Digitalni otpad je otpad koji nastaje spremanjem velike količine podataka u digitalnom obliku. Postao je aktualan u trenutku kada se pojavila svijest o tome da proizvodnja električne energije potrebne za razmjenu i skladištenje elektronskih informacija ima veliki negativan utjecaj na našu okolinu.
“Budimo iskreni, ogroman dio električne energije se danas dobiva korištenjem tehnologija koje snažno i vrlo negativno utječu na naše okruženje i mijenjaju lice naše Planete generirajući CO2 emisije i emitirajući druge zagađivače u naše okruženje. Nažalost, veliki dio elektronskih informacija je generiran ili se skladišti bez prave potrebe. Skladištenjem, objavljivanjem i razmjenom informacija koje nisu neophodne, direktno generiramo digitalni otpad”, kaže Nenad Maslovarić, menadžer za IS/IT operacije kompanije Nestlé za Jugoistočnu Europu koja kontinuirano radi na edukaciji o digitalnom otpadu kako globalno tako i lokalno.
Prema njegovim riječima, široko usvojenim načinom razmišljanja „možda će zatrebati“, čuvamo i one fajlove koji nam nikada neće biti potrebni.
“Opet, svako danas ima slobodu da sam procijeni što želi da pretvori u digitalnu informaciju (u poslovnom/privatnom okruženju ili na društvenim mrežama) i ima mogućnost da to i uradi. To je dobro jer daje ljudima slobodu. Međutim, još uvijek u društvu ne postoji široka svijest o posljedicama generiranja svakog bita informacija na naše okruženje”, dodaje Maslovarić.
Vedran Aničić, rukovoditelj odjela za informatičku tehnologiju za regiju Jugoistočne Europe u kompaniji Nestlé ističe da digitalni otpad svojim nagomilavanjem ugrožava postojanje samog čovječanstva, koliko god to čudno zvučalo.
“Velike uskladištene količine podataka čiji se vlasnik više i ne zna ili razmjena beskorisnih informacija (na primjer Spam e-mailovi) za čije čuvanje i razmjenu je neophodna ogromna količina električne energije, a čija proizvodnja generira značajne količine CO2, čini njegov utjecaj na nas više nego stvarnim i izuzetno negativnim”, govori Aničić.
Dodaje da nekontrolirani rast digitalnog otpada, izuzetno lako generiranje istog bez ikakve kontrole, nedostatak svijesti ljudi da isti predstavlja problem, nedovoljno prisustvo službenih statistika u javnosti o direktnom utjecaju digitalnog otpada na naš habitat, čini da digitalni otpad u javnosti nije dovoljno prepoznat kao problem.
“Ono što predstavlja problem za sebe je činjenica da se, zbog nedostatka edukacije i limitiranih opcija za uvođenje bilo kakve regulative, može očekivati da se digitalni otpad, u budućnosti, samo nagomilava. Infrastruktura potrebna za skladištenje i razmjenu digitalnih informacija ostavlja snažan negativan otisak na naše okruženje, bilo kroz proizvodnju energije potrebne za proizvodnju i napajanje samih uređaja/hardvera, bilo kroz efekat koji na okolinu ostavlja, nakon što mu istekne resurs, sam materijal od koga je hardver napravljen” navodi Aničić.
Nenad Maslovarić priznaje da je veoma teško reći nekome da su fajlovi koje čuva bespotrebni.
„Zapravo je kriterij drugačiji za svakoga od nas, bilo u poslovnom, bilo u privatnom okruženju. Ipak, nagomilavanjem digitalnih zapisa generiramo potrebu za dodatnim skladišnim prostorom, koji, opet, generira potrebu za dodatnom električnom energijom koja se većinom proizvodi na uštrb prirodnog okruženja (za proizvodnju neophodnih skladišnih uređaja kao i za sam rad tih uređaja), negativno ga mijenjajući”, izjavljuje Maslovarić.
Nastavlja da je u svemu veoma bitna edukacija u kompanijama pri čemu je potrebno nalaziti inovativne načine komunikacije, a koji će zaposlenima privući pažnju u moru informacija kojima su obasuti.
„Da bi smanjile stvaranje digitalnog otpada, kompanije bi trebale koristiti blokade prometa prema sajtovima koji generiraju neželjeni sadržaj. Također, kompanije bi pri planiranju data centara trebale obratiti pažnju na potrošnju struje te da biraju ona rješenja koja će tu potrošnju smanjiti na minimum“, priča Maslovarić.
Vedran Aničić naglašava da je kompanija Nestlé donijela propis po kome svaki fajl u Cloudu, stariji od dvije godine može brisati. No, naravno postoji iznimka, zaposleni mogu obrazložiti zašto im je neki fajl bitan i mogu odložiti njegovo brisanje.
“Također, koristimo filtere protiv svake vrste neželjenih e-mailova kako bismo smanjili njihov broj na najmanju moguću mjeru. Naše zaposlene educiramo na različite načine da smanje broj razmijenjenih e-mailova i u iste uključuju samo ljude koji moraju biti uključeni. Ujedno, prostor za skladištenje starih e-mailova je od skoro ograničen u razumnoj mjeri, pa će zaposleni morati pravilno procijeniti što je zaista neophodno čuvati. Arhive fajlova dobrim dijelom smo prebacili u Cloud u kome postoje limiti u kapacitetu tako da smo ograničili beskonačno skladištenje fajlova i smanjili lokalnu potrošnju električne energije kroz eliminiranje lokalnih fajl servera i samim tim optimizirali korištenje skladišnih kapaciteta”, kazuje Aničić.
Napominje da se kompanije pri donošenju odluka sve više oslanjanju na „Big Data“, te da je potrebno da implementiraju programe smanjenja digitalnog otpada.
“Kompanije moraju usvojiti odgovarajuće programe kako bi i njihov digitalni otisak postao što manji, a samim tim se i reducirao utjecaj na životnu sredinu. Kompanije trebaju povesti kampanje i krenuti od svog poslovanja i svojih zaposlenih u borbu protiv negativnog utjecaja digitalizacije na životnu sredinu”, konstatuje Aničić.
Nenad Maslovarić uvjeren je da je edukacija mladih ulaganje u budućnost.
“Svjesnost o digitalnom otpadu kod njih može, od najranijeg uzrasta, razviti želju da, utječući na smanjenje istog, učine nešto dobro za sebe i svoje okruženje koje se, u tehnološkom smislu, razvija brzinom kao nikada do sada”, tvrdi Maslovarić.
Mišljenja je da su današnji proizvođači iz velikog broja zemalja postali svjesni, ili su lokalnim zakonskim regulativama prinuđeni da svoju proizvodnju i proizvode što više usklade sa zelenom agendom.
“Svijest o opasnostima koje donosi neregulirana utrka za profitom, a na račun životne sredine dospijeva i do samih potrošača koji često bojkotiraju robu koja ne slijedi zelene smjernice i ideju o održivoj proizvodnji. Globalno gledano, u skladu s time, današnja tehnologija postupno poprima zeleni okvir: sve je više proizvoda od recikliranih materijala, velika su ulaganja u proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, uvode se posebne oznake koje proizvođačima garantiraju da proizvod koji koriste/konzumiraju ne utječe negativno na životnu sredinu... Čovječanstvo postaje svjesno opasnosti i ideja o potrebi da se dosadašnjim negativnim praksama stane na put sve više dobiva na zamahu“, smatra Maslovarić.
Kompanija Nestlé daje značajan doprinos i u smanjenju elektronskog otpada (e-otpada) te se na njihovom tržištu koje obuhvata Adriatic regiju, Rumunjsku i Bugarsku, e-otpad u potpunosti reciklira u skladu s lokalnim propisima.
“Također, smatramo da uređaje koji su i dalje dobri i zadovoljavaju sigurnosne i uporabne standarde ne treba reciklirati već učiniti sve da se njihov životni vijek produži. Iz tog razloga, najprije smo upotrebnu vrijednost laptop računara produžili s tri na četiri godine (često i duže), desktop računara s tri na pet, slično i sa serverima kojima produžavamo garanciju umjesto da kupujemo nove, printerima i drugom IT opremom. Istovremeno, stimuliramo svoje zaposlene da čuvaju svoje laptop računare omogućujući samo onima čiji su računari ispravni na kraju uporabnog vijeka u Nestleu da ih otkupe. Tako smo smanjili broj otkaza i zamjena računara što je opet doprinijelo smanjenju našeg utjecaja na životnu sredinu”, ustvrđuje Vedran Aničić.
Podsjeća da je svaka epoha u ljudskom postojanju nosila svoje brige sa sobom, te ocjenjuje da ovaj put nikada nismo bili bliže nanošenju nepopravljive štete svom okruženju nego danas.
„Ipak, nema potrebe da se sakrijemo i čekamo najgore: osobnim primjerom trebamo pokazati kako se brinemo o svom okruženju, da održavamo digitalnu higijenu i brišemo stara i nepotrebna dokumenta, da se zapitamo je li baš svake godine moramo promijeniti mobilni telefon ili laptop (jer proizvodnja istog veoma negativno utječe na naše okruženje), da u svom okruženju utječemo na svijest ljudi i širimo ideju potrebe za brigom o prirodi. Uz dovoljnu kritičnu masu, uvjeren sam da će čovječanstvo uspješno svladati i ove prepreke koje mu stoje na putu opstanka“, zaključuje Aničić.
