Traumatska iskustva u djece i mladih vezana uz COVID-19 pandemiju i potres u Zagrebu je tihi, ali rastući javno-zdravstveni problem. Iskustvo stručnjaka Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i Hrabrog telefona u posljednjih mjesec dana nesporno govori u prilog značajnom povećanju broja i kompleksnosti potreba djece svih uzrasta za stručnom pomoći - upozorila je za 24sata.hr doc.prim. dr. sc. Vanja Slijepčević Saftić, dr. med. spec. pedijatrica i subspecijalistica dječje neurologije u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.
Razorne posljedice koje će trenutačna situacija ostaviti na dječji um mogle bi biti nesagledive i nepopravljive. Prim. Saftić ističe da je stoga ključno pravovremeno prepoznavanje problema.
- Dječji mozak se razvija, modelira iskustvima, te ekstremno nepovoljne i ugrožavajuće situacije dovode do aktiviranja kaskade stresogenog sustava. Taj biološki proces ne utječe samo na mozak, nego i na imuni sustav, te čak i na način kako se aktiviraju pojedini geni. Kompleksnost ovih promjena objašnjava pojam toksičnog stresa, koji je isključivo prisutan u dječjoj dobi, a neprepoznat ima dugoročne posljedice na zdravlje u odrasloj dobi, pa čak i na preranu smrtnost - kaže prim. Saftić pojašnjavajući kako se pojam toksičnog stresa pojavio prije sedam godina u SAD-u, a označava dugotrajno, izrazito snažno i negativno iskustvo kojem je dijete izloženo.
U Hrvatskoj je jedina dječja neurologinja koja se bavi utjecajem te vrste stresa na neurorazvojna odstupanja i dugoročni utjecaj na zdravlje. Zbog promjena koje uzrokuje na mozgu, djeca koja su se nosila sa toksičnim stresom mogu u nekim situacijama djelovati manje racionalno i donositi neprihvatljive odluke. U fizičkom pak smislu, nastavila je specijalistica, toksični stres u podlozi je kod sedam od deset vodećih uzroka smrtnosti i preranog pobola u zapadnoj civilizaciji. Rizik infarkta miokarda ili malignih bolesti je dva puta veći u populaciji odraslih koji su bili izloženi toksičnom stresu a nisu imali dodatne, poznate rizične činitelje ponašanja kao što su pušenje, prekomjerna težina i slično. Ističe kako se dosadašnji način života promijenio doslovno preko noći, a to znači da umjesto u školu, djeca nastavu prate na daljinu. Umjesto da se s vršnjacima druže na igralištu, komuniciraju na društvenim mrežama.
- Moramo biti svjesni da su djeca morala uložiti dodatne napore kako bi se prilagodili novonastalim okolnostima. Potencijalni problem je što svaka prilagodba ima limitirane potencijale, što može biti otegotnom okolnosti u slučaju da izvanredna situacija potraje kroz dulje vrijeme. Nadalje, u obiteljima sa više djece neophodno je imati više računala, jake internetske potencijale, što na prvu zvuči banalno, ali u stvarnosti od roditelja traži značajno veće materijalne izdatke. U uvjetima gubitka posla i socijalne nesigurnosti, to je dodatno opterećenje, koje značajno narušava već reduciranu kvalitetu života - kazala je ona i istaknula kako su se djeca u Zagrebu dodatno suočila s potresom.
- Promijenila se vizura grada koji su poznavali, a veliki broj obitelji je ostao privremeno ili trajno bez svoga doma. Taj dodatni, repetitivni stresogeni činitelj je kumulirao značajno veće rizike u djece grada Zagreba. Od iznimnog je značenja osmisliti kvalitetnu, interdisciplinarnu strategiju pomoći djeci. Ona mora obuhvatiti stručnjake iz zdravstva, socijalne skrbi, obrazovanja, kako bi holistički obuhvatila ovaj izrazito kompleksan izazov. I najvažnije, ona se mora organizirati promptno - pozvala je ona struku na hitno djelovanje. Pojašnjava kako je posljedice toksičnog stresa moguće ublažiti ranim prepoznavanjem i intervencijom stručnjaka za mentalno zdravlje.
- Povećanje broja mentalnih poremećaja, suicidalnosti, rizičnih ponašanja vode do značajne deklinacije kvalitete cijele kohorte generacija pogođenih ovom krizom. Stoga, ovo nije samo zdravstveni, nego i ekonomski problem, ukoliko ne interveniramo pravodobno i sveobuhvatno - kaže prim. Saftić.
Oni koji bi prvi trebali prepoznati da se dijete teško nosi sa situacijom su roditelji, a odstupanja u ponašanju djece obično su povezana s dječjom dobi.
- U manje djece znakovi za uzbunu su vezani uz pojavu gubitka kontrole mokrenja, noćne more, poremećaj hranjenja, učestalo povraćanje, plač, nesanica. U starije djece učestale glavobolje, bolovi u trbuhu, palpitacije, osamljivanje, povučenost, eksplozivnost su objektivni znakovi koji traže pozornost roditelja i pomoć stručnjaka, ukoliko potraju. Osjećaj sigurnosti, podržavajući odnosi u obitelji i stabilnost ključni su elementi koji pomažu. Stabilnost navika je također značajna. Dovoljno sna, tjelovježba, zdrava prehrana su zaštitni mehanizmi za zdravo odrastanje, te ih u ovim okolnostima treba osobito istaknuti - savjetovala je prim. Saftić.
Na globalnoj razini sve je više vijesti koje ističu zašto su djeca u najvećem riziku od posljedica koje će čovječanstvo trpjeti nakon završetka ove pandemije. Tako su mediji izvještavali da je epidemija ospica u Demokratskoj Republici Kongo ubila je više od 6500 djece i još se širi zemljom, a broj zaraženih premašio je 348.000. Ondje su se sredinom kolovoza 2018. godine počeli pojavljivati sporadični slučajevi zaraze ospicama, a eskalirali su do te mjere da zdravstveni dužnosnici misle kako je riječ o najvećoj epidemiji od otkrića cjepiva 1963. godine.
Cjepivo je dostupno u bogatijim zemljama, no u siromašnim državama nije. Već sad je najmanje 20 zemalja odgodilo cijepljenje protiv ospica do daljnjega jer se zdravstveni radnici bave problemom korona virusa. Sredinom siječnja UN je upozorio kako zbog gospodarske krize i suše u pojedinim afričkim zemljama glad prijeti za 45 milijuna ljudi, a zatvaranjem škola koje su za neku djecu omogućavale jedini obrok u danu, taj je broj sad još veći. Kombinacija klimatskih promjena i korona krize rezultirala je nezamislivim posljedicama.
UNICEF je prije dvije godine objavio da u svijetu gladuje 821 milijun ljudi, a od tog broja je 150 milijuna djece. U jeku pandemije upozoravaju kako će zdravstvena kriza oko korona virusa, ukoliko nadležne vlade ništa ne poduzmu, postati kriza dječjih prava. Više od 800 milijuna djece globalno trenutačno ne pohađa nastavu, a mnogi od njih nemaju pristup TV-u, internetu ni knjigama. Dodatno, djeca koja su i do sad bila u riziku od nasilja i iskorištavanja u još su težoj situaciji. Tako UNICEF upozorava da su zbog ekonomskih i socijalnih previranja djevojčice u riziku od prerane udaje, trudnoće i nasilja. Podsjećaju i kako djeca izbjeglice svakodnevno trpe prijetnje sigurnosti i zdravlju, a za mnoge od njih je pristup zdravstvenim uslugama ograničen. Lani je u svijetu bilo 70,8 milijuna izbjeglica, a svaki drugi bio je dijete. Godinu prije 111.000 djece izbjeglica bilo je bez pratnje odraslih.
Dragica Kopjar (59) iz Zagreba ovih dana pozvala je dobročinitelje da se jave u njezinu udrugu Plavi anđeo i daruju novac kako bi pomogla stanovnicima Ugande.
- Zbog korona virusa oni su sad u jako teškoj situaciji. Radim s ljudima u Bugembeu koji inače žive u slumu, siromašnom naselju. Ondje su svakodnevno suočeni sa zarazama poput malarije i HIV-a od čijih posljedica i umiru, a žive u svega nekoliko kvadrata stambenog prostora u kojem nemaju struje, vode ni sanitarnog čvora. Kuće su građene od blata, a u tim malim prostorima živi i po 10 članova obitelji. Zbog preporuka vlasti da ostanu kod kuće, ne mogu izaći iz slumova ni zaraditi nešto pa ondje doslovno gladuju jer nemaju hrane ni novca za hranu - pojašnjava Dragica koja je ondje sagradila dvije škole koje pohađa ukupno oko 1.800 djece.
- Problem je što su škole zatvorene, a mnogi od mališana ondje su dobivali jedini obrok u danu i sad su ostali bez toga. Nastave nema, no oni nemaju internet, nemaju ništa, a kamoli laptope i tablete ili školu online. To je za njih znanstvena fantastika. Rekli su da će škole otvoriti sredinom travnja, ali nisu i ne zna se kad će se to promijeniti. Riječ je o zemlji koja se i prije teško nosila s bolestima, neimaštinom i bijedom. Uopće nemaju zdravstvenu zaštitu jer u slumovima nema ambulanti. Čak i da se netko zarazi koronom, nema gdje otići niti će ga testirati. Ljudi su ondje pogođeni psihički, fizički, emocionalno i kako god hoćete - ističe Dragica i kaže kako strahuje za budućnost ljudi u Ugandi i mogućnost širenja korona virusa u toj zemlji, a najteže joj padaju sudbine mališana kojima pokušava pomoći kroz programe sponzora.
- Djeci je najteže. Kažu da ih ne šalju u školu da se ne širi bolest i da moraju biti izolirani od drugih, a to je nemoguće postići ondje. Ta djeca doslovno žive na ulicama, samo što su sad još izloženija zarazi i gladi. Ovih dana naša udruga im pomaže kupovinom namirnica poput riže ili graha koje ondje kupuju naši suradnici i besplatno dijele potrebitima u slumovima, no to je samo kap u moru potreba - zaključila je ona.
