U razmatranju arheoloških potencijala bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine nezaobilazno polazište čini “Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine” koji je, unatoč objavi prije četvrt stoljeća, još uvijek najpotpuniji pregled arheoloških nalazišta na čitavom bosanskohercegovačkom području i jedina relevantna kvantifikacija svih potencijala te vrste. Polazeći, dakle, od podataka iz “Arheološkog leksikona”, na širem području Ljubuškog registrirano je, locirano i opisano oko 120 arheoloških nalazišta koja ispunjavaju dug vremenski okvir od neolitika do kasnog srednjeg vijeka. Danas taj korpus ipak treba proširiti novim spoznajama i rezultatima istraživanja antičkog društvenog i kulturnog krajolika na području općine Ljubuški, ponajprije zbog vremenske distance od prikupljanja podataka do njihova sistematiziranja i prezentiranja u “Arheološkom leksikonu”. U tom smislu možemo istaknuti aktivnu suradnju Općine Ljubuški i Varšavskog instituta za arheologiju čiji rezultati na otkrivanju novih arheoloških cjelina generiraju obnovu zanimanja za istraživačkim i drugim aktivnostima na kulturno-povijesnoj baštini.
Iako statistički broj novootkrivenih nalazišta sam po sebi nema vrijednost posebno pozitivnog pokazatelja o značenju ljubuškog prostora tijekom povijesti, svakako će utjecati na ukupnu sliku opće dinamike kulturno-povijesnog razvoja. Jednako tako, nikakvo posebno značenje nema ni činjenica što su u ukupnom broju poznatih nalazišta relativno ravnomjerno zastupljena nalazišta sva tri osnovna doba: prapovijesnoga, antičkog i srednjovjekovnog doba jer bi zaključak o relativno ujednačenoj općoj dinamici kulturno-povijesnog razvoja, utemeljen na takvom odnosu, ipak bio površan. Međutim, ako se postavi pitanje što je na temelju toga broja nalazišta moguće sigurnije zaključiti o povijesnom razvoju toga kraja i njegovu mjestu u nešto širim prostornim okvirima, primjerice zapadne Hercegovine, problem postaje znatno ozbiljniji jer je o svakom od tih doba moguće dati tek fragmentarne prikaze, ali ne i neku cjelovitiju sliku koja bi bila utemeljena na znanstveno verificiranim činjenicama.
Gotovo sva nalazišta ovoga kraja registrirana su prema standardnim arheološkim postupcima i čimbenicima otkrića koja uključuju pojave u prostoru (mikroreljefu), indikativne toponime (gradine, gomile, torine, guvnine, grudine, grebine i grebnice, kućetine, kućišta, obzidine, krstac, crkvine, krčevine itd.), površinske nalaze arheološke građe, površinski vidljive građevinske strukture, slučajne nalaze građevnog materijala, nadgrobnih i drugih kamenih spomenika otkrivanih pri ratarskim i drugim aktivnostima, pojedinačne i skupne nalaze novca i drugih vrsta sitne arheološke građe, spolije, informacije lokalnog stanovništva i druge vrste podataka. U tom kontekstu, zvuči gotovo nevjerojatno da su na širem području Ljubuškoga tijekom gotovo čitave povijesti organiziranog arheološkog istraživanja u Bosni i Hercegovini, sve do 2015. godine, provedena tek četiri opsežnija istraživačka zahvata. Dva u Docima (Vitina) 1893. i 1956. (Ć. Truhelka i D. Sergejevski), jedno u Dračevici (Donji Radišići) 1894. (F. Fiala) i jedno na Gračinama (Humac) 1977. - 1980. (I. Bojanovski). Izraženo u postocima, to ne doseže ni 5% ukupnog broja poznatih i verificiranih nalazišta. Osim toga, ni jedno od navedenih iskopavanja nije potpuno dovršeno, a ako se u obzir uzme činjenica da su sva, a pogotovo ona s kraja 19. stoljeća, provedena prema metodološkim načelima koja se u arheološkim istraživanjima već odavno ne primjenjuju, razlozi skromne razine poznavanja arheoloških kapaciteta ovoga kraja postaju posve razumljivi.
Kulturno-povijesna baština
Vođena pretpostavkama vlastitih kadrovski kapaciteta u području arheologije, kroz jednu ozbiljnu studiju o strateškim smjerovima razvoja, započinje proces revitalizacije i revalorizacije arheoloških potencijala. Takav proces opravdavaju i određene okolnosti, kao što su ambijentalne odlike ovoga kraja koje ga u cjelini zapadnohercegovačkog područja afirmiraju kao prostor s nedvojbeno najkvalitetnijim mikroklimatološkim, hidrografskim i pedološkim potencijalima, prikladnim za stabilan i svestran razvoj društvenih zajednica kako tijekom prapovijesnih tako i povijesnih razdoblja. Zbog toga je ovdje neupitno postojanje vrlo ozbiljnih i dugotrajnijih naseobinskih cjelina i s njima povezanih drugih vrsta arheoloških nalazišta, kao što su gospodarski objekti i kompleksi, groblja, svetišta i sl. Ne treba zanemariti činjenicu da okosnicu čitavog ovog kraja čini rijeka Trebižat, ali se njezino značenje ne svodi samo na hidrološki potencijal. Jednako je važna i njezina uloga prirodne komunikacije i poveznice čitave zapadne Hercegovine s Neretvom i jadranskom obalom. Ta je veza zadržala jednaku vrijednost od prapovijesti do suvremenog doba i sasvim je jasno da se to njezino značenje mora iskazati i u arheološkim zapisima. Izravna potvrda u tomu smislu su ostaci rimskog mosta u Hardomilju, ostaci rimske cesta u Donjem Proboju i Vitini, nalazi miljokaza u Donjem Proboju i Bijači, više ostava novca: ilirsko-grčkog (Klobuk, Vitina, Studenci), rimskog (Grabovnik, Klobuk, Donji Proboj), bizantskog (Grabovnik) i srednjovjekovnoga. Ipak, rimski vojni logor na Gračinama i obližnje groblje s kojeg potječu vrlo vrijedni nalazi rimskih nadgrobnih spomenika i natpisne građe zasigurno su najcitiraniji, ali i najznačajniji arheološki tragovi na prostoru ljubuškoga kraja. Vojno središte na Gračinama, kao najstarija rimska arhitektonska cjelina u BiH, nastala kako bi se zaštitilo civilno naselje u Naroni, predstavlja jedan od najvećih arheoloških potencijala općine Ljubuški. Lokalitet je, zahvaljujući kolektivnom sjećanju, poznatiji pod nazivom Bigeste iako izostaju epigrafske, arheološke ili druge potvrde takvom zaključku. Kuriozitet je svakako podatak iz povijesnog izvora koji bi se mogao odnositi na taj lokalitet, a dokumentiran je u korespondenciji vojskovođe Publija Vatinija i slavnog govornika Cicerona, koji još u razdoblju kasne republike (43. godine pr. Kr.), u potrazi za odbjeglim robom, potvrđuju egzistiranje vojnog logora ex castris Narona. Takav zaključak bi mu dao primat najstarijeg vojnog logora na čitavoj istočnoj obali Jadrana, međutim, kako to već ustaljeno biva, ovakve, ali i brojne druge zaključke dočekat ćemo tek s rezultatima budućih arheoloških istraživanja koja su, u suradnji s Odjelom za arheologiju Filozofskog fakulteta u Mostaru, ponovno pokrenuta 2017. godine.
Po završetku pobune iliričkih plemena, poznate pod nazivom “Batonov ustanak”, u razdoblju od 6. do 9. godine, ljubuški kraj naseljavaju isluženi rimski vojnici. Najznačajniji spomenik koji svjedoči takvom procesu pronađen je na Zorbinovcu, a govori o podizanju rimskog veteranskog naselja na prostoru nekadašnje kolonije Narone, pod nazivom pagus Scunasticus, i to na početku vladavine cara Tiberija, odnosno u trenutku smrti cara Augusta (14./15. godinu). Tako danas brojimo više od 70 rimskih spomenika koji su slučajno pronađeni zahvaljujući ratarskim aktivnostima lokalnog stanovništva. Najveći broj pripada nadgrobnim spomenicima rimskih vojnika i veterana, različitih legijskih i augzilijarnih postrojbi. Zanimljivost je činjenica da ovaj kraj nakon mirovine ne napuštaju iako su regrutirani iz nekadašnje Hispanije, Galije, istočne obale male Azije i drugih područja Rimskog Carstva. Takav čin nesumnjivo govori u prilog povoljnim mikroklimatološkim i dr. uvjetima života. Osim toga, ne treba zanemariti baštinu antičkog toponima Scunasticus (14./15. godinu) koji su u službi što lakšeg asimiliranja lokalnog stanovništva romanizirali. Navedeni toponim pripada autohtonoj zajednici koja je živjela na obroncima brdskog masiva Butorovice, a danas to možemo i nedvosmisleno potvrditi.
Tijekom arheoloških istraživanja na lokalitetu Mrljanovac, pronađena je nekropola helenističkog tipa (4. do 1. st. pr. Kr.) s brojnim tragovima pokretnog materijala, trgovačkog i duhovnog utjecaja koji svojim italskim i grčkim podrijetlom svjedoči o kulturnim vezama koje daleko nadilaze lokalne okvire. Upravo ovo nalazište, s njegovom akropolom (naselje) na lokalitetu Sitomir, možemo identificirati kao ostatke heleniziranog autohtonog plemena čiji naziv u originalu ima oblik Scunastae? i nosi primat najstarijeg toponima ljubuškoga kraja.
Na širem području Ljubuškoga razasuti su i drugi brojni primjeri rimskih arhitektonskih cjelina, počevši od onih koje zbog svojih pozicija na prapovijesnim gradinama zasigurno imaju vojno-strateško značenje, preko većih arhitektonskih sklopova suburbanog tipa i gospodarskih cjelina, do onih koji zasigurno imaju religijsku funkciju.
Tome svjedoče i graditeljske djelatnosti antičkog stanovništva u zaleđu biskupije Narone kao važnog starokršćanskog središta, kojem pripada i današnji Ljubuški. Tako u mjestima G. Vitina i Vojnići možete pronaći i ostatke objekata (ranokršćanske bazilike) koji su služili za okupljanja i misna slavlja prvih kršćanskih zajednica (4. do 6. st.) na prostoru BiH. Na lokalitetu u Docima (G. Vitina) 2015. godine provedena su revizijska istraživanja na kojima je pronađen bogat crkveni namještaj, krstionica i ostaci kasnoantičkih grobnica na svod.
Relativno su brojni slučajni nalazi i kasnijih kršćanskih srednjovjekovnih grobova i sakralnih objekata koji pripadaju korpusu nacionalne kulturne baštine, ali ni jedno od tih nalazišta nije istraživano ni u elementarnom obliku. Nema nikakve dvojbe da bi intenziviranje rada na valoriziranju upravo takvih nalazišta značajno pridonijelo poznavanju toga dijela nacionalne povijesti i baštine. Bilo bi moguće navesti još niz ovakvih primjera potencijalnih, ali krajnje skromno iskorištenih i još skromnije valoriziranih arheoloških i kulturno-povijesnih potencijala ljubuškoga kraja. Stoga, u jednom očiglednom raskoraku koji postoji između sigurnih, vrlo izglednih i mogućih arheoloških potencijala na jednoj i faktičkih činjenica vezanih uz njihovo ozbiljnije poznavanje te arheološko i kulturno-povijesno valoriziranje, bilo je potrebno redefinirati poziciju skrbnika koji će uistinu gospodariti kulturnim dobrima (JP Parkovi). Uzimajući u obzir da kulturološku razinu svake zajednice određuje odnos koji ona ima prema vlastitoj kulturnoj baštini, a taj je odnos vidljiv kroz aktivnosti na istraživanjima, zaštiti, prezentaciji i općenito dostupnosti kulturnih dobara širokoj javnosti, kao i činjenicu da je kulturna baština, a posebno arheološka, i jedna ekonomska kategorija čija tržišna vrijednost neprekidno raste na svim prostornim razinama, lokalna samouprava Ljubuški pri projekciji pravilnog iskorištavanja arheoloških potencijala započinje suradnju s relevantnim institucijama, ali i pojedincima. Ovaj oblik suradnje, koja za cilj ima odabir najboljih istraživačkih potencijala, prikladnih za prezentaciju, usporedno doprinosi i višestrukom uvećanju stupnja aktivnosti na kulturno-povijesnoj baštini u odnosu na istraživačku povijest ljubuškoga kraja, a takvi procesi nesumnjivo su ostavili traga i na ukupnu sliku arheološkog nasljeđa BiH. Sve navedeno dovelo je do revitalizacije Muzeja na Humcu, kojem, istina, pripada primat najstarije institucije ovog tipa u BiH, kako bi se iz pozicije arhaičnog pasivnog čuvara prometnuo u važnog sudionika u svim aktivnostima na valoriziranju kulturne baštine, kao i do aktivnog sudjelovanja na projektima prekogranične suradnje koji imaju za cilj obnovu ili popularizaciju kulturne baštine. Ovakav primjer jasne i nedvosmislene skrbi i gospodarenja kulturnom baštinom zasigurno će postati primjer dobre prakse čiji model će pratiti i ostale lokalne zajednice u BiH i okruženju.
Ad finem, važnost pisanog traga u kojem se ogledaju naša zajednička nastojanja na valorizaciji kulturne baštine, ali i očuvanju hrvatskog kulturnog identiteta, prožima se kroz tiskanje prvog zbornika radova o temi “Kulturno-povijesna baština općine Ljubuški”, čiji autori su eminentni znanstvenici iz područja arheologije, povijesti, povijesti umjetnosti, epigrafije, numizmatike i dr
