Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba govori o djeci i mladima
Sve, svaki detalj vezan za djecu i mlade – uz njihov razvoj, odgoj, zdravlje, igru, obrazovanje, sigurnost, bezbrižnost, sreću, brige, strahove, probleme, uz cijeli njihov život – uvijek nam treba biti nešto najvrednije i najvažnije. Nešto čemu ćemo posvećivati svu pozornost, vrijeme, energiju, volju, znanja, trud i ljubav. Jer, kada je djeci dobro, onda je cijelom svijetu dobro. A kada nije tako, kada djeca i mladi pate, kada je u njihovu oku suza, na još uvijek malom tijelu neki ožiljak, a u maloj ili mladoj duši strah, onda to boli i cijeli svijet. Sve to bio je povod razgovoru s pedijatricom, subspecijalisticom dječje neurologije i ravnateljicom Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba - prim. doc. dr. sc. Vanjom Slijepčević Saftić.
Kada je riječ o mentalnom zdravlju djece i mladih u Hrvatskoj, moramo li biti zabrinuti, treba li zvoniti na uzbunu?
Hrvatska, na žalost, slijedi svjetske trendove kada govorimo o rastućoj krizi mentalnog zdravlja djece i mladih. Toksični stres, kao paradigma, novi je, ali izrazito dobro istražen pojam koji definira snagu vanjskih utjecaja na razvoj mozga, kao i sveobuhvatnost kognitivnog, emocionalnog, socijalnog i tjelesnog funkcioniranja. U cilju pružanja liječenja, ali i prevencije, prateći pritom najnovije svjetske trendove i razmjenjujući iskustva s kolegama vodećih zdravstvenih institucija u svijetu, pokušavamo djelovati na javnozdravstvenoj razini kako bismo ublažili rizike za mentalno zdravlje djece i mladih. Uspješnost onoga što radimo danas moći ćemo procjenjivati tek za nekoliko godina. No ono što mogu reći iz kliničke prakse jest da i roditelji i stručnjaci iskazuju zabrinutost, a ambulante Poliklinike mjesecima su unaprijed popunjene dogovorenim terminima.
Što je razlog tome, čemu su sve djeca danas izložena, a pogubno je za njihovo fizičko i mentalno zdravlje? Od čega ih sve moramo štititi?
Shvaćanje kompleksnosti odrastanja današnjih generacija je izrazito intrigantno za sve nas koji se bavimo mentalnim zdravljem djece i mladih. Neprepoznavanje kumulativnog učinka različitih stresora, kao što su npr. emocionalno, tjelesno i seksualno nasilje, zanemarivanje, odrastanje u disfunkcionalnim obiteljima, vršnjačko nasilje i dr., može intenzivirati zdravstvene poteškoće i dodatno narušiti mentalno zdravlje djece. Ako izostane pravovremena podrška i tretman oni neće moći ostvariti svoje pune potencijale.
Kada biste sumirali dosadašnja saznanja i iskustva što biste rekli - kakve i kolike probleme djeci stvaraju odrasli, a kakve i kolike njihovi vršnjaci?
Kada moje kolege i ja razgovaramo s roditeljima, svjesni smo niza problema kojima su opterećeni, pri čemu je netko, tko želi biti najbolji mogući roditelj svome djetetu, često suočen s nizom životnih problema i isto tako traži razumijevanje i podršku stručnjaka mentalnog zdravlja. Djeca vrlo jasno prepoznaju neverbalne komunikacijske poruke, iščitavaju zabrinutost roditelja u njihovom ponašanju. Ponekad samo iskazivanje podrške roditeljima i osnaživanje njihove uloge dovede i do poboljšanja dobrobiti odrastanja djeteta. Ako obradom procijenimo da je potrebno otići i korak dalje u pružanju podrške, poučavamo naše pacijente socijalnim vještinama, osnažujemo ih na putu njihovog odrastanja i građenja kvalitetnih odnosa s vršnjacima.
Članica ste tima Akcijskog plana za prevenciju vršnjačkog nasilja u Gradu Zagrebu u razdoblju do 2025. Kako najučinkovitije prevenirati vršnjačko nasilje? I čije su uloge u tome najbitnije?
Vršnjačko nasilje je iznimno značajna tema, ne samo aktualno nego i kao dugoročno osmišljavanje i jasno definiranje prihvatljivih ili neprihvatljivih obrazaca ponašanja. Ono istovremeno oslikava društvene stavove, aktualnosti, prijetnje, ali nam ukazuje i na načine kako ga prepoznati i prevenirati. Grad Zagreb je to prepoznao te okupio stručnjake vrlo različitih profesija kako bismo, svatko iz svoga kuta, definirali rizike i u tom bogatstvu znanja i iskustva strateškim dokumentima donijeli smjernice kako pomoći djeci i mladima. Na tom tragu je nužno senzibilizirati, ali i angažirati cjelokupnu zajednicu, pri čemu mislim kako na sve one koji sa zdravstvenog, socijalnog i odgojno-obrazovnog aspekta rade s djecom i mladima, tako i na sve pojedince našega društva - od prijatelja, preko susjeda i rodbine. Osobito zato što je svijest o sprječavanju svakog mogućeg slučaja vršnjačkog nasilja spasila jedan život. To kumulativno dovodi do boljeg, zdravijeg i kvalitetnijeg društva u kojem će odrastati sva naša djeca.
Razvodi roditelja posebno su traumatični za djecu. Čemu ste sve morali svjedočiti?
Razvod roditelja ne mora nužno biti traumatičan za dijete. Mnogi roditelji, i bez podrške stručnjaka, uspješno se prilagode na novonastale životne okolnosti te svojoj djeci pomažu da nastave imati adekvatan odnos s oba roditelja. Kada se pojave poteškoće u prilagodbi djeteta ili u postizanju dogovora roditelja, zadaća sustava je da bude podrška i pomaže obitelji kako bi dijete nastavilo svoj razvoj i ostvarilo svoje pune potencijale. Stručnjaci se uvijek moraju voditi najboljim interesom djeteta, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti koje ga mogu narušiti, ali i zaštititi. U tome je nužna suradnja zdravstvenih ustanova, ali i svih drugih sustava koji brinu u djeci i mladima.
A kako su se pandemija, kao i vrijeme provedeno u on-line nastavi odrazili na djecu i mlade? Kakve su i kolike posljedice?
Kako je pandemija utjecala na našu djecu, njihove interakcije s vršnjacima, članovima šire obitelji, na njihove interese, ambicije, sudjelovanje u sportskim aktivnostima, na njihova postignuća? Kratkoročno, loše. No, to je bila jedinstvena i sasvim nepoznata etapa u novijoj povijesti u kojoj smo se svi trudili dati najbolje od sebe. Jesmo li uspjeli? Demografska, sociološka, medicinska i ostala istraživanja će nam zasigurno dati odgovore kroz neko vrijeme.
Napredak tehnologije je takav da je većini odraslih to nemoguće pratiti. Virtualni svijet obilježje je sadašnjih, mlađih generacija. No unatoč tom napretku, zaostaje li se s mjerama zaštite pa djeca i mladi u tom svijetu posebno stradavaju?
Razvoj tehnologije je donio neslućene i brojne prednosti, unaprijedio naša znanja, poboljšao efikasnost cijelog niza radnji, stoga ga smatram sasvim dobrodošlim. Pa ipak, donio je i značajan rizik za djecu. Predugi boravak pred ekranom utječe na biološke i biokemijske procese u mozgu djece. To rezultira prepodražljivošću, poremećajem bioritma te ritma budnosti i spavanja. San je, uz pravilnu prehranu, tjelovježbu i stabilnost odrastanja, izrazito značajan za cjelokupni razvoj. Problem debljine u djece se dovodi u direktnu vezu s predugim gledanjem u ekran mobitela, računala, pametnih telefona i sl. Nadalje, rizici zlostavljanja u virtualnom svijetu su od osobitog interesa u domeni zaštite mentalnog zdravlja. U ovome trenutku i pružatelji usluga društvenih mreža raznim alatima, ali i cijelo društvo, više ili manje uspješno nastoje zaštiti djecu od nepoželjnih sadržaja. Snaga roditeljske brige je ipak, prema mome mišljenju, najznačajnija karika u tom lancu. Trebamo pratiti koliko vremena djeca provode pred ekranima, kakve sadržaje konzumiraju, ali i prepoznavati suptilne promjene u ponašanju i navikama djece koje nam mogu biti signal za reakciju.
Već se godinama bavite medicinskim, socijalnim i edukacijskim problemima fetalnog zlostavljanja djece. O čemu je zapravo riječ?
Prije više od 15 godina, dok sam radila kao neurorazvojna pedijatrica u KBC Sestre Milosrdnice, liječila sam djecu s Fetalnim alkoholnim sindromom i Neonatalnim apstinencijskim sindromom. To su djeca majki koje su se tijekom trudnoće opijale ili koristile opijatne droge. Moj stručni i znanstveni interes je krenuo pitanjem - što se, zapravo, događa s tom djecom kasnije. Imaju li neurorazvojna odstupanja, kakve su im šanse za optimalno odrastanje i, konačno, kako im možemo pomoći? Stoga sam ih naručivala na kontrole, pratila i shvatila da je ta relativno mala, ali vrlo značajna skupina djece, učestalije imala simptome poremećaja koncentracije i pažnje, ADHD-a, poteškoće učenja i jezičnog razvoja, bili su skloniji rizičnim oblicima ponašanja. U Poliklinici pratimo i liječimo nemali broj takve djece i mladih.
Biti dijete trebao bi biti najsigurniji, najbezbrižniji, najsretniji, najopušteniji i jedan od najljepših dijelova života, no čini li vam se da u današnje vrijeme nije nimalo lako biti dijete jer se od djece sve više traži i očekuje, roditelji zbog sve duljeg radnog vremena za druženje s vlastitom djecom imaju sve manje vremena, mnoga su djeca prepuštena virtualnom svijetu...?
Kao neuropedijatrica s preko dva desetljeća iskustva u liječenju djece, od prvoga sata njihovog života, prateći njihov neurorazvoj i spektar mogućih odstupanja, mogu reći da su doista ljekovit faktor ljubav i požrtvovnost roditelja. U karijeri sam znala vidjeti djecu s izrazito teškim dijagnozama, ali i roditelje, koji su svojom prisutnošću, brigom, ljubavlju i vjerom u dijete bili značajan činitelj njihovog ozdravljenja. Stoga, želim vjerovati da, usprkos svim izazovima, našoj djeci i mladima možemo, ali i imamo obvezu, pružiti čim sigurnije uvjete odrastanja.
Za dva mjeseca navršit će se dvije godine kako ste na čelu Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, a na to ste mjesto došli s pozicije zamjenice prijašnje ravnateljice Gordane Buljan Flander, čiji je odlazak potaknula prilično burna afera vezana uz rad u Poliklinici. Nakon što ste postali najprije vršiteljica dužnosti ravnateljice obratili ste se policiji jer ste posumnjali da je iz Poliklinike nestao dio službene dokumentacije. Kako je sve to završilo, što je policija utvrdila, je li ta afera na bilo koji način naštetila Poliklinici i kako ona sad radi?
Temeljem provedenog natječaja, Odlukom Upravnog vijeća, u prosincu 2021. imenovana sam ravnateljicom Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Ne mogu govoriti o postupanjima drugih institucija, niti ih komentirati. Mogu reći da aktualno Poliklinika obavlja svoje djelatnosti poštujući najbolje prakse struke te specifičnosti multidisciplinarnog i personaliziranog pristupa, kako u postavljanju dijagnoze, tako i u tretmanu i liječenju djece i mladih.
Prije šest godina kandidirali ste se za mjesto pravobraniteljice za djecu, a prije dvije godine podnijeli ste kandidaturu za članstvom u Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Početkom ove godine javili ste se i na javni poziv za vanjsku stručnu članicu saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport. Što mislite, zašto ni na jedno od ova tri mjesta niste izabrani?
Mislim da bi odgovor na ovo pitanje najkvalitetnije dali oni koji su o tome odlučivali.
