Premda se nekome može učiniti da odluka pape Franje iz svibnja ove godine, kojom biskupima i svećenicima dopušta organiziranje hodočašća u Međugorje, nema neku osobitu težinu, jer se hodočašća već 38 godina ondje događaju i bez tog dopuštenja, ona je upravo još jedan od znakova na putu Međugorja prema njegovoj novoj eri, koja je započela prvim dolaskom mons. Henryka Hosera u Međugorje, kao posebnog papina izaslanika, preklani u ožujku. Time je na očigled počela briga Svete Stolice za Međugorje, koje je zbog otpora mjesnog biskupa i davne izjave Biskupske konferencije Jugoslavije iz 1991. bilo u svojevrsnoj „sivoj zoni“, izloženo stalnoj prozivci onih „pravovjernih“ vjernika i klera te poruzi i sprdnji njegovih otvorenih osporavatelja.
Crkvena politika prema Međugorju počela se mijenjati kad se promijenio kut gledanja iz Vatikana, tj. kad se odustalo od promatranja i analiziranja njegovih uzroka i početaka (ukazanja) te cjelokupna zbivanja počela sagledavati iz perspektive plodova, po onoj evanđeoskoj „po plodovima ćete ih prepoznati“. A plodovi Međugorja doista su impresivni i rastu svake godine. Njih je zacijelo primijetio i papa Benedikt XVI., koji je za svoga pontifikata osnovao Međunarodnu istražnu komisiju Svete Stolice za Međugorje, koja je pod predsjedanjem kardinala Camilla Ruinija dovršila svoj posao, ali njezin nalaz do danas nije javno objavljen. No crkvenim je vlastima očigledno poznat i za nj uzroci međugorskog fenomena (ukazanja) nisu suspektni, pa se Međugorju moglo prići s druge strane i, sagledavajući plodove, tražiti načina kako unaprijediti pastoral u toj najmnogoljudnijoj svjetskoj župi, koju godišnje posjeti više od dva milijuna hodočasnika.
Hoserova izvidnica
Papa Franjo zbog toga je najprije poslao mons. Hosera u izvidnicu, a nakon toga imenovao ga je i apostolskim vizitatorom s upraviteljskim ovlastima, izuzevši Međugorje iz ruku mjesnog ordinarija. Na taj su način s jedne strane spriječeni trajni napadi i osporavanja međugorskog fenomena, a s druge otvorena mogućnost za bolji prihvat hodočasnika, koje već više od tri i pol desetljeća opslužuju lokalni franjevci, revni i predani svome poslu, ali često na rubu izdržljivosti.
Odmah nakon dolaska u Međugorje, mons. Hoser uočio je glavne nedostatke. Najprije su ga šokirale pristupne ceste, koje su razrovane i tisuću puta pokrpane, i kakvih zacijelo nema nigdje u Europi. Doduše, samo desetak kilometara od Međugorja stigla je autocesta, pa se npr. od Zagreba s lakoćom danas njome doputuje do Međugorja, no lokalne ceste do kraja je nagrizao karijes nesređenosti administracije Bosne i Hercegovine te vape za hitnim popravkom.
Ipak, u samom Međugorju učinjeni su pomaci i na toj razini, pa se počelo s minimalnim uređenjem (npr. rotora i prilazne mu ceste), a mjesne su vlasti, uz pomoć kazni i inspekcije, uvele reda u rad suvenirnica i lokala pa središte Međugorja više u ponoć ne svijetli poput Las Vegasa, nego do 22 sata sve mora biti zatvoreno. No to je ono što se događa izvan svetišta, a na što Crkva ima relativno malo utjecaja. Veliki zahvat očekuje samo svetište, pa je mons. Hoser najprije saslušao davne planove fratara o natkrivanju vanjskog oltara, na kojemu sunce ljeti prži do nemila, a za kiše i lošeg vremena hodočasnicima se nemoguće natisnuti u prepunu crkvu.
U javnost još nije izišla nijedna konkretna skica budućeg vanjskog oltara, no na nacrtima se već radi, kao i na projektu kapelice trajnog klanjanja Presvetom Euharistijskom Sakramentu, koja će biti sagrađena i trajno otvorena vjernicima za adoraciju.
Redovi za ispovijedi
Mons. Hosera fascinirali su redovi hodočasnika ispred ispovjedaonica, no vrlo je brzo doznao da osim žarke želje penitenata za ispovijedanjem, postoji i problem s ispovjednicima. Osobito onih nacija koje su najmnogobrojnije u Međugorju (Talijani, Poljaci…), pa je potrebno osigurati i trajne ispovjednike, s boravištem u Međugorju, koji bi im bili kontinuirano na usluzi. No, osim odobrenja inozemnih biskupija ili redovničkih zajednica, i njima će trebati osigurati kvalitetan smještaj.
Međugorje, dakle, postaje u budućnosti i veliko gradilište. S vanjske strane u infrastukturi i cestama, a s unutarnje na još većoj uslužnosti prema hodočasnicima. U prilog svemu ide i ova najnovija odluka pape Franje o organiziranju hodočašća, jer se svećenici sada bez zapreka i straha stavljaju u ulogu organizatora i duhovne pratnje hodočasnicima koje onamo dovode. Zapravo, u cijelosti se događa ono što je „procurilo“ neslužbenim kanalima u javnost iz nalaza spomenute Međunarodne istražne komisije kardinala Ruinija, a iz pera vatikanista Andree Torniellija, koji je osim izvještaja o vjerodostojnosti ukazanja (osobito onih u prvih sedam dana), objavio i svojevrsnu najavu događanja koja će uslijediti.
Naime, Tornielli je u svibnju 2017. napisao da će se ukinuti zabrana svećenicima pri organizaciji hodočašća i to se dogodilo upravo ovih dana. Napisao je tada i kako se sprema rješenje statusa Međugorju, tj. njegovo proglašenje svetištem i to – pontifikalnim svetištem.
Sličnosti s Ruandom
Dakle, pod vatikanskom upravom, odnosno upravo ono što se sada može vidjeti na djelu u Međugorju. Taj će korak uslijediti zacijelo kad se u red dovede sva spomenuta vanjska i unutarnja infrastuktura. A onda, na kraju, evo nam i priznanja ukazanja u određenom opsegu, kao što je to bilo, primjerice, u Ruandi, koja ima mnogo sličnosti s Međugorjem. Službenim priznanjem ukazanja zaokružit će se ono što se već sada živi kao nova era Međugorja, a bit će prevladan i onaj prijepor iz koje perspektive gledati Međugorje – s razine plodova ili početaka. Jer, budimo iskreni, da nije bilo početaka, tj. ukazanja, ni plodova Međugorja svih ovih godina ne bi bilo.
Prva međugorska obljetnica pod nadzorom
Vatikana Pripreme za obilježavanje 38. obljetnice međugorskih ukazanja započele su zapravo još u subotu 25. svibnja devetnicom Kraljici Mira, kada se svih devet dana zaredom organizirala molitva krunice na Brdu ukazanja. Prema Gospinu kipu, koji se nalazi na mjestu ukazanja na Podbrdu, tako su se svaki dan uspinjale skupine hodočasnika sa svih strana svijeta moleći zajedno krunicu u toj devetnici, u međugorskoj Crkvi sv. Jakova služene su tijekom dana mise na različitim jezicima, a redoviti večernji program na vanjskom oltaru Crkve sv. Jakova započinjao je molitvom krunice u 18 sati, nakon čega je slijedila sveta misa. Svetom misom, nakon krunice, i 25. lipnja, na obljetnicu ukazanja, započet će i glavna proslava toga dana, a središnje misno slavlje predvodit će provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko. Tijekom dana bit će služene svete mise na različitim jezicima, a hodočasnicima će na raspolaganju biti veći broj svećenika za ispovijedi na brojnim jezicima. Svete mise na hrvatskom jeziku u župnoj crkvi bit će od ranog jutra, a središnja svečana sv. misa bit će u 19 sati. Nakon misnog slavlja počinje redovito mjesečno cjelonoćno euharistijsko klanjanje te će Presveti Oltarski Sakrament biti izložen u crkvi do 7 sati ujutro. Dan uoči obljetnice, na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, kao i prijašnjih godina od 1992., u rano jutro bit će organizirana međunarodna „Hodnja mira“ od franjevačkog samostana na Humcu pokraj Ljubuškog do međugorske župne Crkve sv. Jakova. U „Hodnji mira“ tradicionalno sudjeluje desetak tisuća hodočasnika sa svih strana svijeta, a pokrenuo ju je 1992. Nijemac Hubert Liebherr, koji je, zgrožen nemirima na ovim prostorima, pokrenuo tu manifestaciju vjerujući Gospinim riječima da se krunicom i ratovi mogu zaustaviti.
