Policijska uprava Trebinje navodno je dostavila Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine izvješće protiv osobe A. G. zbog postojanja osnova sumnje da je počinila kaznena djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv čovječnosti.
Iz trebinjske policije je priopćeno da je prijavljeni u svojstvu zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane “kršio pravila međunarodnog humanitarnog prava, prvenstveno odredbi Ženevskih konvencija za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, na području općine Livno tijekom 1992. godine”.
Mediji u RS-u, pozivajući se na neslužbene izvore, navode da je izvještaj podnesen protiv hrvatskog generala Ante Gotovine.
U Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine dopisnik Slobodne dalmacije pokušao je provjeriti je li protiv generala Gotovine dostavljeno izvješće za navodno počinjena kaznena djela tijekom rata 1992. godine u Livnu, međutim u Tužiteljstvu Boris Grubešić, rukovoditelj Odjela za odnose s javnošću Tužiteljstva BiH – glasnogovornik je samo pismeno odgovorio „nisu još ništa dobili“.
Pojavu navodne prijave Gotovine komentirao je general Pavao Miljavac za sarajevski Dnevni avaz. Bivši načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske i predsjednik Generalskog zbora Pavao Miljavac izjavio je da nitko nije protiv individualne odgovornosti, ali da za to trebaju postojati dokazi.
– Ako je bilo tko zapovjedio, pa makar bio i Gotovina, ubijte, strijeljate, tu nema što… Za to moraju biti dokazi. A ne da se kaže da je bio na čelu pa je zato kriv. General Gotovina je oslobođen odgovornosti za “Oluju”, ali sad je ovo nešto drugo. To, dakle, nema kraja. Bio si u Livnu, pa si kriv, bio si u Mrkonjić Gradu, pa si kriv, pa u Crnom Lugu – izjavio je Miljavac. Na pitanje postoji li mogućnost da je Gotovina odgovoran za zločine u Livnu, Miljavac je rekao da nema dovoljno činjenica, ali da je Gotovina bio profesionalni vojnik, da je poštovao sve kodekse i da postoje snimci na kojem upozorava podređene na poštovanje Ženevskih konvencija.
– Sumnjam da postoji krivica, da je takvo nešto zapovjedio, ako je i bio tamo. Ali i najuvježbanije vojske svijeta ratuju, pa se dogodi… Dogodi se. To je tako, nažalost – rekao je Miljavac. Miljavac se upitao zašto se izlazi s ovakvim optužbama. To je, kaže, neugodno, jer se stvara jedan duh koji ne vodi zaboravljanju, pomirenju i smirivanju tenzija, već diže tenzije.
Kako se pak neslužbeno doznaje general Gotovina se, po zapovjednoj odgovornosti, tereti za ubojstva najmanje 24 civila srpske nacionalnosti. Izvještaj se odnosi na zločine koji su počinjeni u Livnu od travnja do listopada 1992. godine.
General Gotovina je 1992. godine, nakon ranjavanja i oporavka, nakratko bio zapovjednik HVO Livno. Prvi zapovjednik Livanjske brigade HVO-a bio je Sreten Bego, kojeg je u svibnju 1992. zamijenio upravo Gotovina. Nakon što se Gotovina u rujnu 1992. vratio u Hrvatsku, na njegovo je mjesto postavljen Stanko Vrgoč, koji je Livanjskom brigadom zapovijedao do 1994. godine.
Slučajno ili ne, kao što je do sada bilo u puno sličnih slučajeva, srpska optužnice protiv generala Gotovine u javnosti se pojavila točno 25 godina kada se dogodila bitka za obranu Livna. Naime, 13. travnja 1992. napadom srpskih snaga na planinski prijevoj Korićinu između Livna i Glamoča započela je bitka za Livna.
Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve. Ostvarenje ovih planova dovelo bi u vrlo tešku situaciju cijelu Dalmaciju i grad Split, a u gotovo bezizlaznu Hrvate Hercegovine i središnje Bosne koji bi se našli potpuno odsječeni od matičnog naroda prepušteni brutalnosti srpske vojske.
Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage (lokalni dobrovoljci okupljeni u HVO-u i HOS-u) uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nakon poraza na livanjskoj bojišnici i u dolini Neretve, Srbi mijenjaju svoje planove i okreću se Bosanskoj Posavini s idejom povezivanja prostora od Drine preko Posavine sve do Banje Luke i okupiranih hrvatskih područja.
Jednako tako, događaji na livanjskoj bojišnici pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište, te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. kada je srpska vojske počela gubiti osvojena područja.
Napad JNA išao je na dva pravca, cestom Glamoč – Livno na Korićinu i iz polja od sela Dolac prema Strmici. Napad je vodio zloglasni pukovnik Lisica. Na samom sektoru Korićine napad su odbili pripadnici SHUB-a (svehrvatska udarna bojna) 4. gardijske brigade “Pauci” predvođeni Argentincem te skupina HOS-ovaca iz Dalmacije s kojima je bio i Irac Tom Crowley.
O važnosti operacija u Livnu svojedobno je pisao i admiral Davorin Domazet Lošo koji je ocijenio kako je JNA u prvoj dionici operacije na odvojenim smjerovima Grahovo — Glamoč — Kupres, odnosno Trebinje — Bileća — Mostar imala za cilj probiti obranu branitelja i preko Livna i Aržana izbiti na područje srednje Dalmacije s pritiskom na Split.
Cilj je bio nakon zauzimanja Kupresa, udariti na prijevoj Korićina, a onda, deset dana poslije, u odlučujućoj bitci, na Rujane i Čelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Spajanje srpskih snaga na Neretvi dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktički bezizlazan položaj.
Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih branitelja svoje je živote položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici. Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja, da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.
