Dok su u rujanskoj ratnoj hercegovačkoj noći preostali stanovnici hrvatskog sela Grabovice koliko-toliko spavali, ne očekujući da bi im pridošla vojska s kojom žive već četiri mjeseca mogla bilo što neugodno napraviti i nauditi, dogodio se strašan zločin. Na nemoćne i nedužne ljude, uglavnom starije opterećene proživljenim godinama, isukani su mačevi “goropadnih i hrabrih” vojnika, koji u nemoći pred stvarnim vojnim protivnikom, iskaljuju bijes i zločinačku narav. Bilo je to u noći između 8. i 9. rujna 1993. godine, vojnici Armije BiH upadali su u kuće Hrvata i na najokrutniji način lišavali ih života. Ubijene su ukupno 33 osobe. O kakvom se zločinu radi govori činjenica da su pripadnici Armije BiH ušli u Grabovicu početkom svibnja 1993., dio žitelja je izbjegao preko brda u smjeru Posušja, a preostali su naivno povjerovali kako mogu ostati u svojim domovima. No, bila je to kobna zabluda, vjerovali su vojsci koja se lažno predstavljala kako je vojska svih, a ne samo jednog naroda, kako ima uzvišene ciljeve i kako će braniti sve, a poglavito civile. Najstarija žrtva bio je 87-godišnji Marko Marić, a najmlađa četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro. Zajedno s djevojčicom Mladenkom zločinci su ubili i njezinu majku Ljubicu, oca Mladena, djeda Ivana i baku Matiju. Bijegom u šumu spasila su se njezina dva malodobna brata, tada 11-godišnji Goran i 13-godišnji Zoran.
“Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li 'hajvana'. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati 'hajvan'. Kako on nije smio ići sam, pošli su baka i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi baku Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod staje. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”, svjedočili su braća Goran i Zoran Zadro.
Stradanje obitelji Zadro je jedan od teških i traumatičnih događaja i rana u Grabovici, a kakve su se sve grozote događale, može se samo pretpostavljati. Prema utvrđenim podacima Jozo Brekalo je razapet na križ, a potom mu je glava otkinuta i nabijena na kolac, Luca Brekalo je mučena i na kraju živa zapaljena, Pero Marić je zaklan, Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom. Ljubica je silovana, odvedena u zatočeništvo i nakon razmjene u Mostaru počinila je samoubojstvo. Svećenik don Stjepan Ravlić, rodom iz Grabovice, sada na dužnosti župnika u župi Raskrižje u općini Grude, izgubio je oca Franju. - Tijelo moga oca pronašli smo četrdeseti dan nakon zločina, u Neretvi, u mjestu Zaružje, desetak kilometara nizvodno od Grabovice. Bilo je među vrbama, pronašao ga je jedan čovjek iz pogrebnog društva iz Mostara. Naša prva susjeda Mara Mandić (1912.) je zapaljena u svojoj kući koja je izgorjela do temelja. Živjela je sama, suprug Tomo joj je umro prije rata, nisu imali djece. Grabovica se rijetko spominje, samo u nekim prigodama, a političari je posjećuju kad im je to u interesu, obično u predizborno vrijeme. Dosadašnje suđenje je farsa, ljudi iz Grabovice su ogorčeni, odgovorni još uvijek nisu privedeni pravdi - kaže don Stjepan Ravlić. Josip Drežnjak (40) je predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica 93.”. Ubijeni su mu otac Živko (1933.) i majka Ljubica (1932.).- Tijela mojih roditelja dobili smo razmjenom 1994. godine, kada nam je predano 11 posmrtnih ostataka ubijenih u Grabovici. Ostaci tijela koje smo dobili nisu bili kompletni, tada nam je predana i jedna vreća s kostima pet-šest ubijenih osoba. Od 33 ubijenih mi još potražujemo ostatke 17 osoba. Ima različitih pretpostavki što je s njima bilo i tražimo da se to rasvijetli.
Dosad se sudilo samo neposrednim izvršiteljima, za ubojstva obitelji Zadro i Marić. Za ubojstvo supružnika Pere (1914.) i Dragice (1914.) Marić osuđen je Mustafa Hota na devet godina zatvora, Enes Šakrak je osuđen na deset godina za ubojstvo Ljubice Zadro (1956.) i njezine četverogodišnje kćerkice Mladenke koju je držala u naručju, a poslije su trojica, Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić osuđeni na po 13 godina za ubojstvo ostalih troje članova obitelji Zadro - oca Mladena (1956.), djeda Ivana (1924.) i bake Matije (1923.) - kaže Josip Drežnjak. Još nema tijela majke Ljubice i njezine kćerkice Mladenke, a Šakrak je priznao da ih je ubio.
Na suđenju Seferu Haliloviću u Haagu, isti je oslobođen za zločine u Grabovici.
No, sudska saga i apsurdi se nastavljaju. Drežnjak je izjavio kako je prema knjizi Fikreta Muslimovića “Lažovi i ubojice”, Sefer Halilović bio i zapovijedao postrojbama Armije BiH u Grabovici, u vrijeme kada se zločin dogodio. Sefer Halilović je zbog toga tužio Josipa Drežnjaka na Sudu u Sarajevu za klevetu.
Rasprava je zakazana na blagdan Male Gospe, 8. rujna, na 21. obljetnicu zločina u Grabovici.
za vrijeme doktora Ante Pavelića muslimani bili na strani hrvatske a za vrijeme krivo usnog dr Tuđmana bili protiv pa se borili protiv jedno drugog u mjestu da udaraju po četničke jedinice da i unište za uvijek