Predsjednik RH Zoran Milanović izjavio je ovih dana da Bosne i Hercegovine ne bi bilo da nije bilo Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) te da je ona "nastala na krvi hrvatskih vojnika". Sudjelujući u Mostaru na obilježavanju 30. obljetnice osnutka HVO-a, dodatno je podcrtao da je uloga HVO-a bila "sudbinska, značajna, pobjednička, lijepa, naravno uz sve one male greške o kojima čovjek može govoriti, ali koje ne smiju biti osnova za nabijanje kompleksa krivnje i vječne pokore". Sličan stav izrazio je i ministar branitelja Tomo Medved, koji je na svečanosti u Mostaru sudjelovao kao izaslanik premijera Andreja Plenkovića.
Krvave borbe
Slaže li se sa stavom predsjednika Milanovića, upitali smo istaknutog povjesničara Davora Marijana, znanstvenika s Hrvatskog instituta za povijest i zasigurno jednog od najboljih istraživača posljednjih ratova u Hrvatskoj i BiH.
– Naravno da se slažem. Ja to tvrdim godinama i to sam obilno dokumentirao u svojim knjigama "Domovinski rat", "Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini 1992.-1994." i "Rat za Bosansku Posavinu 1992. godine" – kaže nam Marijan, a na upit kojim bi ključnim povijesnim činjenicama obrazložio tu tezu, odgovara:
– U proljeće 1992. ozbiljan i učinkovit otpor srpskom pokušaju zauzimanja BiH pružili su samo Hrvati. Doslovno nema mjesta sa zamjetnijim brojem Hrvata koje nije pružilo otpor srpskim snagama. U travnju 1992. JNA je s bosanskohercegovačkim Srbima vodila strategijsku operaciju čiji je cilj bio zauzeti dolinu rijeke Drine, ostvariti prodor iz jugozapadne Bosne u dubinu zapadne Hercegovine i istovremeno izići na Neretvu, a ovisno o uspjehu, vjerojatno nastaviti i dalje na sjeverozapad. Na sjeveru, na rijeci Savi, planirali su odsijecanje Bosanske Posavine od Hrvatske. U toj operaciji bile su angažirane snage JNA iz sedam korpusa. Tijekom travnja srpske su snage bez borbe zauzele gradove s većinskim muslimanskim stanovništvom: Bijeljinu, Bosanski Šamac, Bratunac, Stolac i Srebrenicu, te uz slabiji otpor Foču, Višegrad, Vlasenicu, Zvornik. Napale su i Brčko i zauzele ga 2. svibnja, a dan kasnije i Doboj.
Hrvati su pak, dodaje povjesničar, početkom travnja 1992. u krvavim borbama poraženi u Kupresu, a potom su od 10. travnja do 23. travnja spriječili prodor JNA prema Šuici i obranili Livno. Sredinom travnja postrojbe HVO-a i HV-a spriječile su pokušaj JNA da u potpunosti iziđe na Neretvu, a 16. travnja pobjedom kod Gornjih Koliba spriječile su izlazak JNA na Savu u Bosanskom Brodu i de facto zauzimanje zapadnog dijela Bosanske Posavine.
– Na te tri strategijske točke hrvatske su snage omogućile da BiH opstane, odnosno spriječile su JNA i bosanske Srbe da je brzo i bez velikih napora u cijelosti zaposjednu – ističe Marijan.
I njemački diplomat Michael Libal, koji nije bio simpatizer ni Hrvata ni Tuđmanove politike, još je 1997., podsjeća Marijan, zapisao: "Da nije bilo otpora hrvatskih snaga (kojima je nesumnjivo pomagala Vlada u Zagrebu), Srbi bi vjerojatno uspjeli uništiti Muslimane kao glavnu kulturnu i političku zajednicu u Bosni i Hercegovini."
Strategijska ravnoteža u BiH promijenila se u završnici rata, od studenog 1994., kad je HV ušao na Dinaru i Livanjsko polje i trasirao put za mirovni sporazum u Daytonu. Unatoč tome, a sudeći po retorici bošnjačkih političara i ratnih veterana, HVO je bošnjačkom narodu sinonim za "udruženi zločinački pothvat" (UZP), logore i zločine. Iščitava se to i iz reakcije predsjednika Udruženja logoraša iz Mostara Emira Hajdarevića, koji smatra da Milanović "minimalizira zločine HVO-a" te da "mijenja historiju i poriče presude Haaškog tribunala".
Male zasluge Bošnjaka
– Za dobar dio Bošnjaka, a više-manje za sav onaj ešalon njihovih istraživača, HVO je jednako UZP. Povijest HVO-a jesu i Ahmići i Dretelj, ali i vojna i humanitarna pomoć Muslimanima, zbrinjavanje ranjenika, prihvat izbjeglica, izrada i osiguranje puteva za opskrbu itd. Korektan pristup to bi uvažio – kaže Davor Marijan.
A kolike su zasluge Armije BiH za opstanak BiH?
– Te su zasluge male – odgovara Marijan. – U početnoj fazi rata muslimanske snage imale su simbolične uspjehe. Spriječile su podjelu Sarajeva, na još nekoliko mjesta bile su u kvalitetnoj obrani, ali tako se ne može pobijediti, nužan je prelazak u protunapad. ABiH zapravo je najviše uspjeha imala 1993. u središnjoj Bosni u ratu s HVO-om, gdje je iskoristila brojčanu nadmoć, izmiješanost stanovništva i vojske i čimbenik iznenadnog napada. U ratu sa Srbima nisu imali ni izbliza takvih uspjeha. Inozemne procjene 1994. svodile su ABiH na vojsku koja može uzeti poneko selo ili kotu. Stvarni uspjesi počeli su 1995. na valu hrvatskih pobjeda. Na zamahu "Oluje" riješili su Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni, na zamahu operacije "Maestral" došli su do Ključa i Sanskog Mosta, no da hrvatske snage nisu izvele operaciju "Južni potez", pitanje je bi li se uspjeli održati na tim područjima. To su činjenice koje se danas svjesno ignoriraju – eksplicitan je Marijan.
