Bilo ih je više od 50 i svi su tu kod nas spavali, a mene zovu – mama. Sada ih je samo pet – govori Fata Karajić iz Velike Kladuše i pokazuje prostranu salu svog obiteljskog restorana Venera u kojoj ona i muž Huse zadnja dva mjeseca smještaju izbjeglice. Kroz njihov je dom od veljače prošlo zasigurno više od stotinu uglavnom mladih muškaraca iz zemalja Bliskog istoka i sjeverne Afrike. I nitko, tvrdi, nije ostao gladan, piše Jutarnji list.
Na pitanje kamo su otišli, sliježe ramenima i otkriva kako je večer prije jedna grupa krenula prema Hrvatskoj i još ne zna što je s njima. Neki im se jave iz Slovenije sretni što su se domogli schengenskog prostora. Drugima pak to za sada ne polazi za rukom, na primjer Mustafi iz Maroka koji sramežljivo sjedi za stolom dok domaćica govori o njemu.
“On mi je kao sin. Posebno mi je drag i zovem ga Hasan iako znam da se tako ne zove. Volim im davati nadimke. Imali smo Mesija, Riberija, Daidžu, Samuraja… Samuraj se javio iz Slovenije”, priča gospođa Fata pa svog miljenika pita kako se zove: “Jesi ti Mustafa?”
“Jesam”, kratko joj odgovara.
“Jesi li jeo? Jesi li gladan?”, nastavlja s pitanjima slovkajući u nadi da će je tako lakše razumjeti pa pred njega stavlja tanjur s pitom od sira. On joj se nasmije i uzme jedan komad.
“Kuham im svaki dan. Ubi me toliko kuhanje. Sada kada ih je malo mi je lakše jer jedu s nama u kući”, otkriva pa mladog Marokanca – da bi nam pokazala kako je on već savladao bosanski jezik – pita što je jučer ručao.
“Jaja”, govori on.
“Učim ih bosanski da barem znaju tražiti kruha i vode. Ali on je tako sramežljiv”, komentira majčinski.
Njezin suprug Huse, koji je upravo stigao kući s punom vrećicom kruha, ističe kako je njegov životni moto pomagati drugima jer se dobro uvijek dobrim vraća pa tako redovito hrani i pse koji lutaju ulicama Velika Kladuše, gradića na samoj granici s Hrvatskom koji su zadnjih mjeseci preplavile izbjeglice. Nemoguće ih je ne susresti na ulicama i u parkovima. Procjenjuje se da ih je trenutačno nekoliko stotina, a svi imaju isti cilj – ilegalno ući u Hrvatsku pa od nje zatražiti azil ili nastaviti put prema Sloveniji i dalje prema Zapadnoj Europi.
Bez obzira na to odakle dolaze, svima je zajedničko i da su do Velike Kladuše stigli istim putem koji se slobodno može nazvati novom balkanskom rutom koja vodi iz Turske preko Grčke, Albanije, Crne Gore do Bosne i Hercegovine odakle, ako uđu u Hrvatsku, preko Vojnića i Karlovca nastavljaju prema Sloveniji, u koju da bi ušli moraju prijeći rijeku Kupu koja na tom području Karlovačke županije i Gorskoga kotara predstavlja granicu sa Slovenijom.
Ne sprečavaju ih ni ograda ni bodljikava žica koju su Slovenci protegnuli duž granične crte. Kada je Mađarska postavila žicu na granici sa Srbijom, izbjeglice su, zasigurno uz pomoć krijumčara koji ih vode ili im barem savjetuju kuda da idu, u velikom broju krenule prema Hrvatskoj.
Kad je i Hrvatska pojačavši policijske patrole odlučila zaštititi svoju granicu sa Srbijom od ilegalnih prelazaka, migranti su pošli prema Bosni i Hercegovini u nadi da će preko nje lakše u Hrvatsku. No ispostavilo se da ni to nije tako lako. Pritisak ilegalnih migranata duž cijele hrvatske granice s BiH sve je veći, osobito na području Velike Kladuše, odnosno Maljevca na hrvatskoj strani.
Dok u Sarajevu, u koje od početka ove godine također pristiže sve više izbjeglica, postoji centar za njihov prihvat kao i nekoliko humanitarnih organizacija koje im pomažu, u Velikoj Kladuši su prepušteni sami sebi. Ni državne ni lokalne vlasti kao ni nevladin sektor ne poduzimaju baš ništa.
“Vlasti u Kladuši na čelu s Fikretom Abdićem nisu potrošile ni jedan euro za pomoć izbjeglicama. Kao ni vjerski vođe. Kada sam ih u veljači vidio kako stoje u snijegu, pozvao sam ih k sebi da se ne smrzavaju. Bila je i jedna žena s djetetom. Na pod restorana postavili smo madrace. Do sada sam na njih potrošio oko 1000 eura, što i nije neki novac, a pomoglo mi je i nekoliko susjeda i rođaka. Mnogo bogatiji ljudi od mene, koji imaju milijune maraka, govore mi da sam lud. Zaboravili su da su ne tako davno u ratu i naši ljudi bježali. Sada ih više ni ja ne mogu smještati jer u restoranu počinje sezona vjenčanja, a i vlasti mi prijete da će me kazniti što pomažem tim ljudima koji nisu krivi što bježe od ratova i diktatura. Vjerojatno ne znaju da u okolici Kladuše ima minskih polja i sreća je da u njima još nitko nije stradao”, govori 55-godišnji Huse Karajić i pokazuje na svom mobitelu poruke koje su mu izbjeglice koje su kod njega boravile poslale iz Hrvatske, Slovenije, Austrije…
Daje riječ Mustafi Rahifu, od milja Hasanu, koji ima 20 godina i u Maroku je igrao nogomet pa mu je želja postati profesionalni nogometaš u Njemačkoj. Uspijevamo se sporazumjeti na francuskom.
Svoju je zemlju, kaže, napustio zbog političkih problema, a u Grčkoj je dokumente bacio u smeće u strahu da ga ne vrate kući. Potrošio je sav novac koji je imao.
U Kladuši je već dva mjeseca tijekom kojih je četiri puta ušao u Hrvatsku, a jednom je stigao i do Karlovca, no svaki bi ga put hrvatska policija vratila u BiH. Više ne zna što će dalje i jedino je siguran da se ne želi vratiti u Maroko.
“Bilo bi mu bolje da ostane u Kladuši”, komentira Huse Karajić i dodaje kako se raspitivao u Bihaću u Uredu za strance i saznao da bi morali ići u Sarajevo da bi zatražili azil pa čekati tri mjeseca i ako budu odbijeni – što je vrlo izgledno - za tih 90 dana platiti državi 60 maraka, po danu te sami snositi putne troškove do zemlje porijekla. Stoga nikome ne pada na pamet tražiti azil u BiH.
“Prije dvije godine napustio sam Alžir, a htio bih se pridružiti rodbini u Francuskoj. Do Turske sam stigao avionom i tamo krijumčaru platio 500 eura da me prebaci u Grčku, odakle smo dalje išli pješice, ja i prijatelj, koji je uspio doći do Slovenije. I ja sam jednom ušao u Sloveniju, ali me policija vratila, a u Hrvatskoj sam bio već četiri puta. Možda opet pokušam ovih dana”, kaže Alžirac Fatah Hademi (25) i dodaje kako se s grupom izbjeglica u Hrvatskoj skrivao po šumama, a sa sobom su nosili i deke kojima bi se noću pokrivali dok su spavali pod vedrim nebom.
“Ovaj Mustafa se zadnji put iz Hrvatske vratio nakon tri dana. Plakao je, grlio me i govorio – mama, mama”, kaže Fata Karajić kod koje živi i Muhamed Alam (20) iz Maroka koji je, otkriva, 3 puta bio u Hrvatskoj, a jednom je 22 dana proveo u zatvoru u Splitu nakon čega je vraćen u BiH. Njegov sunarodnjak Ejub Reda kaže da ima 17 godina i da nakon 10 mjeseci izbjeglištva više ni sam ne zna što želi.
“Htio sam u Hrvatskoj tražiti azil, i to sam govorio policajcu u Karlovcu, ali su me ipak stavili u auto i odvezli u Kladušu. Uzeli su mi 250 eura koje sam imao. Ne znam hoću li ponovno pokušavati. Već sam nekoliko puta davao izjave novinarima, ali ni od vas nema nikakve koristi”, zaključuje maloljetnik koji je odlučio da se neće fotografirati s ostalima.
Među mladićima koji se izležavaju u parku u središtu Velike Kladuše razgovarati je pristao Nul Adin (25) koji je s 15-godišnjim bratom pobjegao iz grada Raze u Palestini, gdje se, kaže, bavio popravljanjem kompjutera. Ne krije da je iscrpljen i psihički rastrojen. S cijelom svojom imovinom koja stane u dva ruksaka sjedi na klupi u društvu sunarodnjaka Sulejmana koji tvrdi da ima 16 godina.
“Ni sam ne znam koliko sam puta već pokušao ući u Hrvatsku. Jednom sam stigao do Vojnića, a jednom do Karlovca. I pokušavat ću i dalje, sve dok ne uspijem u Hrvatskoj zatražiti azil jer mi je baš želja živjeti u Hrvatskoj za koju sam čuo da je sigurna, bogata i gostoljubiva zemlja. Želim raditi, imati ženu i obitelj. A sada mi treba i liječnička pomoć”, govori Nul Adin i otkriva kako jede isključivo ono što mu na ulici daju dobri ljudi, a spava u jednoj napuštenoj kući koju su izbjeglice pretvorile u skvot.
Neko vrijeme im je bilo dopušteno da noće u džamiji koja se nalazi u parku, no hodža im je odbio gostoprimstvo nakon što su neki dolazili alkoholizirani i tukli se. I u Hrvatskoj je noći provodio u napuštenim kućama u okolici Vojnića.
Imam gradske džamije Muamer ef. Ćatić potvrđuje kako je u veljači i ožujku dok je bilo jako hladno izbjeglice pustio u džamiju, no sada ih je, tvrdi, previše da bi im mogao pružiti krov nad glavom.
“Tražio sam pomoć od gradskih vlasti koje, koliko znam, nisu napravile ništa. Mi im ponekad damo nešto hrane. Više od toga im ne možemo pomoći. Hitna pomoć ih je besplatno liječila. Vlasnici restorana se ponekad smiluju pa ih pozovu na ručak. Čuo sam da su, da bi se ugrijali, neki provaljivali u prazne kuće čiji vlasnici žive u inozemstvu. Nitko od njih ne želi ovdje ostati. Mnogo je toga nejasno oko njihova statusa. Situacija s izbjeglicama u cijeloj BiH, a posebno ovdje u Kladuši krajnje je nedorečena. Vjerojatno među njima ima i problematičnih ljudi, a mnogi nemaju nikakve dokumente”, ističe imam Ćatić, koji je od izbjeglica koji su vraćeni iz Slovenije i Hrvatske čuo kako se u proteklih nekoliko mjeseci desetak ljudi utopilo u Kupi koju trebaju preplivati da bi ušli u Sloveniju.
Ćatić otkriva i kako izbjeglicama više ne dopuštaju spavati ni u džamiji Drmeljevo, koja je samo nekoliko stotina metara od granice s Hrvatskom pa se ispred nje u popodnevnim satima okupljaju mladi muškarci koji čim padne mrak u grupama traže način kako nadmudriti hrvatske graničare. Pritom se pouzdaju u mobilne telefone s navigacijskim sustavom koji im pokazuje put prema Hrvatskoj i Sloveniji.
Ispred džamije ih susrećemo desetak. Sjede na stepenicama. Na pitanje gdje spavaju pokazuju obližnje grmlje na koje su poslagali opranu odjeću da se osuši na suncu. Ubrzo doznajemo da su svi iz Libije te da najstariji među njima Ahmed Bilel ima 36 godina.
Najelokventniji od svih je ujedno i jedini Sirijac. Predstavlja se kao Idriz Aniz i kaže da ima 22 godine te da dolazi iz grada Rake. Kada kažemo da smo iz Hrvatske, moli nas da ga povezemo sa sobom. Sakrit će se, predlaže, u veliku torbu koju bismo mogli staviti u prtljažnik.
“Zašto nas hrvatska policija ne pusti da uđemo?” pravi se naivan. Priznaje da nema nikakve dokumente i tvrdi da su mu prije nekoliko dana hrvatski policajci uzeli mobitel i novac koji je imao te ga otjerali da se pješice vrati u BiH putem kojim je i došao.
“Uzeli su mi i cipele pa sam natrag hodao bos. Ne želim ostati u Hrvatskoj, nego samo proći dalje. Više nemam novca pa spavam na ulici. Ovdje u Velikoj Kladuši su policajci jako dobri i ne diraju nas, a ljudi nam donose hranu. Alah je s nama”, govori Idriz i tvrdi da ima obitelj u Velikoj Britaniji pa svoju budućnost vidi u toj zemlji.
Libijac Albi Bilmedi tvrdi da ga je hrvatski policajac palicom udario po ruci i govorio mu da odlazi, odnosno na engleskom vikao: “Go, go!”
“Prilikom postupanja prema takvim strancima policija je dužna poštovati njihova temeljna prava i dostojanstvo te im omogućiti pristup sustavu međunarodne zaštite ako im je takva zaštita potrebna. Policijski službenici granične policije posebno su obučeni i opremljeni za postupanje prema potencijalnim tražiteljima međunarodne zaštite te imaju obavezu omogućiti migrantima izjašnjavanje o traženju azila i službeno zaprimiti njihovu namjeru za podnošenjem zahtjeva”, objašnjavaju u MUP-u od kojeg je Globus zatražio komentar navoda nevladinih udruga i pučke pravobraniteljice Lore Vidović da policija u posljednje vrijeme štiteći granicu pretjerano primjenjuje silu prema osobama koje ilegalno ulaze u Hrvatsku te da im ne dopušta da zatraže azil nakon što su već ušli u Hrvatsku.
“Predstavnici hrvatske policije više su puta javno pozivali sve koji imaju saznanja o eventualnim nezakonitim postupanjima policijskih službenika prema migrantima da takve informacije dostave kako bi se provjerile i utvrdila istina. Ne podržavamo nikakav oblik nasilja ni netrpeljivosti od strane policijskih službenika posebice prema osobama koji se nalaze u ranjivom položaju te traže međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj. Međutim, u svim dosadašnjim slučajevima provjeravanja zaprimljenih informacija o fizičkom nasilju policajaca nad migrantima ili oduzimanja njihove imovine nismo zabilježili uporabu sredstava prisile prema migrantima, a prilikom postupanja prema migrantima policija poštuje njihova temeljna prava i dostojanstvo te im omogućuje pristup sustavu međunarodne zaštite”, naglašavaju u MUP-u.
Također navode kako pučka pravobraniteljica i nevladine udruge igraju važnu ulogu u ovom procesu jer ukazuju na pitanja humanosti, ljudskih prava i zaštite ranjivih skupina.
“Uloga je policija da brine o sigurnosti svojih građana te da štiti prava svakog pojedinca što je jedan od postulata društvenog ugovora na kojem počivaju nacionalne države”, odgovaraju u MUP-u.
Sin mi je u Italiji i želim preko Hrvatske i Slovenije doći do njega. Bez problema smo ilegalno ušli u Albaniju, Crnu Goru i BiH, ali u Hrvatsku nikako ne uspijevamo. Postalo je preopasno iz Libije u Italiju bježati brodovima pa nam je ova kopnena ruta jedina opcija. U Libiji je situacija katastrofalna i islamisti siju strah. Zato sam pobjegao i sve ću učiniti da dođem do Italije. Dok god budem tu u Velikoj Kladuši, svaki dan ću pokušavati prijeći granicu. Ako treba još sto puta. Jednom će mi uspjeti”, govori Albi Bilmedi i pokazuje obližnje brdo iza kojeg se nalazi Hrvatska.
Navikao je na smrzavanje i glad i već zaboravio na dane kada je imao novca da si plati noćenje u hostelu. Tvrdi da se svaki dan tu uz granicu okupi oko 150 izbjeglica. I da žele pomoć krijumčara, ne mogu je platiti. Ne vjeruju više ni novinarima pa odbijaju prijedlog da poziraju za Globus.
“Zašto bih ja vama dao da me slikate kada vi me ne želite povesti sa sobom u prtljažniku”, odbrusio je mladi Sirijac.
