Dom za djecu s poteškoćama u tjelesnom ili psihičkom razvoju “Marija - naša nada” u Širokom Brijegu specijalizirana je rehabilitacijska ustanova u koju se mogu uputiti djeca sa smetnjama u psihomotornom razvoju na inicijativu roditelja ili zdravstvenih ustanova. Od samog početka na čelu ove ustanove je Slobodan Karačić, najkompententnija osoba za iznijeti svoje viđenje o ovoj iznimno važnoj kući koja prihvaća i pruža usluge osobama kojima je pomoć najpotrebnija.
Večernji list BiH: Počnimo od samoga početka, od osnivanja Doma i kome je namijenjen?
- Dom je svečano otvoren 5. rujna 2004. godine kao jedan od projekata fra Joze Zovko koji ima nemjerljivu i glavnu ulogu u realizaciji i funkcioniranju doma svih ovih proteklih godina. Iskreno mu hvala! Dom je namijenjen za dnevni boravak djece od četiri do 18 godina, djeci na ambulantnom tretmanu od jedne do 14 godina i djeci od 0 do 12 mjeseci s neurorazvojnim problemima.
Večernji list BiH: Koliko je korisnika trenutačno u Domu?
- Trenutačno usluge našeg Doma koristi 37 korisnika na dnevnom boravku, od kojih je 14 iznad 18 godina i svoju grupnu terapiju provode u radionici, 66 djece na ambulantnom je tretmanu i 135 djece koristi usluge neurorazvojne rehabilitacije. Želim naglasiti da smo kroz grupnu terapiju u radionici dali mogućnost korisnicima mlađe odrasle dobi da i dalje koriste usluge doma. Isto tako, provodili smo projekt kućne njege u koji su bile uključene osobe u dobi od dvije do 35 godina s različitim stupnjem psihomotornih poteškoća, ali zbog financijskih razloga, nadam se, privremeno obustavili. Broj djece korisnika od početka rada do danas, nažalost, povećavao se, tako da smo na početku imali 21 dijete na boravku i 10 njih na ambulantnom tretmanu. U domu trenutačno rade 23 stalno zaposlena djelatnika te tri vanjska suradnika: liječnik fizijatar, logoped i glazbeni terapeut.
Večernji list BiH: Dom ima velik značaj u društvu i postao je svojim dobrim i kvalitetnim radom prepoznatljiva ustanova u organizacijskom i stručnom smislu.
- Doista je puno učinjeno u smislu rehabilitacije i socijalizacije djece korisnika usluga i dokazana je neupitnost postojanja rehabilitacijskog centra. Roditelji su zadovoljni i sretni da ovakva jedna ustanova postoji, radi, i da sebi i svojoj djeci olakšaju životne poteškoće. Djeca se osjećaju sretno, zadovoljno, prihvaćeno i voljeno od djelatnika. Svima neka dragi Bog dade snage da se s poteškoćama mogu lakše nositi.
Večernji list BiH: Vi ste tu već 18 godina, što nam možete reći prisjećajući se samog početka rada?
- Nakon izgradnje i uređenja objekta bilo je potrebno posjetiti obitelji, razgovarati o djeci, prijmu na dnevni boravak i na neki ih način uvjeriti da je sve ovo napravljeno, uz ostalo, za dobro njihova djeteta. Isto tako, prije svečanog otvaranja bilo je potrebno pripremiti stručni kadar koji je odlazio na stručnu edukaciju u Italiju. Nakon toga, povećanjem broja djece dolazili su novi djelatnici i mi posvećujemo posebnu pozornost stručnom usavršavanju i edukaciji kako bismo mogli što kvalitetnije zadovoljiti potrebe naše djece.
Večernji list BiH: Je li u početku bilo, odnosno ima li danas, sumnje kada je riječ o ovakvoj vrsti ustanova?
- Budući da je ovaj tip ustanove otvoren na ovom području kao prvi, postojala je izvjesna doza nepovjerenja od pojedinih roditelja kako će to sve funkcionirati, ali što je vrijeme više odmicalo, djelatnici, djeca i roditelji stekli su povjerenje jedni u druge i danas su zadovoljne sve tri strane. Danas su i roditelji i djeca zadovoljni našim radom i ne znam što bi se dogodilo da jednog dana nestane ove ustanove. Vjerujem da će ljudi imati razumijevanja za potrebu ovakve ustanove te da nikada neće doći u pitanje i materijalna i bilo kakva druga potpora radu našeg doma. Sve skupa, bilo je ovo sve nekako novo i bilo je poteškoća koje smo uz Božju pomoć uspjeli rješavati. Najveće je zadovoljstvo i nagrada za uloženi trud osmijeh djeteta koje je zadovoljno te da osjeti da je važno i da mu je uz stručnu pomoć iskazana ljubav. Rad je težak i odgovoran tako da se bez ljubavi i Božje pomoći ovaj posao ne može kvalitetno raditi.
Večernji list BiH: Vjerujete da rad Doma, kako materijalno, tako i što se stručnih kadrova tiče, neće biti upitan?
- Po meni, budućnost Doma zajamčena je jer je stvarna potreba nužnosti postojanja ove ustanove. Mislim i nadam se kako se neće naći netko tko bi napravio prenamjenu i uskratio kutak djeci koja ovo trebaju. Nažalost, potreba za ovakvim ustanovama raste. Kako sam u pravu, pokazuje i podatak da se izgradio edukacijsko-rehabilitacijski centar u Ljubuškom koji je isto potreban, a da se u Grudama također gradi centar koji će biti u funkciji idućih godina. Moje je mišljenje da postoji potreba za izgradnjom jedne ustanove, odnosno zavoda za cjelodnevno zbrinjavanje osoba s poteškoćama u razvoju koje više neće moći koristiti usluge centra, a roditelji neće biti u mogućnosti ili prilici brinuti se o njima.
Večernji list BiH: Sažmite rad Doma tijekom proteklih 18 godina.
- Kada pogledamo retroaktivno svih ovih proteklih godina, mogu kazati da smo postali prepoznatljiva ustanova u organizacijskom i stručnom smislu, što nam daju za pravo svi posjetitelji iz inozemstva i tuzemstva. Učinjeno je doista puno u smislu rehabilitacije i socijalizacije djece korisnika usluga i neupitna je potreba postojanja rehabilitacijskog centra. Uz redovite edukacije djelatnika, uspjeli smo napraviti suradnju s raznim ustanovama, zakladama, dobrotvornim organizacijama, stručnjacima raznih profila, kao i suradnju sa Sveučilištem u Mostaru kroz ugovore s Fakultetom prirodno-matematičkih i odgojnih znanosti, Filozofskim i Fakultetom zdravstvenih studija gdje oni šalju svoje studente kako bi se kroz praktični rad upoznali s djecom s poteškoćama u razvoju. To je jedna satisfakcija kada je riječ o razini i kvaliteti rada ove ustanove. S te strane zadovoljan sam, ali naglašavam da možemo i želimo još bolje i kvalitetnije nastaviti raditi.
Večernji list BiH: S vašeg stajališta, kako se korisnici Doma osjećaju kod vas?
- Kada vidim kako ova djeca osjećaju toplinu centra i u kojem se osjećaju kao u svome domu, znam da naši djelatnici odrađuju svoju zadaću s ljubavlju, na radost djece i roditelja. Roditelji mi kažu kako i vikendom, kada inače ne radimo, i djeca i roditelji imaju osjećaj da se treba spremiti za odlazak u centar. Sličnu radost dožive i kada odlaze u šetnju, izlete, kupnju... Dakle, njih treba socijalizirati, a nikako zatvarati u kuću. To roditelji moraju znati i većina njih već se tako i ponaša. Siguran sam kako su im u tome pomogli i djelatnici našeg Doma. Kod svih nas koji radimo na ovaj ili onaj način u centru, ostaje i živi duh ljubavi i dobrote u radu s djecom s poteškoćama u razvoju, nekada i nauštrb vlastite obitelji. Može se reći: “Mi možemo otići iz centra, ali duh centra živi u nama.”
Večernji list BiH: Pretpostavljam da imate problema s financijama.
- Davno su prošla vremena kada se kao ravnatelj Doma nisam morao previše baviti novcem. Čovjek koji je svojim ugledom i zalaganjem rješavao sve naše probleme odavno nije tu. Financiranje je na neki način rak-rana koja se osjetila napose odlaskom fra Joze i nemogućnošću njegova većeg angažiranja u iznalaženju novčanih sredstava za rad centra. Dodatno, u posljednje dvije godine negativne ekonomske posljedice izazvane bolešću COVID-19 utjecale su na prihodovnu stranu tako da smo morali ionako male plaće djelatnika smanjiti da bismo zadržali zaposlene, funkcionirati i odgovoriti potrebama djece. Uzdajući se u Božju providnosti, uspijevamo raditi.
Večernji list BiH: Je li upitno financiranje, dakle, rad Doma?
- I ne pomišljam na takvo što, ali apeliram da mijenjamo svijest i izgrađujemo stav prema drugima, napose prema djeci koja trebaju našu pomoć. Uvijek se nađu i pojedinci i ustanove, ali i različite razina vlasti koje neće dopustiti da djeca ostanu uskraćena za rad ove ustanove.
Večernji list BiH: Nakon 18 godina na čelu Doma “Marija - naša nada” odlazite u mirovinu. Što reći na kraju?
- Najprije, želim zahvaliti fra Jozi na projektu koji je preko Međunarodnog kumstva djetetu Herceg Bosne zajedno s dobročiniteljima iz Italije iz Zaklade “Don Carlo Gnocci” i Udruge “Mir i dobro”, i ostalih pomogao izgraditi, opremiti, djeci dati kutak za boravak, a nama posao koji s ljubavlju trebamo raditi i tako sve do danas. Također, zahvalnost izričem svim našim dobročiniteljima iz inozemstva i tuzemstva, svim razinama vlasti, gospodarstvenicima koji su nam na različite načine pomagali i pomažu svih ovih proteklih godina i ujedno ih molim da nam nastave pomagati i da se ne umore dobra djela činiti, a dragi Bog neka ih nagradi za svako dobro djelo. Želim iskreno zahvaliti svim djelatnicima i suradnicima na radu, strpljenju i razumijevanju u svim situacijama, a novom ravnatelju/ci puno uspjeha u radu. Svjesni smo novonastale situacije, ali isto tako svjesni smo situacije roditelja i djece kojim je Dom “Marija - naša nada” jedina alternativa, što se posebno osjetilo u ovoj situaciji s COVID-19 i zato na kraju molim još jednom sve one koji mogu i trebaju financijski pomagati rad ove ustanove da ne ostanu hladni i nezainteresirani. I kao što je kazala Anne Frank: “Nitko nikada nije postao siromašan davanjem.”•
