Utrenutku raspada bivše države na deviznim računima u mješovitim bankama SFRJ u inozemstvu nalazilo se 645,55 milijuna američkih dolara. Taj novac po Sporazumu o sukcesiji trebalo je podijeliti među državama sljednicama, tako da je Hrvatskoj trebalo pripasti 23 posto, odnosno 148,5 milijuna dolara. No, kad se trebalo početi razgovarati o podjeli, Srbija je ostale države obavijestila tek da je na računima samo 56 milijuna dolara odbijajući objasniti gdje je novac. No Hrvatska ima dokaze da se zajednički novac – oko 690 milijuna dolara – 90-ih koristio za plaćanje inodugova srbijanskih tvrtki te da je Srbija posebno instruirala banke da se ne koristi za druge republike.
Temu nestalih, odnosno protupravno potrošenih sredstava Hrvatska će, kao domaćin današnjeg sastanka Stalnog zajedničkog odbora, tijela zaduženog za nadzor provedbe sukcesije, staviti kao posebnu točku dnevnog reda. Inzistirat će da se provede Sporazum o sukcesiji, odnosno da se podijeli 645,55 milijuna dolara, a ako je taj novac protupravno potrošen – a očito jest – da se nađe rješenje za kompenzaciju, kažu iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova.
Priča o nestalom novcu ima više zapleta. Kad je sastavljen Sporazum o sukcesiji 2002., izrijekom je u aneksu C koji se bavi financijskom aktivom i pasivom navedeno da su 31. ožujka 2001. devizni računi u udruženim bankama SFRJ u inozemstvu procijenjeni na 645,55 milijuna dolara. Riječ je o bankama koje su u inozemstvu osnovale banke s područja bivše SFRJ u partnerstvu s inozemnim financijskim kućama i ukupno ih je bilo osam: Adria banka (Beč), Ay Bank (London), Banque Franco-Yougoslave (Pariz), Beogradska banka (Nikozija), Beogradska banka New York Agency (New York), Jugobanka New York Agency, LBS Bank (New York) i LHB Internationale Handlesbank (Frankfurt). No Srbija obavještava ostale države da novca nema, odnosno da je preostalo samo 56 milijuna dolara te odbija dati objašnjenje gdje je ostatak. Iz Narodne banke SR Jugoslavije tako, primjerice, govore kako nemaju informacija tko je davao naloge za isplatu i da su dokumenti uništeni u bombardiranju Srbije.
Države sljednice uputile su zahtjeve bankama da ih same izvijeste o stanju, no nisu sve odgovorile, a onda je Hrvatska sa Slovenijom pokrenula sudski postupak protiv jedne od njih – Anglo-Yugoslav Bank (AY Bank) iz Londona. Na njezinu je računu bilo 35 milijuna funti, a Srbija je rekla da su ostala samo 3 milijuna. Tijekom postupka postalo je jasno, pa čak i potkrijepljeno dokumentom, odnosno pismom kojim je 1994. Narodna banka SR Jugoslavije dala zeleno svjetlo za prebijanje deviznog duga plasmanima najmoprimaca iz SR Jugoslavije. Štoviše, u istom pismu NB Jugoslavije instruira banku da se navedene transakcije ne mogu obavljati plasmanima koje je ta banka imala u ostalim bivšim jugoslavenskim republikama. Iako se špekuliralo da su te tvrtke bile povezane s režimom Slobodana Miloševića, zbog posvemašnjeg nedostatka dokumentacije to nije moguće utvrditi sa sigurnošću. Srbija, suočena s tim dokazima, pristala je na isplatu manjeg udjela iz banke pa je umjesto predviđenih 38 pristala na 13 posto isplate.
No tu se priča ponovno komplicira – kad je novac iz te banke sjeo na račune države sljednice, ispalo je da je u banci zapravo bilo više novca no što je Srbija izvijestila pa se pretpostavlja da je tako i s računima drugih banaka. Nakon što se na sastancima Stalnog zajedničkog odbora u kojem sjede pripadnici bivših republika ili nije razgovaralo o toj temi ili se nije odmaklo daleko, ono će sada u Zagrebu biti u fokusu. Otegotna je okolnost u pronalaženju rješenja to što se sve odluke donose jednoglasno.
