Don Tomo Knežević nedavno je stupio na dužnost ravnatelja Caritasa BiH, piše Večernji list BiH. Ova institucija je za vrijeme rata bila jedan od stupova opstanka ljudi, a danas joj se, i 20 godina nakon sukoba, svakoga dana obraća sve veći broj ljudi u nevolji tražeći pomoć. S don Tomom smo razgovarali o radu Caritasa, ali i pitanjima vezanim uz Crkvu, društvo, položaj Hrvata katolika...
Večernji list BiH: Vratili ste se u Caritas. Kakav vas posao očekuje?
- Nakon ratnog vođenja i građenja Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije u okruženom Sarajevu, od svibnja 1992. do kraja travnja 1993. god., i nakon što sam brojnim prijateljima Caritasa prije godinu i pol dana podario knjigu o povijesti i djelovanju Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća, mislio sam kako je moje djelovanje u Caritasu završeno. U prilog tome govori i činjenica osobne zauzetosti u tri najvažnija stupa Katoličke crkve tijekom minuloga vremena - liturgijskom, karitativnom i misijskom. Međutim, naši su nad/biskupi, posebice nadbiskup kardinal Vinko Puljić, uz dodatno razmišljanje Upravnog vijeća mislili drukčije. Unatoč mojim jasnim stavovima i željama naših nad/biskupa, službu u Caritasu Bosne i Hercegovine prihvatio sam s odgovornošću.
Unatoč velikom iskustvu života i rada u Caritasu ratnog i poratnog vremena, svjestan sam osobne praznine koju, uz pomoć nad/biskupijskih ravnatelja, posebice sadašnjih djelatnika Caritasa BiH, trebam ispuniti. Spreman sam učiti. Caritas BiH dobio je novo ime i više se ne zove Caritas Biskupske konferencije BiH, zatim novi Statut, nove pečate, a možda dobije i nove prostore za središnjicu ako bude dovoljno prijatelja i dobročinitelja. Pred Caritasom BiH, koji je osnovan krajem Domovinskog rata u BiH, tek 1995., i koji je poglavito pozvan na jačanje zajedništva među nad/biskupijskim Caritasima (Statut 5), stoji dugi put daljnje izgradnje i dogradnje kako bi ostvario svoje poslanje u životu i u karitativnom poslanju Katoličke crkve u našoj ovozemaljskoj domovini i šire. Svi ti izazovi temelje se na evanđelju i socijalnom nauku Crkve, uz poštovanje svih crkvenih, državnih, entitetskih i županijskih zakona i odredbi. U središtu je čovjek koji je ispružio svoju ruku prema svakome od nas i koji moli za konkretnu pomoć. Vjerujem kako ćemo, uz primjer te duhovnu i materijalnu pomoć brojnih znanih i neznanih prijatelja iz ove zemlje i iz inozemstva, sve to i ostvariti te postati i ostati samoodrživa karitativna ustanova Katoličke crkve u BiH.
Večernji list BiH: Za vrijeme rata i neposredno nakon njega Caritas se smatrao jednim od najvažnijih stupova za opstanak naroda. Kakva je njegova uloga danas?
- Tek što je nestalo bezbožnog komunističkog sustava i s ovih naših prostora, naš obnovljeni nad/biskupijski Caritas morao je disati punim plućima, i to većom brzinom. Nestajanje bivše nam države, uz sve ratne i poratne sadržaje, bilo je praćeno sve većim zamiranjem i službene državne, politički obojene humanitarne organizacije jer su je novonastale države teško mogle financirati. Međutim, uz stalno povećanje molitelja karitativne pomoći krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, zatim brojnih izbjeglica i prognanika početkom rata, prvo u Republici Hrvatskoj, a onda i na našim bosanskohercegovačkim prostorima, kucalo se na vrata župnih i nad/biskupijskih Caritasa. Mjesto i uloga svakog Caritasa svakim danom postajali su sve veći i zahtjevniji. Svaki naš Caritas stajao je pred brojnim i neriješenim pitanjima - kako ga kvalitetno ustrojiti za sadašnjost i budućnost te osigurati prostore djelovanja, osigurati i dovesti potrebnu karitativnu pomoć (hranu, lijekove, odjeću, obuću…), kao i zaživljavanje karitativnih sadržaja i skrbi za bližnje raznih dobi (stari, bolesni, djeca) te neočekivane prirodne nepogode koje su pogađale naše podneblje življenja. O svim nad/biskupijskim i župnim Caritasima u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci govore živi svjedoci bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Ili, kako tijekom posjeta Sarajevu početkom rata reče ministar vanjskih poslova G. Bernard Kouchner: “Izgleda kako u ovoj zemlji funkcionira samo Caritas!” Činjenica je kako je zanimanje gledanih, slušanih i pisanih medija i predstavljanje ratnog i poratnog djelovanja Caritasa gotovo zanemarivo. Postavlja se i pitanje, a jesu li svi iskreni i dobronamjerni ili…, a zašto je ovakva situacija?
Iako je rat na našim bh. prostorima završio prije dvadeset godina, mjesto i uloga Caritasa svakim danom su sve aktualniji. Iz dana u dana tijekom minuloga vremena stvarana je nova svijest u crkvenom i u društvom okruženju, o potrebi Caritasa, jer se mislilo kako je Caritas potreba rata i poraća. Pritom se zaboravljalo kako je Caritas, uz liturgiju i misije, jedan od triju bitnih sadržaja poslanja Crkve. Pogledajmo samo neke aktivnosti, uz sve manji broj darovatelja iz zemlje i inozemstva, kao što su pučke kuhinje, stalne službe skrbi za stare i bolesne u njihovim stanovima i kućama, dječji vrtići, starački domovi i drugi oblici i druge ustanove koje su potreba današnjeg vremena i čovjeka. Međutim, posebno je pitanje mjesta države i njezinog “izgrađenog ili neizgrađenog” zakonodavstva na svim razinama, koja bi kvalitetno i odgovorno kroz svoje zakonodavstvo vrednovala mjesto Caritasa i drugih karitativno-humanitarnih ustanova u životu čovjeka u potrebi. Iako je rat već poodavno završio, broj potrebitih koji kucaju na Caritasova vrata se ne smanjuje, nego povećava…
Večernji list BiH: Možete li, s obzirom na nešto manje mogućnosti, zadovoljiti one koji mole Caritasovu pomoć i kako komentirate rastuća očekivanja građana za potporom, pa i onom najosnovnijom hranom, odjećom ...?
- Potrebe su velike, a broj molitelja svakim danom je sve veći na svim prostorima BiH. Postojeći izvori koji bi materijalno pratili rad Caritasa ne mogu u potpunosti odgovoriti na sve njih. Država koja se gradi, uz nespremnost njezinih brojnih struktura, nije spremna na svim svojim razinama kroz svoje zakonodavstvo uvažiti i prihvatiti stvarnost i potrebu kvalitetnog djelovanja i svih naših Caritasa kao što su, primjerice, dječji vrtići, starački domovi, domovi razne medicinske skrbi i druge aktivnosti. Svaka, pa i najmanja materijalna izravna i neizravna potpora države konkretnim projektima i aktivnostima Caritasa dobro je došla svakom korisniku, to jest svim njezinim građanima. Brojni su uzori i primjeri diljem svijeta koji u ovoj problematici mogu pomoći svima koji predlažu i donose zakone u ovoj zemlji na svim razinama.
Međutim, potrebna je i u našem cjelokupnom okruženju i kod velikog broja korisnika Caritasove pomoći promjena razmišljanja. Ono se do sada uglavnom temeljilo na čežnjama za egipatskim loncima. Pri tome se zaobilazi i zanemaruje činjenica kako je država obvezna i odgovorna za cjelokupnu skrb za sve građane. Međutim, karitativna pomoć je pravo siromašnih, gladnih, žednih, bolesnih… Katolička crkva svoje karitativno poslanje i djelovanje ne temelji na državnim zakonskim odredbama koje u svome radu mora poštovati, nego na evanđeoskim nalozima i poticajima koji dolaze od Isusa Krista, ali i na svome socijalnom nauku koji stalno dograđuje.
Večernji list BiH: Promatrajući samo gradske ulice, stvara se dojam o postojanju više slojeva društva, a često se mogu vidjeti ljudi koji kopaju po kontejnerima. Zašto je tako malo solidarnosti, zar smo izgubili osjećaj za bližnje, osobito one u potrebi?
- Siromaha i potrebitih bilo je u svim vremenima, u svim društvima i u svim zemljama, a na našim prostorima to je posebno izraženo posljednjih tridesetak godina. U komunističko vrijeme, zabranom rada Caritasa, posebno mjesto imala je milostinja i darovi Kruha sv. Ante, kao i karitativna širina brojnih vjernika. Tijekom predratnog, ratnog i poratnog vremena navikli smo primati kao da je to nešto razumljivo i na što imamo pravo. Premalo smo se odazivali pozivima da pokažemo svoju širini svima kojima je potrebna naša pomoć. Nažalost, postali smo dobrano nagluhi i slijepi na vapaje koji na razne načine dolaze do svakoga od nas. U središte smo tijekom minulog vremena, umjesto Boga i bližnjega, sve više stavljali sebe osobno, svoju obitelj, svoje potrebe, svoje razmišljanje, svoje političke stavove, svoje…, i svoje…! Na brojne pozive koji nama dolaze s raznih strana, posebno od naših nad/biskupa, samo se prigodno odazivamo. Nikada nije kasno vidjeti brata i sestru uz kontejner, na ulici s ispruženom rukom koji se obraća i meni i tebi te karitativno reagirati.
Večernji list BiH: Biskupi su nedavno podsjetili na 20 godina Daytona jasnim stavom, a svećenici Vrhbosanske nadbiskupije uputili dramatičnu izjavu u kojoj su upozorili na društveno stanje po kojemu je u BiH broj katolika, koji su u najvećem broju Hrvati, isti kao i prije 100 godina. Zašto je to tako, ima li lijeka da se zaustavi ovaj negativni trend?
- U ovom poratnom vremenu svjetlost dana ugledale su brojne izjave, promemorije i drugi dobronamjerni i nedobronamjerni dokumenti, a koji su na razne načine bili obojeni. Među njih spada i izjava koju ste spomenuli. Svaka od njih, bez obzira tko ju pisao i potpisao, zaslužuje našu osobnu pozornost pri čitanju i odvagivanju, kao i pitanja temelji li se sve rečeno na istinitim i dobronamjernim postavkama ili je plod dnevno-političkih potreba. Više ne bi trebala vrijediti krilatica iz komunističkog vremena “Komesar je rekao nema Boga!”. Svi mi trebali bismo pljeskati. Svaka osoba, svaka skupina, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost zaslužuje pozornost svakoga od nas. To se odnosi i na pitanje trenutačnog broja bosanskohercegovačkih Hrvata. Ovo je pitanje prevažno u ovom poratnom vremenu. Svaka izravno i neizravno prognana i izbjegla osoba, a to vrijedi i za posljednje iseljavanje zbog socijalne situacije u našoj domovini. Za mene kao Hrvata i katoličkog svećenika jednako je važna situacija s bosanskohercegovačkim Hrvatima na svim bh. prostorima.
Međutim, jednaku pozornost želim posvetiti izbjeglim i prognanim Hrvatima, ne samo sjevernog dijela Vrhbosanske nadbiskupije, tj. Usore i Bosanske Posavine bez tuzlanskog kraja, kao i Banjolučke biskupije. To očekujem i od konferencija i sastanaka, svih izjava i promemorija bez obzira tko ih organizirao i pisao i bez obzira kakve je namjere imao. A što je s izbjeglim i prognanim Hrvatima središnje Bosne, sjeverne i istočne Hercegovine (Konjic, Jablanica, Ravno, Stjepan Križ). Meni je posebno važno podizanje glasa i za prognane Hrvate središnje Bosne - Maglaja, Zavidovića, Zenice, Travnika, Kaknja, Vareša, Borovice, Fojnice, Bugojna, Kupresa, Jajca, Pougarja i drugih gradova i područja. Samo na prostoru moje rodne Zenice prognano je tijekom rata i poraća između 14 i 15 tisuća Hrvata. Tko danas spominje Zenicu i druge navedene gradove…?
Večernji list BiH: Snosi li i Crkva odgovornost za ovaj proces i što čini kako bi se stanje promijenilo? Čemu treba zahvaliti da značajan dio Hrvata ne doživljavaju BiH svojom domovinom, kao i da se različito odnosi prema sunarodnjacima u različitim dijelovima zemlje?
- Ne postoji kolektivna odgovornost, u konkretnom slučaju Katoličke crkve, za ovakvu situaciju broja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Svi bosanskohercegovački nad/biskupi ostali su sa svećenstvom i svojim stadom u nad/biskupijskim središtima - Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci. Ponosan sam i radostan da sam, vodeći Caritas Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu, ostao sa svojim nadbiskupom u Sarajevu, kardinalom Vinkom Puljićem, velikim brojem svećenika, zatim jednim brojem redovnika (franjevaca i isusovaca) i redovnica te velikim brojem vjernika katolika, ali i pripadnika drugih vjera i nacija. Najveći dio svećenstva i redovništva je ostajao prema vlastitoj prosudbi situacije sa svojim pukom. Jedan dio je prošao svoju kalvariju o čemu govore i svjedočanstva malog broja svjedoka pred papom Franjom u sarajevskoj prvostolnici 6. lipnja 2015. godine. Jedan dio svećenstva i redovništva mogao se vratiti i dijeliti svakodnevne križeve sa svojim pukom, kao što je to u Sarajevu činio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, ali i drugi nad/biskupi sa svojim svećenicima... Međutim, i danas, kao što je to bilo u komunističko vrijeme, postoji komesarsko tumačenje odgovornosti Katolike crkve na bh. prostorima. Jednom sam starijem subratu u četiri oka prigovorio, ne navodeći ovdje njegovu kleričku inkardiniranost, kako uopće može komentirati cjelokupna sarajevska crkvena i politička događanja i osobe, kada tijekom rata nije bio u Sarajevu i u BiH. Odgovorio mi je: “Prijatelju, tko te pita jesi li ili nisi bio tijekom rata u Sarajevu i u BiH. Nego, važno je…!”
Nakon svega rečenog i onoga što nije rečeno, ali je poznato, vidljivo je kako jedan dio bh. Hrvata, temeljem svega što mu se dogodilo i što mu se i danas događa, ovu zemlju ne doživljava kao svoju te traži i “nalazi” svoju novu domovinu od Amerike, preko Europe i Azije, pa sve do Australije. Obveza je svakoga od nas poštovati pravo pojedinca da živi tamo gdje misli da mu je najbolje, i uz moju želju da ostane ovdje. Onoga trenutka kada ovu prelijepu zemlju, koju nam je dobri Bog darovao, učinimo zemljom sretnih, radinih, jednakopravnih ljudi i naroda, ljubav prema ovoj zemlji će se vratiti i povećavati. Sve dok u praksi budu vladali nejednakopravni principi i odnosi, jedan broj ljudi, pa i bosanskohercegovačkih Hrvata, neće ovu zemlju doživljavati i svojom domovinom.
Večernji list BiH: Kako to promijeniti, ali da se istodobno ne zadire u pitanje višestrukog identiteta koji Hrvati imaju, kao i drugo, da se stvari ne svode, uostalom kako je to bilo u bivšoj Jugoslaviji, na pokušaje tadašnjeg stvaranja jugoslavenske nacije, a, evo, sada bosanske nacije, negirajući upravo taj i hrvatski identitet?
- Sva nastojanja zaživljavanja novih i “velikih” političkih ideja prvo druge polovine 19. st., zatim kalajevizma, jugoslavenstva, bosanstva i bilo čije dominacije na bh. prostorima, na duge staze gledano, osuđena su na propast i neuspjeh. Zbog prisutnosti svih tih nastojanja i političkih ideja, ne smijemo zdvajati, nego nas još više potiču na dodatnu odgovornost i budnost na svim mjestima našeg ovozemaljskog života i rada. Pripadnost hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini stječe se rađanjem i ne mijenja se poput istrošene košulje i prema onoj tko više plati i ponudi...
Večernji list BiH: U ovoj zemlji događa se svojevrsni paradoks da svi tvrde kako stanje nije dobro i da ga treba mijenjati, a kada se otvori priča o promjenama, prije svega Daytonskog sporazuma, onda veliki dio političara, uključujući i strance, kaže kako za to nema uvjeta. Je li to potvrda kako u BiH nema pametnih ljudi ili je, pak, nešto drugo u pitanju?
- Izgleda kako u našoj domovini vrijedi pravilo “tko je jamio, jamio…”. Jedan narod dobio je manju, a drugi veću polovinu ove napaćene zemlje. Trećem, hrvatskom narodu pripadaju samo političke mrvice koje im daju druga dva naroda. Ka tome im preko izbora i stvaranjem skupštinskih većina i politički podobnih osoba uzimaju i onaj minimum prava koja im pripadaju, posebno preko zakonodavne i sudbene vlasti. Ova prelijepa i draga zemlja Bosna i Hercegovina imat će budućnost i politički mir samo onda kada sva tri naroda i svi njezini žitelji ostvare ista prava i iste obveze.
Večernji list BiH: Kako promijeniti Daytonski nesporazum i stvorenu nepravdu. Hrvati su često usamljeni u traženju korjenitih reformi koje bi bile na tragu federalizma, što je europska praksa, a tamo navodno svi želimo ići?
- Svjesni smo kako je Daytonski sporazum zaustavio rat i donio kakav-takav mir, a za hrvatski narod i nepravdu. Predlažu se brojna politička rješavanja hrvatskog pitanja.
Sva ponuđena rješenja uglavnom su takva da se ne diraju ostvarena i dosegnuta prava druga dva naroda, a nekoliko europskih primjera ustrojstva nekih zemalja za njih je isto tako neprihvatljivo. Za očekivati je minimum spremnosti kod legalnih i legitimnih predstavnika druga dva naroda da unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine bude takvo kako bi naša domovina postala zemljom sretnih i zadovoljnih ljudi i naroda - Hrvata, Bošnjaka i Srba, kao i svih njezinih građana.
Večernji list BiH: Često se pokušava podmetnuti podjela među Hrvatima, a najčešće je to na regionalnim odnosima Hercegovine i Bosne. Kako to komentirate i čemu te podjele vode?
- I danas vrijedi pravilo “zavadi pa vladaj”. Mi smo danas u Bosni i Hercegovini svjesni činjenice kako su brojni oni koji na razne načine tumače razmišljanje hrvatskog naroda, izrečeno preko pisanih, slušanih i gledanih medija. Međutim, situacija je na terenu potpuno drukčija. Zbijanje vlastitih redova i okupljanje oko temeljnih principa, kao što je slučaj s druga dva naroda, može nam polučiti ostvarenje svih naših nastojanja. Napustimo put uzajamnog optuživanja i sumnjičenja u temeljnim stvarima i postanimo jedno srce i jedna duša na putu pravednog uređenja zajedničke nam domovine Bosne i Hercegovine.
