Štovanje neraspadnutog tijelo sv. Leopolda Mandića otvara niz pitanja o tome što za Crkvu znači izlaganje neraspadnutog tijela sveca, ali i o pogrebnim običajima u kojima se osobito na selima ne tako davno bdjelo do pokopa uz otvoreni lijes, što je nerijetko kod djece izazivalo zazor i strah od smrti.
U različitim religijama različiti su pogrebni obredi i odnos prema kremiranju. Crkva citat iz u Djela apostolskih “Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda” uzima kao podlogu da je neraspadnuto tijelo znak da je netko Božji odabranik i da ga treba štovati. Kaže nam to sociolog religije prof. Ivan Markešić, koji na Hrvatskim studijima predaje “Sociologiju umiranja i smrti”.
Ima neraspadnutih i grešnika
Iako je, kaže, poznato da nisu tijela svih svetaca ostala neraspadnuta kao i da su tijela nekih vrlo grešnih ljudi, ali i pripadnika drugih religija, ostala neraspadnuta, javno štovanje svetaca za Crkvu ima veliko značenje.
– Izlaganje neraspadnutog tijela sveca ili svetice poruka je vjernicima da budu sigurni da ispovijedaju pravu vjeru. A dokaz postojanja tog nadnaravnog djelovanja je – neraspadnuto tijelo sveca, koje je Bog sačuvao neraspadnutim. Takav vid pobožnosti trebao bi biti poticaj za osobno obraćenje svakoga tko to vidi ili čuje za to, a posebno za kršćane koji dodirnu relikvije svetaca – kaže Markešić.
Za štovanje mrtvih ostataka svetaca Crkva ima podlogu u novom Zakoniku kanonskog prava iz 1983. u kojem se navodi da se u crkvama treba sačuvati “običaj izlaganja svetih likova vjernicima na štovanje” uz napomenu da se ipak izlažu u umjerenu broju i prikladnim redom... Uporište Crkva ima, dodaje Markešić, i u stavovima sv. Tome Akvinskoga koji na prigovore da među ostalim štovanje ostataka mrtvaca pripada u zabludu pogana..., kaže da “Božje svece moramo poštovati kao Kristove udove, Božje sinove, naše zagovornike”.
Na upit otkud potječu običaji bdjenja uz otvoreni lijes Markešić uzvraća da kad granice Rimskoga Carstva postaju granice kršćanstva, kršćanstvo se “nakalemljuje” na religije stanovnika koje su pokorili Rimljani.
– Da bi pridobili “novopridošle vjernike”, Crkva je najvećim dijelom prihvaćala i njihove poganske običaje dajući im kršćanske sadržaje. Tako je bilo i s nekim običajima i obredima pokopa. Oni su u svim religijama bili prema njemačkom sociologu Georgu Simmelu oblici socijalno poželjnog djelovanja i neposrednog nadzora sredine nad pojedincem prigodom smrti člana zajednice. Njima se iskazivao rastanak s pokojnikom. U mnogim ličkim i bosanskim selima zajedništvo se odražavalo tijekom “čuvarine” kad su suseljani do jutra bdjeli u pokojnikovoj kući. Uz bdjenje priređivana je i zakuska (pekli su se janjci i prasci) pa se uz molitvu uz otvoreni lijes i žalovanje znalo i popiti, zapjevati, ali i doći do svađe, tučnjave – govori Markešić.
Etnologinja Nevena Škrbić navodi, dodaje Markešić, da se kod primorskih Bunjevaca pokojnika pokapalo u što svečanijoj odjeći. Kod sprovoda neudate djevojke ili neoženjena mladića pogrebna povorka slična je svadbenoj jer škrinju prate mladić ili djevojka koji predstavljaju mladu/mladoženju, odjeveni u vjenčano ruho, a preminuli u odjeću za svadbu.
Polaganje tijela u vodu
Kad je riječ o kremiranju, kaže Markešić, i Grci i Rimljani spaljivali su tijelo umrlog. A to su radili i Poljaci, Česi, Rusi, Srbi.
– Židovima je zabranjeno kremiranje, tijelo umrlog mora biti pokopano u zemlju. No, među suvremenim Židovima ortodoksni Židovi imaju samo pogreb, dok reformirani mogu izabrati kremaciju i pogreb. Kršćani se po tradiciji pokapaju u zemlju jer je tako pokopan i Isus. Kršćani su se opirali kremiranju zbog vjere u tjelesno uskrsnuće. Katolička crkva je početkom 20. st. zabranjivala kremiranje, no od 1963. dopušta ga, ako nije motivirano odbacivanjem kršćanskog nauka, ali se ostaci nakon kremiranja polažu u zemlju – govori Markešić.
Neki autori, dodaje, tvrde da je sahranjivanje u vodi najstariji oblik sprovoda, osobito u Japanu. Zakopavanje tijela u grob propisano je u židovstvu, kršćanstvu i islamu. U šintoizmu žene su isključene iz obreda za mrtve. Nekad je kod Židova bio običaj da žene ne idu na pogreb. Dženaza-namaz je pak molitva koju klanjaju muškarci muslimani pred spuštanje umrle osobe u mezar (grob).
