U nedjelju, 12. rujna 2021. dosadašnji apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Luigi Pezzuto, čije je odreknuće od službe apostolskog nuncija 31. kolovoza 2021. prihvatio papa Franjo zbog navršene dobne granice, proslavio je u katedrali Srca Isusova u Sarajevu svoj zlatni svećenički jubilej – 50 godina misništva. Tom prigodom nadbiskup Pezzuto uptio je svoju homiliju koju prenosimo u cijelosti:
Uzoriti gospodine Kardinale,
poštovana braćo u biskupstvu,
revni biskupijski i redovnički svećenici,
drage sestre raznih redovničkih ustanova i, općenito, posvećenoga života,
drage sestre i braćo po vjeri!
Na kraju svoga mandata kao apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini namjeravam prikazati ovu Euharistiju za cijelu crkvenu katoličku zajednicu, koja je prisutna i djeluje u ovom kraju.
Neka Gospodin uzvrati za napore revnim pastirima, biskupima i svećenicima, velikom radošću i obnovljenim entuzijazmom u vjernom svakodnevnom služenju braći i sestrama po vjeri i onima koji to nisu, a svi su slika Krista po krštenju ili po tomu što su uvedeni u ljudsku povijest po sličnosti Ocu, koji je – po djelovanju Duha Svetoga, u sve stvoreno utisnuo lik i otisak Sina. Sin, Isus, čut ćemo to u današnjem odlomku iz evanđelja, predlaže nam osnovno pitanje, o kojemu ovisi naša istinska sadašnjost i naša istinska budućnost: Što vi kažete tko sam ja? Što ti kažeš tko sam ja?
Isus očekuje tvoj osoban odgovor potpunoga i konačnog pristanka uz njega usprkos tvojim, našim, slabostima, koje nas ne smiju i ne mogu strašiti jer je Bog milosrdan, u Kristu, u Duhu Svetom.
Homilija
Drage sestre!
Draga braćo!
Prema tekstu Markova evanđelja koje smo čuli nalazimo se pred nekim pitanjima koja su odlučujuća za autentično razumijevanje kršćanstva i za ispravno provođenje kršćanskoga života.
Naznačujem ih samo dva:
1. Kratka provjera koju vrši sam Isus o svojoj osobi.
Ta provjera se oblikuje s dva pitanja: „Što kažu ljudi tko sam ja?“ i „Što vi kažete tko sam ja?“
Očito je da od ovih dvaju pitanja nas više zanima ovo drugo: „Šti vi kažete tko sam ja?, koje se može personalizirati u: „Što ti kažeš tko sam ja?“.
Rekao bih da je ovo pitanje središnje u kršćanskoj vjeri, jer se ono odnosi na temelj naše vjere i na razlog kršćanskoga načina života i ponašanja.
Reći ustvari: „Što ti kažeš tko sam ja?“ isto je što i reći: „U koga ti zaista vjeruješ?“
Ovaj upit trebamo si postavljati posebice mi kršćani i katolici, naspram očitoga nesklada između onoga što govorimo, onoga što ispovijedamo i našega načina života, često u posvemašnjoj suprotnosti između njih.
Ovdje je, još prije odgovora, važno pitanje i način kako sebe same ispitujemo i propitujemo. Trebamo se odgajati za ovaj zdrav nemir duha.
U svakom slučaju, vraćajući se na pitanje teksta iz današnjeg evanđelja, istina je da postoji Petrov odgovor. Ipak, na osobnoj i egzistencijalnoj razini svakoga muškarca i svake žene, u bilo kojemu razdoblju života, upit ostaje otvoren.
Drugim riječima, radi se o pitanju na koje trebamo osobno odgovoriti i s potpunom iskrenošću, jer od tog osobnog i apsolutno poštenog i iskrenog odgovora, ovisi potom poznavanje našega biti ili ne biti kršćani.
Vi razumijete da je ova vrsta osobnog i apsolutno iskrenog odgovora mnogo zahtjevnija od onoga kojega bismo mogli dati na osnovu intelektualnoga teološki ispravnoga poznavanja, kao što je na primjer obrazac vjerovanja, katekizma ili neke lekcije vjeronauka.
Ova vrsta odgovora zahtijeva da se kopa u vlastitoj osobnoj savjesti, u dubini našega srca, i ne zadovoljava se već datim obrascima.
Postoji, međutim, jedan drugi aspekt o kojemu treba razmišljati. Odgovor na pitanje: „Tko je Isus za tebe?“ proteže se dalje od osobne sfere, u smislu da dok se pitam: „Tko je Isus za mene?“, spontano mi dolazi da se pitam: „Tko je Isus za sadašnji svijet?“
Odgovor na ovo pitanje ovisi od prvoga: „Tko je Isus za mene?“ Ustvari, o odgovoru na ovo prvo pitanje ovisit će utjecaj koji će Isusova osoba imati na sadašnji svijet. Svijet prihvaća ili odbacuje Isusovu osobu ovisno o slici Isusa koju ja, pojedini kršćanin, i mi kao zajednica, ostavljamo u svijetu koji nas okružuje po našemu svjedočenju ili našemu kontra-svjedočenju. Dakle, evanđeosko i misionarsko širenje Crkve ovisi o tomu kako mi, njezini članovi, svojim načinom života ostavljamo sliku Krista.
U zaključku, za reći tko je Isus za mene, trebam imati osobno i duboko iskustvo o njemu, koje se ostvaruje po meditaciji njegova evanđelja i razgovarajući „na ti“ s njim u molitvi. Ustvari, Krist živi danas kao i jučer, jer je živa osoba.
2. U istom odlomku evanđelja, vidimo kako Isus, pozivajući ljude i učenike, njima kaže: „Ako netko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“
Očito je da se govori o „nasljedovanju Krista“. Ići za Isusom znači „nasljedovati ga“.
Koji su uvjeti za nasljedovanje Krista?
Ne možemo pogriješiti. Sam Isus nam to naznačuje. Radi se o: odreći se sebe i uzeti vlastiti križ.
Od trenutka kad nam Isus naznačuje ova dva uvjeta ne pozivajući samo učenike nego i ljude, hoće reći da se iznad svega ne radi o savjetima, nego o „conditio sine qua non“ (= uvjetu bez kojega se ne može); osim toga, taj uvjet nije upućen samo grupi koja je slijedila Isusa, to jest nekoj eliti, nego ljudima, to jest, svima koji slijede Isusa.
Ne smije se zaboraviti, potom, da je Isus upravo navijestio sudbinu trpećega Mesije i sada skicira put učenika: sudbina i put učenika trebaju biti isti kao Učiteljevi: po smrti u život. „Jer tko bude htio spasiti vlastiti život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život zbog mene i evanđelja spasit će ga.“
Stoga, u nasljedovanju Krista trebamo biti svjesni da vjernost Kristu vodi do gubitka vlastitoga života za njega.
Osim toga, nasljedovanje koje Isus danas traži od svojih učenika, od svakoga kršćanina, više je od vjernosti religioznoj praksi, koja je važna, više je od jednostavnog oponašanja njegova načina života i njegovih konkretnih čina. Ono nadilazi sve ovo i traži da interioriziramo, da učinimo svojima pravila Isusova, njegove osjećaje, njegovu dobrostivu ljubav koja stvara život po umiranju egoizmu, odričući se samostalnoga plana življenja bez Boga.
Sposobnost ljubiti, ustvari, je mjera slobode.
Završimo molitvom: Blagoslivljamo te Oče, jer nam je Krist navijestio put koji vodi iz smrti u život. Pomozi nam da njegova pravila i njegov nauk učinimo svojima, da bismo se oslobodili o svoga kukavnoga i neplodnoga ja. Gospodine, pomozi nam svojom milošću. Amen.
