Ambiciozno je Balkanska istraživačka mreža (BIRN), organizacija sa sjedištem u Sarajevu, predstavila Bazu sudski utvrđenih činjenica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) na čijoj su sistematizaciji njezini zaposlenici radili od 2021. do 2023. godine, kako navode, kako bi ti materijali bili svojevrsna podloga u "obrazovne i informativne svrhe te doprinos borbi protiv dezinformacija i za poboljšanje medijske pismenosti", piše Večernji list BiH. Riječ je o velikom pothvatu analize desetaka presuda Haaškoga suda koju su provodili uz potporu Fonda za demokraciju Ujedinjenih naroda (UNDEF).
Jednostrana istina
Potporu u verifikaciji podataka za bazu pružio je odvjetnik Nermin Mulalić, a pripremu za korištenje tog materijala u formalnom obrazovanju u BiH uradila je profesorica Melisa Forić. Iz haaških presuda prikupljan je materijal, odnosno sudski utvrđene činjenice koje su temelj ove baze, podijeljene u deset regija - Sarajevo i okolica, istočna Hercegovina, zenička regija, središnja Bosna, dobojsko-posavska regija, istočna Bosna, Srebrenica, hercegovačka regija, Krajina, bijeljinsko-zvornička regija. Nesumnjivo je riječ o važnom doprinosu u rasvjetljavanju brojnih događaja iz prošloga rata, no istodobno se radi i o podlozi koja će, što vjerojatno nije bio cilj autorima, koristiti za nastavak krajnje jednostranog i gebelsovskog promoviranja tek jednoga dijela istine, odnosno jedne strane u ratu, te istodobno sotoniziranja drugih dviju. Ovakav pristup korištenju tek izvora iz haaške arhive posve je suprotan i misiji samoga BIRN-a koji inače prati sva procesuiranja, pa tako i ona iz sudnica u BiH, od državnog, preko entitetskih, regionalnih ili županijskih sudova, gdje se stereotipi o dobrim i lošim dečkima iz zadnjeg rata te žrtvama "agresije" posve narušavaju. Dapače. Dio bošnjačkih političara i struktura koje su stvorili gotovo svakodnevno uvjerava vlastitu javnost, a u tome je, nažalost, imao značajnog uspjeha, da je u posljednjem ratu postojala samo jedna ispravna strana te da je Haaški sud, po uzoru na Sud u Nürnbergu, definitivno utvrdio zločince i žrtve te potvrdio pobjednike i poraženu stranu. Što se u slučaju BiH nikako ne može primijeniti. Niti je istina o posljednjem ratu tako jednostavna. Često se utvrđene sudske činjenice također slobodno interpretiraju, pa se prelazi granica pojmova koji nisu istoznačnice. Posebice se to odnosi na ulogu Hrvatske u ratu u BiH. Ne postoji ni jedna presuda (uključujući one Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY) kojom je Hrvatska presuđena za otkidanje dijela teritorija BiH. Ne postoji ni jedna presuda kojom je Hrvatska presuđena za napad na Bosnu i Hercegovinu. Ne postoji ni jedna presuda po kojoj je predsjednik Franjo Tuđman vodio zločinačku politiku prema BiH. Postoje brojni dokazi jedne ili druge strane koji govore s posve različitih polazišta. Na konkretan upit Haaškome sudu je li, primjerice, u procesu protiv šestorice hrvatskih dužnosnika Herceg Bosne ujedno izrečena presuda Hrvatskoj za agresiju i anektiranje dijelova BiH te je li Hrvatska napala BiH..., iz UN-ova Mehanizma za kaznene sudove (MICT) su za Večernji list odgovorili sljedeće: "ICTY, kao i sada Mehanizam, ne bave se odgovornosti država, samo pojedinačnom kaznenom odgovornosti".
Ubijeno četvero djece
Promatrajući ostavštinu Haaškoga suda, moglo bi se doći do zaključka kako se u regiji Hercegovine nije dogodio zločin u Trusini ili Doljanima, odnosno na Stipića livadi. Ili da se ne znaju počinitelji ni što se događalo u logoru u Muzeju u Jablanici. Poseban je slučaj Mostar, interpretacija zbivanja o posljednjem ratu. Kada bi se samo uzimala u obzir haaška ostavština, onda Armija BiH nije minobacačkim projektilima ubijala civile u zapadnome, većinski hrvatskom dijelu grada, koji je "bio etnički očišćen" od nehrvata. Onda se "nije" dogodio ni masakr u kojemu su 23. siječnja 1994. stradala djeca od 10 do 13 godina starosti - braća Armin i Damir Rizvan te brat i sestra Emil i Emaila Meškić i teško ranjeno još dvoje djece koja su prebačena na liječenje u Split.
