Ne mogu si pomoći. Kada se u dokumentarcima ili nekim prigodnim emisijama pokazuju kulturne znamenitosti naše civilizacije u njima ne mogu ni nazrijeti ljepotu ili superiornost znanstvene, materijalne i duhovne potkovanosti graditelja nego u svima njima vidim isključivo muku, izrabljivanje, kuluk, žrtvu i umiranje onih koji su ih morali graditi. "Gradove smo vam podigli, kule, dvorce gradili, oduvijek smo roblje bili i za vas smo radili", javi se u pravilu tada kao zvučna podloga stih iz pjesme "Padaj silo i nepravdo" posvećene hvarskom junaku Matiji Ivaniću, doslovno opisujući položaj čovjeka u odnosu na silu koja nad njime vlada.
Zbog toga i ne mogu osjetiti ni minimum poštovanja, kamoli strahopoštovanje, prema svim velikaškim guzicama koje su se objesno ritale po mramornim, pozlaćenim i ušpigljenim hodnicima. Ne čujem zvukove čembala ili divinizirane recitacije, kulture nastale pod skutima dokone okrutnosti, već čujem jauk, stenjanje pod jarmom, osjetim znoj i krv koraka koji posrću pod teretom, zgrozim se nad tradicijom koju nam valja čuvati u prikazama gospodara koji su na razbojstvu i ubojstvu stečen ugled pokušavali oprati rezbarijama, štukaturama i gipsom.
Diviti se tome znači pristati na povijest shvaćenu kao fasadu na kasarni unutar koje se odvijaju neprekidne borbe prsa o prsa, egzekucije, otimanja, mjesto gdje vlada zakon bogatijeg. Uostalom posljednjih 200 godina europske pa time i, eurocentrično rečeno, svjetske povijesti može se podvesti pod nazivnik straha od revolucije. Nisu ratovi izbijali zato da bi se jednom zauvijek pobijedilo zlo. Ratovi su izbijali kada je zlo naslutilo, a onda se i grozničavo pobojalo, da bi nam moglo postati bolje ili kad nije bilo rješenja za krize. Sve svoje snage, ideologiju, politiku, ekonomiju, crkvu, sve vojske i komesare, upregnulo je u sravnjivanje šansi dobrome da svijet preokrene u svom smjeru, da ne bude ovolikih razlika među ljudima, da ne mobiliziraju sirotinju u prve redove nacionalnih fatamorgana i vjerskih praznovjerja, da se ne gine uludo za boga i domovinu jer ni jedno ni drugo nisu kategorije koje bi zaslužile život poštenog čovjeka. Strah pred revolucijom održava kapitalizam mladim, vitalnost stroja pokretanog frojdističko-psihoanalitičkim principom imanja kao potvrde i pobjede u trajnoj borbi pasivnog i aktivnog elementa i supremaciji osvajanja, podčinjavanja i pokoravanja nalagala je paralelno postojanje ili rata ili ratne prijetnje jer nije tu bilo riječi o ravnoteži snaga, nego o prevlasti straha. Ljudi koji strahuju su ljudi koji ne razmišljaju, koji ne planiraju, koji ne analiziraju. Oni slušaju.
Opravdanje u nepravdama koje im se nanose vide u samom postojanju prijetnje i u zamišljenom neprijatelju koji se neprekidno sprema ugrožavati "naš način života". U vrijeme Jugoslavije neprijatelj, dobro je poznato, nikada nije spavao. Snatrio je i pripremao brojne podvale i zamke bratstvu i jedinstvu. U vrijeme takozvanog hrvatskog osamostaljivanja neprijatelji su bili Srbi jer su ugrožavali naš teritorij, a ne otimači izgubljenog nacionalnog kovčega koji su koristili rat da se pretvore u domoljube i ugroze, a na kraju bogme i otmu nacionalno bogatstvo definirano kao društveno vlasništvo. Hrvatska je tako ostala i bez bratstva i jedinstva i bez društvenog vlasništva i bez samostalnosti i bez smisla.
Oddržavljeni u esenciji straha koja se od već spomenutih Srbalja lijanala do tajnih sila uperenih protiv nas (Soroš, masoni, bomboni...), preko ekonomskih kriza, emigranata, pandemija, stranih plaćenika, dovaljasmo se nekako do ove godine u kojoj se i dalje obračunavamo s komunističkim nasljeđem premda komunizma nikada nije ni bilo. Upoznali smo nakaradan oblik satrapskog pseudocrvenila, točno onakvog kakav je najviše odgovarao kapitalističkim stratezima koji su, uzgred rečeno, socijalističku revoluciju planski i uveli tamo gdje se "socijalizam pokazao najmanje mogućim, a gdje je najviše trebao". Zato je logičan Eagletonov zaključak da je "kapitalizam sustav za koji je potrebno da bude u konstantnom pokretu da bi ostao na mjestu". Nekad maršira kao falanga kapitala, dionica, nekad, bogami, čini to strojevim korakom, tenkovskim povorkama, dugodometnim raketama. Rat u Ukrajini je zbog svega toga istovremeno i stvarnost i fikcija kapitalističkog poretka koji uživa žrtvovati ljude u svrhu zarade.
Ono što doista može fascinirati jest da se i tri desetljeća nakon srondavanja kvazikomunizma i dalje obračunava s njegovim ionako rahitičnim, ali izgleda ipak opasnim nasljeđem. "Nazivaju to dekomunizacijom. Želite li dekomunizaciju? Neka, nama to odgovara. No, nepotrebno je, kako se kaže, stati na pola puta. Spremni smo vam pokazati što prava dekomunizacija znači za Ukrajinu", antologijski je dio govora jednog od svojevremeno prednaih čuvara boljševizma, Vladimira Putina. Više od svega, od granate, metka, rečenice odjekuju bojnim poljem povijesti radeći uslugu i alibi aktualnom da bi postao novim poretkom. Dekomunizacija bi se mogla dogoditi da je postojalo komunizacije, no kapitalizam je, kada je bio prisiljen, licemjerno prisvajao komunističke ideje da bi podvalio svoje kadaverstvo kao lijepo i prihvatljivo lice.
Osmosatni radni dan, pravo na godišnji odmor, na bolovanje, na sindikalno udruživanje, pravo na naplatu minulog rada, na besplatno školstvo i zdravstvo pa nisu to kapitalističke izmišljotine. Njih je kapitalizam, da bi preživio, bio prisiljen preuzeti od ljevice, s time da ih od 1989. i pada poretka stvorenog na Jalti sustavno dokida. Ono za što smo mislili da je zauvijek stečeno pokazalo se kao varijabla u jednadžbi življenja za korist drugog. U stvari, nema tu ništa (s)porno. Kapitalizam i jest toliko jeben sustav kada ga u Rusiji formulira i brani bivši KGB-ovac, a u Hrvatsku ga je uveo Titov general i glavni kadrovik poslijeratne JNA. Nakarada je isključiva fizionomija travestije u kojoj dekomunizaciju provode persone koje su bile u samom središtu vrtloženja boljševizacije.
Generali i žbiri, kakav tip kapitalizma mogu stvoriti nego legionarski, radikalno militarizirano pravo prve noći u kojoj je filozofija pravo na plijen. I u Hrvatskoj se već tri desetljeća dekomuniziramo, istovremeno "posuđujući" od komunizma modele iskoristive za strahovladajuću strukturu. Državni intervencionizam, politička subordiniranost i jednoumlje, ideološki okvir centralnog oltara, neupitnost sveznadarstva funkcionara, negiranje činjenja pogrešaka i postojanja problema, katastrofalna kadrovska politika u kojoj neprosvijećenost, zatucanost i poslušnost čine okosnicu odabira, od Hrvatske su učinile raj za neoboljševičke kapitaliste. Jedino u čemu smo dosljedno dekomunizirali zemlju jest rušenje komunističkih spomenika, i to ne stoga da bismo napravili artističko-povijesnu selekciju, nego da bismo napravili mjesta za nove, podjednako sumnjive tipove i događaje kojima se iznova i iznova moramo klanjati u neposustaloj pokornosti samom veličanstvu kapitalizmu, koje i dalje živi u jednom od onih dvoraca s početka teksta.
