Kao što izvorna pjesma pjevajući o Čapljini kaže “Mila majko, Čapljina je fina, kroz nju prolazi mašina” (lokomotiva op. a.), za Čapljinu se to moglo kazati i u ekološko vizualnom smislu. Sve doskora s tri strane bila je okružena lijepim kulturama, uglavnom bora. Sa zapada ukras je bila borova kultura na Gradini, sa sjevera na Zabrdalju iznad Dretelja, a s istoka preko Neretve, brdo Modrič, piše Večernji list BiH. Grad je u prvom smislu bio otvoren samo prema jugu, dok su s tri ostale strane, kulture bora, čempresa, zelenike, jasena, crnike disali za grad u zrak ispuštajući kisik i dragocjeni ozon, a onda je došla apokalipsa i za pedesetak sati sve je to nestalo.
Vatra presudila kulturama
Nitko osim vjetra i izazivača požara, ma tko oni bili, nije mogao predvidjeti takav zaplet i konačni žalosni rasplet u vidu crne izgorjele šume, golog kamenjara, uništenog okoliša... Vatra koja je presudila kulturama iznad Trebižata, na Gradini, te iznad Dretelja, pojavila se još u nedjelju u Bijakovićima, kod Čitluka. Čapljinski vatrogasci su se tijekom noći i u ponedjeljak u prijepodnevu, manje-više s njom uspješno nosili, a onda su stigle dojave. Požari na rubnim dijelovima Dubrava – Počitelj Brdo, Domanovići, Modrič, Hotanj, ugroženi Tasovčići, gori močvara u Crničkom polju, pa požar na Jasenici... Vatrogasne postrojbe premještaju se na novu “bojišnicu” brane naselja. Koliko je situacija bila dramatična svjedoči dijelom izgoreno groblje nadomak Domanovića, opožaren površine do samih kuća na Modriču, gdje smo nakon neprospavanih noći zatekli nekolicinu mještana: “Bilo ja jako ružno, dvije noći nisam spavala. Tu smo na zidu po cijelu noć dežurali, gledali kuda će vatra. Sada je na sreću prošlo. Došli vatrogasci, vojska, skočila se naša omladina, hvala im svima”, ističe mještana Jelena Terzić, dok Ivica Kelava kaže: “Topio sam zemlju oko kuće vodom, posjekli smo drveće... Moram reći da se omladina skupila, pomagala, gasila, došli susjedi s Hotnja, nekako smo obranili kuće, da je jednu uhvatilo tko zna gdje bi se zaustavilo”, kaže Ivica. Na Hotnju srećemo Vinka Jarka koji je sadio borovu kulturu: “Bilo je to kada sam imao 16 godina, rođen sam 1940-te pa sad vi računajte. Plaćalo se za pošumljavanje, mjesečno sam dobivao šest tisuća dinara, ondašnjih para koliko je to sada Bog zna”, veli Vinko, a zatim opisujući požar nastavlja: “Zemlja gori, bolan, zemlja gori! Užeglo. Ne mogu pomoći boli me noga, da toga nije bilo nosio bi ja ove brentače. Kad je prošli put gorilo i ja sam gasio, sada ne mogu. Ja sam to sadio...”, sjetan je Vino. Božidar Jarak naglašava da mještani nisu puno oklijevali: “Vidimo mi gori na sve strane, odmah smo dovezli cisternu, dežurali prvu noć, sutra došli vatrogasci. Uspjeli smo se obraniti...”
Dežurali po noći
Nikola Jarak naglašava: “Sve u svemu dobro je završilo. Obranili smo kuće to je najvažnije, dežurali smo po noći, pratili vatru, gledali smjer vjetra... Muka goni čovjeka...” U sjedišti Dubrava, Domanovića vatra je zaustavljena, baš kod same table koja označava naselje. Kojih stotinjak metara dalje je benzinska crpka, prava sreća. Kraj puta dijelom izgorjelo čak i katoličko groblje, ali sve to je još ništa prema izgledu brda iznad Trebižata, na zapadu čapljinske općine. I doslovce na tom je prostoru izgorjela i zemlja. Ostao je samo goli kamen i okljašteni borovi, smreke i drugo kraško raslinje. Djelom su stradali vinogradi u Bodenicima. Na licu mjesta se još jednom pokazala ispravnost narodne – dobar susjed je najbolja ograda! Vinogradi uz koje se obrađuje zemlja pretrpjeli su samo manja oštećenja, dok su vinogradi uz neobrađene livade, ostali bez red dva loze. Šteta za vlasnike velika. Na tom području izgorjela je i pomoćna zgrada strelišta Lovačkog društva “Galeb” Čapljina. Dubovo brdo, koje je jasno, ime dobilo prema hrastu koji je nekada prekrivao tu uzvisinu, potpuno je opožareno, a u istom tonu su i brada prema Čapljini. U tom čapljinskom naselju i doslovce bila se bitka za svaku kuću.
“Gledao sam svojim očima. Tu se ništa nije moglo učiniti. Kad prema tebi krene dim i vatra, nemaš kuda...” riječi su kojima dramu opisuje Matrko Jutković, jedan od Trebižećana koji su proteklih dana imali bliske susrete s vatrenom stihijom. Sreća u nesreći da iznad naselja Trebižat ide vododvod, prokopan je prije dvije godine. Upravo su s trase vodovoda vatrogasci, mještani, a kasnije pripadnici Oružanih snaga BiH, branili i uspjeli obraniti kuće. Sve ostalo je povjest. Sigurno je Čapljina u dogledno vrijeme neće imati onaj zagrljaj zimzelena u kojem je proteklih desetljeća ugodno snivala. Za budnost i opomenu.
