Na put u daleko Livno tri "bijele sestre" zaputile su se svjesne da napuštaju udobnost svoga samostana u Zagrebu i da ih u novoj sredini čekaju neizvjesnost i siromaštvo. Ali to je bila njihova misija, služenje Bogu i narodu, a i tako je odredio njihov tadašnji poglavar, superior Fidelis Höpperger, koji je udovoljio molbi papina namjesnika, apostolskog vikara fra Paškala Vujičića da u Livno pošalje tri sestre milosrdnice koje bi ondje vodile žensku pučku školu.
Dug put od Zagreba do Splita prevalile su odmarajući se u svojim redovničkim zajednicama u Rijeci i Zadru, od Splita do Sinja i livanjskog sela Prologa dovezle su se teretnim kolima, a onda su prešle u mnogo udobnija poštanska kola i tako napokon stigle u Livno. Bilo je to u rujnu 1874., prije gotovo 150 godina, i od tada do danas Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog neprekidno djeluje u tome kraju.
Skrivala više od 300 Židova
Svoju veliku obljetnicu Družba proslavlja ovih dana bogatim programom, a na vrhuncu svečanosti, 28. lipnja, predviđeni su misa, svečana akademija i otkrivanje spomenika sestri milosrdnici Bogoljubi Jazvo. Ta iznimna, vrlo obrazovana žena, rođena Livanjka krsnog imena Lucija, bila je od 1940. do 1945. upraviteljica Bolnice sestara milosrdnica na Vinogradskoj cesti u Zagrebu, u kojoj je – u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem – skrivala stotine Židova ne bi li ih spasila od nacističkog progona. Njezino veliko djelo, javnosti dotad potpuno nepoznato, prije nekoliko godina otkrio je zagrebački poduzetnik židovskog podrijetla Marko Danon, koji je na uvid dobio mnoge dokumente iz beogradskih i zagrebačkih arhiva. Prema njegovim istraživanjima, sestra Bogoljuba u bolnici je skrivala više od 300 Židova, neke čak i nekoliko godina. Gestapo i vlasti NDH nikad nisu doznali što su nadbiskup Stepinac i s. Bogoljuba potajno činili.
U znak zahvalnosti Livno joj u gradskom parku podiže spomenik nazvan "Zdenac života", koji se sastoji od kamenog postolja i brončane skulpture. Autor spomenika je mladi umjetnik iz Tomislavgrada Ante Braovac, skulpturu je izlila Ljevaonica umjetnina Jurkić iz Donje Tramošnice, a kameno postolje izradila je livanjska tvrtka Silit.
Vratimo se na početke djelovanja Družbe sestara milosrdnica u Livnu. Kad su tri "bijele sestre" stigle u grad, lijepo su ih dočekali livanjski franjevci, koji su za njih o svom trošku gradili kuću, no kako kuća još nije bila gotova, smjestile su se u skromnu drvenu kućicu. U toj baraci živjele su neko vrijeme i odatle su svaki dan odlazile čistiti i uređivati svoju novu kuću, smještenu u blizini Gornje čaršije. Preselivši se u nju, odmah su otvorile pučku žensku školu i počele svoje odgojno-obrazovno djelovanje. Sestra Radegunda Pogačar zapisala je da su od pokućstva u novosagrađenoj kući imale samo ormar, stol i stolac te u jednoj od školskih soba nekoliko starih klupa. Umjesto kreveta svaka je sestra imala dvije "šaraglje" s nogarima na koje su bile postavljene dvije daske. Na tome je bila slamnjača i posteljina koje su sa sobom donijele iz Zagreba. Svaka je sestra uz ležaj imala sandučić s rubeninom i sitnim potrepštinama. Danju im je taj sandučić služio kao stolac, a navečer bi na nj odložile odijelo. Tako su živjele godinama.
Unatoč siromaštvu, sestre ni u čemu nisu oskudijevale. Nije bilo dana, piše s. Radegunda, da učenice nisu donijele pogaču, jaja, mlijeko ili sir. Narod se od početka vezao uz sestre, koje su mu se davale i srcem i dušom. Zanimljivo je da je sestra Radegunda iz Zagreba donijela šivaći stroj, prvi takav stroj u Livnu, i svi su ga dolazili gledati da bi se divili brzini i urednosti posla. Poslije su sestre na njemu podučavale starije djevojke ručnom radu pa se može reći da je strojno šivanje došlo u Livno zahvaljujući baš sestrama milosrdnicama.
Zbog povećanog broja učenika, jer u sestarsku školu upisivali su se i dječaci, novu kuću Družba je sagradila 1889. na zemljištu koje su joj darovali livanjski građani, a uz nju i kapelu, čemu su se sestre jako veselile jer više nisu morale pješačiti do crkve na Gorici. Sestre su napokon dobile i novi namještaj za školu i za stan, vojnici su im poklonili mnogo vrijednog pokućstva i posuđa, a franjevci s Gorice kravu s teletom. Velika je blagodat bila i to što su uz kuću imale i bunar sa svježom i zdravom vodom. Na njivi su pak uredile veliki vrt i uz pomoć vojnika, koji su obavljali teže poslove, s obje strane njive zasadile su šljive. Livnjaci su govorili da u Livnu nikakvo voće ne uspijeva, no uskoro su se osvjedočili u suprotno pa su i oni počeli saditi voćke.
Sestre danas
Veliki napredak u školskom radu dogodio se 1911. kad su sestre otvorile svoju Višu djevojačku školu, no morale su je zatvoriti već 1918. jer nisu imale dovoljan broj sestara učiteljica. Desetak godina poslije, 1927., otvorile su zabavište za predškolsku djecu. Od 1928. počele su raditi i u maloj bolnici, kamo ih je pozvao tadašnji ravnatelj bolnice dr. Dušan Mitrović, inače pravoslavac. Zadaća im je bila da u bolnicu uvedu red i čistoću jer, kako je napisao dr. Mitrović, "radi nereda, nečistoće i loše podvorbe nije se nitko od građana dao u tu bolnicu. Dolazio je samo seljački svijet i livanjska sirotinja". Za kratko vrijeme zapuštena bolnica zasjala je punim sjajem te građani od nje više nisu bježali, nego su dolazili u nju s punim povjerenjem i u liječnika i u sestre. Sestre su radile i u novoj, Banovinskoj bolnici, koja je u Livnu otvorena 1939. godine.
Drugi svjetski rat sve je promijenio. Livno je zbog svog položaja neprekidno bilo ugroženo. Bitke koje su se vodile u neposrednoj blizini iscrpljivale su stanovništvo i držale ga u stalnom strahu. Posebno je bila teška 1944. godina kad je tijekom povlačenja njemačke vojske iz Grčke bilo izloženo teškim bombardiranjima. U samostanu je tada živjelo pet sestara. Za tih bombardiranja ljudi su se sklanjali po selima, a kad bi opasnost minula, vraćali su se kućama ako nisu bile uništene. Tako su postupale i sestre. Zimi 1944. partizani su se uselili u njihovu kuću i preuzeli nastavu pa je sestarska škola prestala raditi, a sestre učiteljice napustile su Livno. No jedna je ostala – sestra Nada Cvitan, rođena Livanjka, koja se pravnim putem borila za prava Družbe. I nije popustila. Odbila je plaćati stanarinu za stan jer je bio njihovo vlasništvo, žalila se mjesnom narodnom odboru, ali i najvišoj vlasti, Saveznom izvršnom vijeću u Beogradu. Grčevito se borila i za to da dobije odobrenje za šivanje, jer time je htjela uzdržavati sebe i dvije sestre koje su u međuvremenu stigle iz Splita. Tako je oformljena redovnička zajednica, koja se uzdržavala krojačkim radom sestre Nade i plodovima maloga gospodarstva. Godine 1965. toj će zajednici biti pripojena i zajednica sestara na obližnjoj župi Svih svetih.
U ratu 1990-ih u Livno se slilo puno izbjeglica, među njima i redovnice iz Sarajeva, kojima su dobri ljudi besplatno ustupili dva dvosobna stana. U gradu se 1993. privremeno smjestila i provincijalna uprava. Te godine Družbi je vraćen nacionalizirani dio školske zgrade, koju sestre obnavljaju i dograđuju te se u nju useljavaju 1996. godine. U obnovljenoj kući zaživjela je nova djelatnost sestara milosrdnica: otvorile su dječji vrtić i tako, u novom samostanu, zaokružile ponovno formiranje svoje redovničke zajednice.
Danas je u Livnu sedam požrtvovnih sestara milosrdnica: brinu se o djeci u vrtiću, njeguju bolesnike u županijskoj bolnici, u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića predaju vjeronauk, a na župi Svih svetih pomažu franjevcima. Sigurni smo da će svoj dolazak među Livnjake proslavljati i za 25 godina.•
Spomenik posvećen velikoj Livanjki s. Bogoljubi Jazvo, koja je u Drugom svjetskom ratu spašavala Židove. Slika lijevo mjesto na kojem će biti postavljena skulptura sestre Jazvo, desno konačni izgled kipa
Dječje zabavište koje su sestre milosrdnice otvorile 1927. godine
