Kada netko danas daruje vlastito zemljište za izgradnju crkve, to je čin nesebičnosti, altruizma, odanosti, vrijedan svake pohvale. No, ako je netko to učinio u vrijeme komunističkog režima bivše Jugoslavije, onda je to bila hrabrost ravna kaskaderskoj. Jedna takva obitelj bila je i ona pokojnog Ivana Jurilja iz Jara. Ivan Jurilj i njegova trojica sinova znali su u što se upuštaju kada su darovali zemljište za izgradnju mjesne crkve, ali vjera u Boga bila je jača od straha što bi im se moglo dogoditi od, kako su znali reći, bezbožničkih ovozemaljskih prijetnji. A dogodilo se. Vijest da netko želi donirati zemljište za gradnju crkve u vrijeme kada su se ljudi uglavnom krišom molili i izražavali svoje vjerske i religijske osjećaje odjeknula je poput topovskoga praska. Po logici, brzo je pokojni Ivan morao u tadašnji SUP, gdje je ispitivan o motivima, ali i upoznat gdje bi “mogao završiti” ako svoju ideju i realizira, u zatvoru, dakako. Znao je da je sve moguće jer su godinama prije, samo zbog glasno izgovorenih kršćanskih i hrvatskih svjetonazora, gotovo svi iz obitelji bili pritvarani.
Bile su tadašnje vlasti itekako dobro upoznate s činjenicom da je Ivanov sin Nikola preživio Bleiburg i da mu se nakon toga izgubio svaki trag u tadašnjoj Jugoslaviji. Ne sumnja se da su preko svojih doušničkih kanala saznali kako se nastanio u Kanadi i da je objeručke prihvatio očevu ideju. Znala su obojica kako komunističke vlasti neće dopustiti da se crkva sagradi na državnom zemljištu, iako ga je bilo napretek.
Bježali su od vjerskih objekata baš kao što i “đavao bježi od križa”. Nije tu za pokojnog Ivana bilo velike razlike. Unatoč svemu, na njegovu zemljištu upravo se istinska vjera u Boga utjelovila na najljepši mogući način, izgradnjom crkve za vjernike u Jarama. Može se samo nagađati kada bi mještani Jara, da nije bilo neustrašivosti pokojnog Ivana i njegovih sinova, dobili svoje mjesto za molitvu. Izgradnja crkve bila je financijski potpomognuta sredstvima koja je slao iz daleke Kanade Ivanov sin Nikola, kao i bliski rođaci obitelji Jurilj. U srcu je bila jedna velika želja - omogućiti svima u rodnom kraju prakticirati svoju vjeru, bez straha, bez progona, bez tereta da su za nešto krivi samo zato što vjeruju kako je religijska doktrina i kršćanski svjetonazor njihovo životno opredjeljenje kojeg se ne žele odreći ni pod koju cijenu. I nisu. Pokoljenja onih koji su preživjeli teror osude danas nisu svjesna koliko je trebalo ustrajnosti za jednu u demokratskim društvima normalnu civilizacijsku baštinu.
Cijeli tekst čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...
