Od Sarajeva, rodnog grada, u kojem je dio rata proveo kao pripadnik Armije BiH, preko studija komunikacija u Tunisu i postdiplomskog studija u Francuskoj, nekog vremena boravka u Siriji, potom prvog angažmana pri UN-u na Kosovu u Uredu za informiranje, pa u Istočnom Timoru, Afganistanu, Šri Lanki, povratka u Sarajevo zbog angažmana u Uredu ombudsmana za ljudska prava, pa ponovnog odlaska na Kosovo, do angažmana u organizaciji Liječnici bez granica u Darfuru i Kongu 2005. godine, u najkraćem je CV Tarika Jašarevića, glasnogovornika Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) sa sjedištem u Ženevi.
Kada je u dogovoru za intervju za Fenu rekao kako nerado govori o osobnom angažmanu, odnosno da radije govori o djelovanju WHO-a, bilo je logično odgovoriti da je i njegov rad na terenu ustvari "priča" o djelovanju organizacije u kojoj je zaposlen. Jer su informacije s terena, gdje se zakorači svojom nogom, vjerodostojnije od onih koje dolaze iz "centrala" i officea.
- U Siriji sam bio pet puta od 2013. godine, u veljači sam bio u Jemenu, bio sam četiri puta u Liberiji, Siera Leoneu, Gvineji, koje su bile pogođene ebolom, nekoliko puta u Saudijskoj Arabiji, gdje smo radili na istraživanju novog virusa MERS. Bio sam na Filipinima 2013. nakon razornog tajfuna, prije toga za vrijeme krize u Libiji bio sam "s obje strane granice", zatim Obala Slonovače ... - kaže Jašarević. Dodaje kako je njegov posao rad u sjedištu WHO-a u Ženevi u kombinaciji s čestim putovanjima po kriznim područjima.
S iskustvom boravka u Siriji prije rata, gdje je živio 1999. godine, i iskustvom života u ratnom Sarajevu, Jašarević kaže kako ga Damask podsjeća na Sarajevo iz 1993. godine, s tim što je opseg borbi oko sirijskog glavnog grada znatno manji.
- Od 2013. sam bio pet puta, uvijek po tri-četiri tjedna gdje imamo glavni ured u Damasku, podured u Homsu, Halepu, Latakiji i Kamišliju. Putovao sam kroz Siriju, naravno gdje su nam to dozvolile snage sigurnosti. Na području koje je pod kontrolom vladinih snaga radimo s ministarstvom, dok u ostalim oblastima radimo putem domaćih nevladinih organizacija. Trudimo se da provedemo humanitarni princip, što znači da medicinski materijal rasporedimo na cijeli teritorij bez obzira na to tko kontrolira koje područje -pojašnjava Jašarevićza Fenu.
Uz opasku kako ne ulazi u političku ocjenu situacije u Siriji, kaže da se sa svih strana vrši propaganda, a ako se sluša samo jedan izvor dobija se pogrešna slika o situaciji u Siriji.
Naglašava da je Sirija imala jak zdravstveni sustav koji se počeo urušavati od početka sukoba 2011. godine.
Za kritike da je UN, a time i WHO, previše blizak s vladom u Siriji, Jašarević pojašnjava da WHO mora dobiti dozvole za kretanje kako bi poslali medicinsku isporuku preko linija razgraničenja na teritoriju koju kontroliraju druge strane, pa se i kompromisi moraju praviti.
Na pitanje kako to djeluje iz ljudske, osobne perspektive, odgovara da je, pošto često putuje, stekao brojne prijatelje Sirijce, koje, kako kaže, mi iz BiH možemo bolje razumjeti zbog onoga što smo proživjeli, i da je tamošnja situacija žalosna.
- Od zemlje koja je bila moderna, napredna, da se dođe do sadašnje situacije. Teško je to vidjeti, mada mi u BiH koji smo prošli kroz nešto slično možemo razumjeti kako iz mira dođe do rata. Često me moji sirijski prijatelji pitaju kako je to kad se završi rat, ali, nažalost, kao što smo i mi imali iluziju da će se kad se rat završi sve vratiti na staro, tako se ni u Siriji, nažalost, ništa neće vratiti na staro za dugi niz godina. I to je tragedija tog i mnogih drugih sukoba - kaže Jašarević.
Uloga WHO-a je i pružanje tehničke pomoći na zahtjev zemlje, kakav je bio slučaj prije par godina kada je Južna Koreja, u koju je stigao novi virus, bliskoistočni respiratorni sindrom – MERS, koji je do tada cirkulirao samo na arapskom poluostrvu, zatražila pomoć.
- S putovanjima i klimatskim promjenama možemo očekivati da se pojave bolesti koje do tada nisu bile u jednoj regiji. Tako je i Južna Koreja, koja je moderna zemlja, sa jakim zdravstvenim sustavom tražila tehničku pomoć WHO-a jer se nisu dotad sreli s virusom MERS. Poslali smo ekipu naših stručnjaka koji su ranije radili u bolnicama u Džedi i Rijadu na suzbijanju tog virusa - navodi Jašarević za Fenu.
Upozorava da će u narednih 20 godina veliki problem predstavljati premalo učinkovitih lijekova, jer kako bakterije i virusi mutiraju sve veći broj bolesti postaje otporan na postojeće lijekove.
Rezimirajući na kraju razgovora neminovnost empatije u poslu koji radi na terenu, kaže kako je teško vidjeti patnju ljudi.
- Sjećam se početka velike epidemije ebole 2014. godine kada sam išao po selima na granici između Gvineje i Siera Leonea, gdje su ljudi umirali, što dovodi do situacije očaja, jer nisu znali kako da se zaštite. I nemoguće je zaštititi se jer se prenosi dodirom s tečnostima oboljele osobe. Teško je bilo gledati ljude koji krvare, imaju proljev, povraćaju, a ne pomoći im, znajući da će i onaj ko im pomogne biti zaražen, ili ne znajući to. A pomoć nije stizala. Bilo je žalosno i stravično, ljudi se ležali ispred kuća, bolnice u početku nisu bile osposobljene, niko nije znao što točno raditi - prisjeća se Jašarević jednog od svojih brojnih suočavanja s masovnim ljudskim patnjama.
Usprkos svim patnjama i nevoljama kojima je očevidac, kaže da se ne bi bavio drugim poslom.
- Čovjek se navikne na ovaj posao, u UN-u smo iz različitih zemalja i kultura, ja imam samo putovnicu BiH. Svi dolazimo sa svojim predznanjem, predkulturom, i to se pomiješa u svakodnevnom poslu. Sam poziv da se odlazi pomagati ljudima ispunjava čovjeka više nego trka za materijalnim stvarima - kaže za Fenu glasnogovornik Svjetske zdravstvene organizacije Tarik Jašarević.
