Svi dokumenti odreda, bilo da je riječ o komunikeu NATO saveza, izvješću Europske komisije o BiH ili rezoluciji Europskog parlamenta, spominju Mostar kao dobar primjer s obzirom na to da su održani lokalni izbori u gradu te da funkcionira gradska vlast, piše Večernji list BiH.
- Naglašava se usvajanje izmjena Izbornog zakona BiH koji je građanima Mostara omogućio prvi put od 2008. glasovati na lokalnim izborima 2020. i pozdravlja formiranje novih lokalnih vlasti; poziva Gradsko vijeće i gradonačelnika da ispune svoje demokratske mandate; naglašava da politički sporazum ni na koji način ne bi trebao potkopati davni cilj EU eliminirati segregaciju i osigurati ponovno ujedinjenje grada... - stoji u nedavnom izvješću EK o BiH.
Zajamčena ravnoteža vlasti
Kao rezultat izbora, a napose izmjena u političkoj arhitekturi došlo je do stabiliziranja odnosa u gradu na Neretvi. Usvojen je i finalni proračun grada Mostara nakon prvog čitanja, čak i unatoč vrlo šarolikoj nacionalnoj ili stranačkoj strukturi Gradskog vijeća, što je gotovo nezabilježeno u modernoj povijesti. U gradu se ravnomjerno osigurava razvoj, realiziraju se projekti, a domaći dužnosnici, kao i strani diplomati šalju poruke kako je napravljen ogromni iskorak. Kada se sve stavi u kontekst, onda je jasno kako se to omogućilo realizacijom domaćeg dogovora vodećih hrvatskoga i bošnjačkoga političara, čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovića i SDA Bakira Izetbegovića iz prošle godine. A
kada se pak analiziraju rješenja koja su sada na snazi i zbog čega je tada i došlo do relaksiranja odnosa između političkih predstavnika, ali i dvaju dominantnih naroda Hrvata i Bošnjaka, onda je jasno da navodi iz raznih europskih ili NATO-ovih dokumenata nemaju baš nikakva doticaja sa stvarnošću. Jer u Mostaru, kao političkom, gospodarskom, obrazovnom središtu Hercegovine, upravo je model kojim je zajamčena podjela vlasti bez mogućnosti preglasavanja višebrojnih na izborima te sustav odlučivanja u najvažnijem tijelu - Gradskom vijeću postavljen tako da presudnu ulogu imaju nacionalne zajednice.
Primjerice, izborni model za Mostar ustrojen je isključivo po nacionalnim crtama koje su iscrtane još u ratu i koje su ozakonjene kao rješenje. U trima izbornim područjima apsolutna većina su Bošnjaci, dok su u trima drugima većina Hrvati, ali ni izbliza toliko dominantna. Prema tom načelu biraju se vijećnici u Gradsko vijeće, gdje se striktno štiti nacionalni interes. Nikakve veze s “građanskim” nema ni rješenje po kojemu u Gradskom vijeću ne može biti više od 14 Hrvata, Bošnjaka ili Srba. Oni tamo mogu potegnuti pitanje vitalnog interesa, po čemu Gradsko vijeće Mostara ima i ulogu Doma naroda.
Ovakvo rješenje omogućilo je nešto manje brojnim Bošnjacima zajamčenu ulogu u raspodjeli vlasti. Riječ je o jedinici lokalne samouprave, što ne postoji nigdje u BiH. Istodobno, sva takva rješenja, a napose inicijativu za izbornom jedinicom u kojoj bi Hrvati imali većinu, bošnjačke stranke odbijaju kao mogućnost na razini FBiH ili državnog Predsjedništva. Čak i unatoč tome što postoji jasna presuda Ustavnog suda BiH u slučaju “Ljubić”, u kojoj se inzistira na “legitimnom političkom predstavljanju na svim administrativno-teritorijalnim razinama”.
Moguće i pogoršanje stanja
Uostalom, tom logikom poslužili su se i pregovarači, ali i svjedoci potpisivanja političkog sporazuma SDA i HDZ-a BiH iz lipnja prošle godine, koji se odnosio na Mostar odnosno Predsjedništvo BiH i Dom naroda. Posve je logično kako bi mostarski recept, koji pokazuje znakove stabiliziranja stanja i jačanja povjerenja, to isto donio i na razini Federacije odnosno države BiH. A to podrazumijeva snažnu zaštitu nacionalnih identiteta. Ponajprije Hrvata iz BiH koji su 3,5 puta manje brojni od Bošnjaka. U suprotnom, ako FBiH ne uspije tako riješiti prijepore, prijeti opasnost da Mostar u izvješćima EU-a, NATO-a i drugih foruma ponovno bude spominjan kao problem, a ne kao rješenje. •
