Kad su Hrvati došli u Hrvatsku, nametnuli su starosjediocima svoj slavenski jezik i bajoslovlje (mitologiju). Novi narod na istočnoj obali Jadrana novi prostor najprije je posvetio novim obredima, odnosno u njega su unijeli svoje bogove i božanstva u koje su vjerovali. Naši su preci od doseljenja do 8. stoljeća bili pogani.
Žreci, uvjetno rečeno “svećenici”, u svojim su obredima, govoreći slavenske mitove, morali pokazivati mjesta na kojima su se odigrali mitski događaji. Dio takvih mjesta očuvan je u toponimima koji upućuju na pretkršćanska vjerovanja: Perun, Perunić, Perunsko, Perunova peta, poluotok Veles kod Novog Vinodolskog, Mokošica pokraj Dubrovnika itd.
Prema znanstvenicima Jurju i Vitomiru Belaju, pretkršćanski „svećenici“, žreci, određujući mjesta mitskih zbivanja, oblikovali su trokute. Obredno organiziranje novoga prostora izgledalo je tako što su žreci pazili da bogove (točke nazvane po njima) rasporede tako da se može iščitati mitska priča o njima i njihovu međusobnom odnosu.
Prema pretkršćanskom, slavenskom i hrvatskom svjetonazoru, svijetom su upravljala tri božanstva, Perun (Stvoritelj), njegov protivnik Veles i Mokoš, majka vlažna zemlja koja se javlja i kao Sunce. Tri točke uvijek su simbolizirale odnos između njih troje. Taj je odnos dramatičan: Veles krade Perunovu ženu i odnosi je u svoj svijet, a onda je Perun vraća. Sunce iliti Mokoš je jednu polovicu godine (ljeti) bliža Perunu, a zimi Velesu.
Što se tiče Perunovih svetišta, na hrvatskom etničkom prostoru, prema predaji, nekoliko ih je bilo vrlo važnih. Jedna planina, brdo između Vareša i Kraljeve Sutjeske, zove se Perun. Više je nego očito, tvrdi Radoslav Katičić, da je u središnjoj Bosni bilo veliko svetište poganskoga hrvatskoga boga Peruna, a to potvrđuje i predaja. Ispod vrha brda Perun je Zmajevac ili Zmajevica, a do nje Zmajevičko vrelo iz kojeg teče potok Perun. Na tome mjestu postojali su preduvjeti za, kako Katičić piše, „božanski boj“: Perun se bori protiv zmaja, boga Velesa. Prema Katičiću koji je obišao lokalitet, riječ je o tragovima mitskoga zbivanja.
Dakle, bog Veles se kao zmaj osilio i zaustavio vode, a Perun ga je protjerao i oslobodio vode. I vareška legenda o Bogošu kao mitskom Perunovu suparniku, prema pripovijedanjima Tonija Petkovića, uglednog Hrvata iz Vareša, slaže se sa slavenskim mitskim sadržajem. Kako su se neka stara vjerovanja zadržala u kršćanskim obredima i osobinama raznih svetaca, znanstvenici su postavljali pitanje: ima li kult sv. Mihovila, vojskovođe nebeske vojske, koji je zaštitnik Vareša i župni patron, ikakve veze s Perunom. Teško je reći budući da je Vareš, povijesno gledano, relativno mlado naselje. No kult sv. Ilije u srednjobosanskom mjestu Potoci, veli Katičić, kršćanska je preoblika Perunova.
Perunovo je svetište nakon doseljavanja Hrvata bilo i u podnožju Mosora u kanjonu Žrnovnice. O tome svjedoči vrelo Perunova peta, zvano i Perunić. To vrelo ne presušuje ni onda kada Žrnovnica presuši. Na južnim obroncima Učke također je bilo svetište boga Peruna. Tamo postoji brdo Perun iznad Mošćenica. Znanstveno istraživanje toga brda i zaselka Trebišća dalo je i rezultate. Naime, etnolog Tomo Vinščak prije desetak godina, sa svojim studentima s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, istraživao je toponime brda Perun i sela Trebišća jer se u njihovim nazivima kriju tragovi pretkršćanskih mitova.
Trebišće nad mošćeničkim Potokom zapravo je starohrvatsko mjesto žrtvovanja Perunu. Njegovo „trebišće“, što na praslavenskom znači žrtva, očito je bilo mjesto na kojem se Perunu prinosila žrtva. Akademik Radoslav Katičić tvrdi da je to neosporno. Hrvatima je prostor oko Peruna i Trebišća bio svetište. Gora Perun njima je, tvrde etnolozi, antropolozi i jezikoslovci, predstavljala ono što je Grcima predstavljao Olimp. I tragovi poganskih običaja na Braču, prema hrvatskim znanstvenicima, više su nego očiti. Brač je bio dio Paganije te je imao čvrstu uporišnu točku na kojoj je bilo Perunovo svetište. To je Vidova gora ili Vidovica. Gora nosi naziv i Sutvid u ime kršćanskoga svetoga Vida (sanctus Vitus).
Budući da ljudi s Brača običavaju ići na sv. Vid i tamo pojesti janje i popiti malo vina, Katičiću je zaključio da je riječ o “prežitku drevne tradicije žrtvenoga obreda na Svetoj gori”. Ako se kršćanskoga sv. Vida štuje na uzvisinama, tvrdi Katičić, onda postoji mogućnost traga slavenskog poganstva. Jer, crkve se u kršćanskoj tradiciji grade ili na grobljima ili na mjestima kršćanskih mučenika, a ne na vrhu brda. Iako je Vidova gora na otoku Braču dobila ime po kultu sv. Vida, kojem je podignuta i crkvica na vrhu, dokaz da su se na nekom mjestu štovala pretkršćanska božanstva ključna je slavenska i poganska riječ – gora.
Gora je glavna riječ u starohrvatskom i staroslavenskom sakralnom govoru. Sveto brdo na južnom Velebitu i oronim Svetagora još nisu istraženi, ali također upućuju na pretkršćansku tradiciju. Vrh gore izjednačen je s krošnjom drveta svijeta kojoj je na samom vrhu bog gromovnik, Perun. Tu su njegov dvor i grad. Dolje, u dolu, njegov je protivnik, bog Veles. Perun je gore u liku orla ili sokola, a protivnik je u obliku zmije ili zmaja ili zvijeri...
Podno vrha Vidove gore na Braču nalazi se Zmajeva spila ili Drakonjina spila, tamo je prebivao Veles. No poslije pokrštavanja starohrvatskoga boga Peruna na Braču je naslijedio je sv. Vid. Dakle, štovanje Peruna nastavilo se i poslije pokrštavanja, sa svetim Vidom kao titularom. Vjerovalo se da Vidove trave i vode liječe vid, posebno na dan sv. Vida. Obredna formula je bila: “Sveti Vide, vidi me.” Takva je formula uobičajena na Hvaru, Braču i Poljicima. Djevojke, primjerice, obraćaju se sv. Vidu u gatalici: “O, moj Vide višeni, o moj dragi suđeni”. Iako je rašireno mišljenje da je Vidova gora nazvana po slavenskom bogu Sventovidu, to nije istina.
Nema dokaza da su jadranski Slaveni poput baltičkih štovali Sventovita. Brojne crkvice u Hrvatskoj posvećene su sv. Vidu koji je kršćanski svetac Vitus (Vid). Sv. Vid nema poveznicu s kultom Sventovida, nego s Perunom, gromovnikom. U mjestu Kolan na otoku Pagu, primjerice, zapisana je pjesma blizu brda sv. Vida na tome otoku. “Sveti Vide, božji dide / mi k tebi na goriku / ti k nama na doliku / Oj, dondole, dondole / Na tvojemu na oltaru / položi nam ovcu šaru / Oj, dondole, dondole / da nam krave budu plodne / da nam njive budu rodne / Oj, dondole, dondole / da nam ovce janjci vode / da u lokvam bude vode / Oj dondole, dondole.” Sadržaj pjesme, očito je, nosi tragove pretkršćanskoga kulta. U drugoj pjesmi sveti Vid je božji did, dakle sam bog. Riječ je o Perunu koji je gore, na gori, a na vrhu gore, Perun je Dondol.
