Ljeti je unutra više od 50 stupnjeva, a zimi se neka pristojna temperatura postiže samo dok radi grijalica. Vjetar puše kroz napukline u “zidovima”, a pur pjena koja drži krovove je popustila te se u barake ulijeva voda, piše Večernji list BiH. Nerijetko ispod kreveta nalaze zmije i miševe. Zimi se kupaju na minusu, i djeca i odrasli, jer se baraka u kojoj se nalaze tuš kabine i WC-ovi ne grije... Nije riječ o prizoru iz neke daleke afričke zemlje, nego o kolektivnom centru u Tasovčićima, svega nekoliko kilometara udaljenom od samog središta općine Čapljina. U centru već više od dvadeset godina žive Hrvati izbjegli iz Vareša, Kaknja, Travnika, Konjica...
Život ili ne
Do prije par godina u ovim trošnim barakama živjelo ih je više od petsto, danas ih je ostalo pedesetak, a među njima i četverogodišnje dijete. Ovaj kolektivni centar posjetili smo nakon sastanka Davora Čordaša, ministra za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske i Smiljana Vidića, načelnika Čapljine, na kojem je glavna tema bila izgradnja dviju stambenih zgrada na Modriču u okviru projekta regionalnog stambenog programa, piše Večernji list BiH. Plan je na Modriču (brdo iznad Čapljine) izgraditi dvije zgrade s ukupno 44 stana u koje će se smjestiti korisnici kampa u Tasovčićima i oni ljudi koji još uvijek koriste alternativni smještaj. Pred kampom sjede dvojica muškaraca. Jedan je šezdesetih, a drugi ima nešto više od trideset godina. Niti jedan od njih ne radi, a barake do kojih se dolazi makadamskim putom punim blatnjavih lokvi, obojici su adresa već gotovo petnaest godina. Žive dan po dan. Stariji od njih, Ivica, pita što smo trebali, a na naš odgovor da smo novinari i želimo vidjeti kako žive, odmah se ustaje kako bi nas proveo kroz redove trošnih baraka jednog od posljednjih kolektivnih centara u Bosni i Hercegovini. Oko baraka trava je uredno pokošena, nema smeća niti bačenih opušaka. Iako trošno i dotrajalo, sve nekako djeluje uredno. U prolazima između nema nikakvih stvari. Sve što imaju stanovnici ovog centra drže u svojih dvadeset kvadrata. Ispred nekih baraka su klupe, uredno obojene i složene. Tu se preostali stanovnici ovog centra okupljaju kako bi razmijenili koju riječ o teškoj sudbini koja ih je zatekla. Većina njih ne želi razgovarati s novinarima, mlađi se srame jer ih ionako sredina ne prihvaća. - Govore nam da smo kampaši, to posebno pogađa djecu jer se osjećaju manje vrijednima. Moja kći je puno puta došla kući plačući zbog takvih stvari, ali sam joj cijelo vrijeme govorio da nismo mi krivi što nam je ovakva sudbina i da nije ona ništa lošija osoba samo zato što živi u kampu. Ali, znate, teško je to prihvatiti. Ja sam prije rata imao sve - počinje svoju priču Ivica dok nas provodi kroz kamp. Ivica je rodom iz Kaknja. Sa samo trideset godina izgradio je kuću, opremio je i čak uveo centralno grijanje u nju. - Sve sam bio završio, i baš kad smo supruga i ja trebali polako početi normalno raditi i živjeti, došao je rat. Kuća u koju sam uložio sve zapaljena je, uništena i nikada nije obnovljena. Jednom sam pokušao nešto preko stranih organizacija riješiti kako bi se obnovila, ali su me uvjetovali da nađem još šest-sedam susjeda da se vrate u Kakanj pa da se kolektivno sve obnovi. Međutim, nitko nije htio, a i koga ću ja nagovarati da se vraća u neizvjesnost veću nego što je ovdje - nastavlja Ivica koji trenutačno u baraci živi sam, djeca su otišla svatko svojim putem. Snašli su se. Umjesto obnove te kuće, sav novac koji je imao uložio je u zemljište i početak gradnje kuće u Čapljini, riječ je o nekih 14.000 KM. Izlio je mrtvu deku i tu je sve stalo. Novca za dalje nema te bi mu puno značila pomoć da završi svoju kuću na svome, tu u Čapljini, gdje je proveo pola svoga života.
Prije života u kampu u Tasovčićima, Ivica je s obitelji izbjegao u Njemačku. Tamo je, kaže, to bilo puno drukčije nego ovdje. - Kao izbjeglice dobili smo stan, država nam je plaćala sve, a hranu smo dobivali svaki tjedan. Onda je jednog dana došao dopis kako se moramo vratiti u BiH, da naša država jamči kako će nam osigurati uvjete za život. Vratili smo se u BiH, u Čapljinu. Najprije smo se uselili u neku muslimansku kuću. Tu smo bili kratko jer se obitelj čija je ta kuća bila vratila u nju. Onda me je bivša voditeljica kolektivnog centra optužila da na silu želim ući centar. Zvala je i policiju na mene. Znate, nije se tu moglo doći samo tako. Trebala je nekakva vrsta veze i za ulazak u centar - kaže Ivica. Njegovu priču potvrđuje i starija žena iz barake do njega. Ona je s djecom jedno vrijeme čak živjela i u vagonima dok nije uspjela naći “vezu” za barake.
Čekajući stanove
Koliko god im život bio težak, stanovnici ovog kolektivnog centra govore da uvijek može biti gore. Što ako ostanu bez ikakva krova nad glavom? Barake koje su građene za svega četiri, pet godina, već su dotrajale, neke se raspadaju, plastične ploče od kojih su građene pucaju, ali njima su one i dalje jedini krov nad glavom koji imaju. Djeca su im se tu rađala, mnogi su ih udali i oženili iz baraka. Ipak, tu gdje sada žive naučili su kako preživjeti iz dana u dan. Mlađi, a i poneki stariji koji nemaju nikakva primanja, traže staro željezo i prodaju. Dio njih živi od mirovine. Riječ je o minimalnim iznosima, ali oni nekako uspiju skrpati kraj s krajem. Nekad dođe netko i s donacijama. Uglavnom je riječ o hrani, ali i to je stanovnicima ovog centra veliko. - Ima i pet-šest onih koji nemaju nikakva primanja. Stariji su i ne mogu više ni raditi, oni žive samo od tih donacija. Ne znam kako uspijevaju - govori nam Ivica otvarajući vrata da uđemo u njegovu baraku. - Evo vidite, takve su, manje-više, sve - komentira dok ulazimo u prostor od dvadeset kvadrata u kojem je smješteno sve, od kuhinje, dnevnog boravka do sobe. Ivici je, kaže, to i dovoljno, međutim, ima slučajeva gdje cijela obitelj živi u takvom prostoru. - Najgore je gdje su i muška i ženska djeca, uvijek jedna moraju izlaziti vani dok se druga presvlače. Znate, nezgodno je to. Dobro je dok su mali, ali već kad porastu, tu se neke stvari mijenjaju, pa nerijetko stavljaju razne paravane između kreveta kako bi osigurali barem malo privatnosti - navodi Ivica. Opisao nam je i kako izgleda kišni dan u baraci.
- Budući da je krov od aluminijskih ploča, kad pada kiša ili tuča to vam unutra zvuči kao da netko prosipa kamion pijeska na taj krov. Dvije osobe koje su unutra ne mogu čuti jedna drugu od te buke, ali se nekako s godinama čovjek i na to navikne - priča nam ovaj pedesetdevetogodišnjak. U međuvremenu su do nas stigle još dvije stanovnice centra. Žene srednjih godina. Ljuba i Amela. Obadvije imaju djecu koja su rođena u ovom kampu. Za drukčiji život praktično i ne znaju. To da se kupaju u kolektivnim kupaonicama na temperaturama od minus 3, 4 bez grijanja, za njih je postalo normalno. Veliko im je što imaju toplu vodu. Jednostavno su se navikli na takve uvjete i rijetko su, kažu, bolesni. Kroz šalu govore kako ih ovakav način života “čeliči”, te gripa u ovaj kolektivni centar rijetko svraća. Ljuba i Amela su nešto načule za gradnju zgrada i zatvaranje kolektivnog centra , međutim, pravih informacija nemaju. - Evo, neki dan su tu bili neki ljudi, kažu da su iz ministarstva i da se strpimo još godinu-dvije dana - kaže Amela, dodavši kako im ništa više nije rečeno. Ivica je nešto više upućen u situaciju jer je te iste ljude zaustavio i pitao ih hoće li se stanovi plaćati, gdje će se nalaziti, tko će imati pravo na njih. Tako je njemu rečeno kako će se najvjerojatnije za stanove morati izdvajati određena svota. - To će biti socijalni stanovi. Što će se plaćati i koliko, to ćemo vidjeti. Struja i voda sigurno, a koliko će se za stan morati izdvajati, to ne znam. Ja sam pitao pa su mi bili rekli da će se plaćati marku-dvije po kvadratu mjesečno. Onaj tko ne bude mogao plaćati, navodno će mu općina snositi troškove. Jer, u kampu ima nekoliko osoba koje nemaju nikakva primanja. Ovdje plaćamo struju, ne plaćamo odvoz smeća i vodu niti najamninu što živimo ovdje - kaže Ivica. Ljuba nastavlja kako je ona čula da će imati pravo na dvosoban stan. - Ali ja imam dvojicu sinova s više od 30 godina. Kako će oni u tu jednu sobu? Što ako se sutra jedan od njih oženi? Ako će nam već graditi te neke stanove, onda bi nam valjda ti uvjeti trebali biti bolji nego ovdje gdje već tako živimo u skučenim prostorima - kaže Ljuba kojoj smeta i činjenica da će u stanovima moći ostati samo dok su im živi roditelji. - Rečeno mi je i da taj stan neće pripadati mojoj djeci. Znači kad ja umrem, oni tu više neće moći biti. To nije pošteno - nastavlja ova žena, ističući kako nije sigurna koliko je najavljena gradnja stanova dobro rješenje za ljude u ovom kampu. I drugi su skeptični vezano uz spomenute stanove. Dio njih ne vjeruje da će centar ikada biti zatvoren jer su im u nešto više od dvadeset godina, koliko on postoji, već puno puta govorili da će se naći rješenje za njih, da će dobiti normalan krov nad glavom, dosad su to bila samo pusta obećanja.- Znate, puno starih je umrlo ovdje u ovim barakama vjerujući u ta obećanja... - rekli su nam na kraju ovog posjeta.
