U ponedjeljak u jutarnjim satima u uredništvo Večernjeg lista u Mostaru stigla je tužna vijest koja se nazočnim novinarima činila nevjerojatnom: u Sarajevu je umro Zlatko Zlaja Tulić, novinar Večernjaka. Naš Zlaja otišao je tiho, bez oproštajnog pisma i pozdrava. Na svoj način, reklo bi se, jer Zlatko je volio iznenađenja. Tog je jutra naručio kavu u jednom od kafića u središtu grada. Nije je uspio popiti, kao što ih je “milijun” popio u istome tom kafiću ili nekom drugom u okolnim ulicama. Tužni se slučaj zbio oko 9.15. Zlatko je samo pao i ostao nepomičan. Vijest se pročula i izazvala nevjericu kod Zlatkovih prijatelja u Sarajevu i cijeloj BiH, posebice kod Dževdeta Tuzlića, koji je često bio “suispijač” kava sa Zlatkom. Ovog puta Dževdeta nije bilo u kafiću jer je nekoliko dana prije primio cjepivo protiv COVID-19. Za njega nije bilo preporučljivo jedno vrijeme šetati se po gradu dok se cjepivo ne primi. I, eto baš tada...
Došao sam u Sarajevo, ali...
Pokojnog Zlaju upoznao sam u ratnim danima dok je u Sarajevu radio u uredništvu Hrvatske riječi. Bio je novinar i urednik. Volio je pisati, a meni se jako sviđao njegov način pisanja tekstova, uvijek lepršav i razigran bez obzira na to radilo se o intervjuu s nekim “važnim likom” iz politike, kulture, gospodarstva, sporta ili bilo kim. Dojma sam kako su njemu sve teme jednako dobro “lijegale”. Nedavno je uradio opširni razgovor s jednim ne više aktualnim političarom. Pročitao sam ga od “A do Ž”, ne zato što je spomenuti političar rekao nešto važno, nego zbog načina na koji je Zlaja razgovor interpretirao za čitateljstvo. U ratnim danima, kao suradnik Hrvatske riječi, često sam kontaktirao sa Zlajom kao jedan od niza Hercegovaca koji su radili za te novine: Jozo Pavković, Miljenko Karačić, Miro Bošnjak, Veso Vegar... Znali smo nazvati jedan drugoga, našaliti se, ispričati neki vic, razmijeniti sportske vijesti o Željezničaru, čiji je on bio navijač, i Širokom, čiji sam navijač ja. Dugo se nismo vidjeli, a Zlaja je znao reći kako će doći u Hercegovinu i kako ćemo dan–dva “lumpovati”. Tu i tamo smo se susretali u Sarajevu, nekako uvijek nabrzinu.
- U šoku sam. Otišao je moj dugogodišnji prijatelj i suradnik. I, prije svega, čovjek. Otišao je četvrti urednik ratnog i poslijeratnog tjednika “Hrvatska riječ”, i to u samo četiri mjeseca. Zlatko je, kao dopisnik Večernjeg lista iz Sarajeva, zapamćen, a tako će zauvijek i ostati, kao autor brojnih ekskluzivnih intervjua, dojmljivih reportaža. Razgovarali smo preksinoć i dogovorili se danas vidjeti u Sarajevu. Ja sam došao u Sarajevo, a on se iz njega preselio u nebo. Zbogom, Zlaja - kazao je direktor i glavni urednik Večernjeg lista Jozo Pavković. Dodao je da “Hrvatska riječ” već dugo ne izlazi (još od 2001., kad se 373. put pojavila na kioscima) te da je Zlaja, nažalost, još jedan u nizu onih koji su otišli u kratkom razdoblju.
Priče prijatelja, rat...
- Upravo je Zlaja nedavno napisao nekrolog Jadranku Jelačiću, koji je preminuo prije nekoliko tjedana. I zato me njegova smrt dodatno pogodila - rekao je Pavković. Zlatkova kći Una napisala je na Facebooku jučer nakon saznanja o smrti svoga oca, uz fotografiju kako je drži kao bebu, jednu rečenicu: “Ako je ‘ko uletio drito u raj, onda si to ti”. Za Bucu Butkovića mnogi kažu da je bio najčvršći oslonac na kojemu je “Hrvatska riječ” počivala. Buco nam se javio telefonom iz Zagreba: - Zlaja umro? Nije moguće... Oh, Bože dragi! Ako je netko bio stožer Hrvatske riječi, to je bio dvojac Jadranko Jelačić – Zlatko Tulić. S njima sam se uvijek osjećao sigurno i optimistično, s njima sam bio najbliskiji. A sad ih više nema. Eh, kakvi su to bili ratni dani u Sarajevu u društvu te dvojice, njihovih obitelji i društva iz redakcije. Sjećam se da sam se uoči ratnog Božića 1994. našao u stanu kod Zlaje i njegove sada pokojne supruge Jadranke. Pitao sam njihovu Unu što bi željela naći ispod borića. Zapravo, to nije ni bio borić, nego jedna polomljena grana borića. Una je rekla: “Voljela bih nekoliko krumpira!” Bože dragi, može li išta bolje opisati prilike u Sarajevu te hladne zime uoči Božića 1994.? Otišli smo na tržnicu naći taj krumpir i našli 5–6 kg. Cijena primjerena vremenu i prilikama koje su vladale u tadašnjem Sarajevu – 6 maraka po kilu. Ma, cijena nije bila važna, važno je bilo da se ispunila želja maloj Uni - kaže Buco.
Dževdet Tuzlić: Otišao je tihi čovjek
Kad ode drag čovjek i blizak lik iz svakodnevice, s onu stranu radosti, ostaje bezvremenska praznina. Riječi tada nisu dovoljne. A Zlaja je otišao tiho, uz miris kave i dim cigarete. Samo je otišao. Za stolom omiljenog sarajevskoga restorana Čobanija. A živio je na pedalj odatle, samo preko ceste. Gledao u svoj stan i osluškivao neće li se oglasiti njegov pas Buki. Pa bi hitro otrčao bez riječi, vraćao se isto tako brzo. A još i brže odlazio bi na poziv njemu najdražih osoba. Kći Una, naravno, bila je na vrhu te liste. Zlaja je malo govorio. O sebi ponajmanje. Da je nekadašnji vlasnik Čobanije Semir pobijedio koronu, mogao bi o njemu ponešto i reći. Ili Slavica iz kafea Linea s kojom bi po neku prozborio u prolazu kada bi prošetao svog psa uz Miljacku. Ili njegov najbolji prijatelj Mirza s kojim je dijelio čari svog prvobitnog zanimanja u sferama visokog i niskog napona.
Jer Zlaja je, prije nego što je zagazio u vode novinarstva, radio na željeznici. Kao završeni student Više tehničke škole u Beogradu zaposlio se u sarajevskoj ispostavi Jugoslavenskih željeznica, a jedno vrijeme proveo je kao šef ispostave u Banjoj Luci. Tu mu se rodila i kći Una. Nazdravili smo uz votku za njezin radosni trenutak udaje. Bio je ponosan kao otac. Zasadio je svojevrsni putokaz njezine budućnosti, sretan što je tome svjedočio. Rat je okusio na različite načine. Novinarstvo u njemu tada je definitivno ovladalo njegovim interesima. Bio je dopisnik Slobodne Dalmacije, pisao za neke druge hrvatske novine.
U Večernjem listu okončao je profesionalnu karijeru. Znali smo dijeliti njegove stranice jer bi se primjerci kod mosta Čobanija rano ujutro prodali. Zlatko je, kao dopisnik iz Sarajeva, a to su gospođe na kiosku dobro znale, imao privilegij pa je primjerak za njega uvijek bio negdje ispod tezge. Sarajlija po rođenju, otišao je u mjesecu kad lipe cvatu i mirišu. U tom mjesecu se i rodio prije 66 godina. Zatvorio se krug.
