Fra Luka Marković, umirovljeni svećenik rodom iz Posavine, proveo je blizu 40 godina u Njemačkoj. Godinama je vodio Hrvatsku katoličku misiju Münster. Ima bogato spisateljsko stvaralaštvo, a uz to piše i kolumne o društveno-političkim zbivanjima koje objavljuje u medijima. Uvršten je u Leksikon 60 najpoznatijih emigrantskih pisaca, u Leksikon poznatih hrvatskih pisaca u BiH u posljednjih 500 godina te u Leksikon franjevačkih autora. Krajem prošle godine izdao je jednu zanimljivu knjigu. Naime, fra Luka je sredinom 80-ih godina, za vrijeme velikih previranja u Jugoslaviji, došao na ideju uputiti poznatim Nijemcima pismo s molbom da mu napišu što znaju ili misle o Hrvatskoj i Hrvatima. Na njegov poziv odazvao se niz značajnih njemačkih ličnosti iz različitih područja znanstvenog, kulturnog, političkog i vjerskog života. Njihova pisma na izvornom njemačkom jeziku i u hrvatskom prijevodu objavio je u knjizi. O tome, ali i nizu drugih tema vezanih uz njegov rad i život u Njemačkoj te pogledu na BiH razgovarali smo s dr. fra Lukom Markovićem.
Večernji list: Krajem prošle godine u Zagrebu je izašla dvojezično, na hrvatskom i njemačkom, vaša nova knjiga "Poznati Nijemci o Hrvatskoj prije njezina priznanja". Možete li nam reći nešto o tome kako ste došli na ideju obratiti se pismom uglednim Nijemcima, i to nekoliko godina prije srpske agresije na Hrvatsku i BiH?
- Za vrijeme postdiplomskog studija iz filozofije i povijesti susretao sam jako puno Nijemaca koji su jednostavno ignorirali hrvatstvo, dajući prednost jugoslavenstvu. Razlog za to treba tražiti i u njemačkim medijima te političkim krugovima, koji su protežirali pojam državne nacije. Događalo se nešto slično kao i danas kad pojedini neupućeni intelektualci i političari u Njemačkoj govore o tome kako u BiH žive samo "Bosanci". Uzrok neshvaćanja tadašnjih prilika u Jugoslaviji i današnjih u BiH leži u vezanju nacije uz državu, što veliki narodi rado čine. Tu je i jedan drugi problem. Njemačka je bila pod pritiskom vlastite prošlosti, pa je u određenim krugovima vladao strah da bi protežiranje hrvatstva moglo podsjetiti na neko prošlo savezništvo, kojeg se njemački narod nerado sjećao. Prisjećam se poznatog filozofa Josefa Piepera, kojeg sam 1981. upoznao u Münsteru, i to ne na Filozofskom fakultetu jer je već bio umirovljen, nego nakon liturgije uskrsne noći koju sam predvodio u jednoj njemačkoj župi. Kad sam ga vidio u prvoj klupi, odsjekle su mi se noge. Naravno, kao svi kultivirani ljudi, hvalio je propovijed i moje poznavanje njemačkog jezika, iako mi je bilo jasno da to ne odgovara istini jer sam u to vrijeme živio u Njemačkoj nešto manje od godinu dana. Istina, dobro sam znao njemački, ali za konverzaciju je potrebno provesti nešto više vremena. Jednom zgodom me je nazvao i zamolio da slavim misu za njegova pokojnog sina Thomasa, koji je stradao u Americi. Učinio sam to rado. Poslije toga pozvao me je na šetnju oko jezera, koje se nalazilo gotovo u samom središtu grada. Bila mi je iznimna čast prošetati nekoliko puta oko poznatog münsterskog jezera s tim slavnim čovjekom. Jednom zgodom u razgovoru je spomenuo Zagreb kao jugoslavenski grad. Oprezno sam ga korigirao, upozoravajući da mi Hrvati govorimo radije o Zagrebu kao hrvatskom gradu. Da je bilo korisno, vidi se u tome što mi nekoliko godina poslije u jednom pismu napominje kako je u razgovoru sa mnom shvatio da je Zagreb hrvatski, a ne jugoslavenski grad. Na seminarima iz filozofije i povijesti susretao sam također ljude koji su ignorirali Hrvate jer su za njih u Jugoslaviji postojali samo Jugoslaveni. Pod tim dojmom, ali i kroz druženje s Nijemcima koji su znali mnogo o Hrvatima, kao što je njemački dominikanac, pjesnik Diethard Zils, koji je s Draženom Budišom napisao recenziju za spomenutu knjigu, odlučio sam se obratiti uglednim Nijemcima s pitanjem što znaju o Hrvatima i Hrvatskoj. Moji njemački i hrvatski prijatelji mislili su kako bi bilo dobro učiniti takvo što. Naime, sve je upućivalo na to da će u bivšoj državi doći do sukoba jer se Srbi nisu nikako mogli pomiriti s činjenicom da neće uspjeti kroz jugoslavenstvo nametnuti drugim narodima ideju "srpskog sveta". Cilj je bio pokrenuti Nijemce da počnu objektivnije razmišljati o problemima u višenacionalnoj državi Jugoslaviji. Krajem te 1986. upravo sam bio magistrirao filozofiju i povijest, što mi je davalo više vremena da se posvetim društvenom životu. Uspjeh nije izostao. Na moje iznenađenje, odgovor su mi poslali ugledni Nijemci, kao što su bivši njemački predsjednik Karl Carstens, filozof i teolog Hans Küng, slavni politolog Iring Fetscher, koji je pisao recenzije za na njemački prevedene knjige Miroslava Krleže, predsjednik SPD-a i kandidat za kancelara Jochen Vogel, gradonačelnik Stuttgarta Manfred Rommel (sin poznatog njemačkog generala Rommela iz Drugog svjetskog rata), jedna od najpoznatijih njemačkih književnica Luise Rinser, glumačka legenda Hein Rühmann, kardinal Karl Lehmann, spomenuti Josef Pieper, ministar Norbert Blühm, pijanist i dirigent svjetskog glasa Justus Franz i drugi. Gotovo svi su govorili pozitivno o Hrvatima. Neki su pisma pisali rukom, što daje dodatno uvažavanje u odnosu na pitanje. Svakako je zanimljiva poruka predsjednika Carstensa koji me godinu dana prije srpske agresije na Hrvatsku ohrabrivao da shvatim samoga sebe kao važnog poslanika Hrvata među Nijemcima.
Večernji list: Koje vas se pismo na poseban način dojmilo?
- Dojmila su me se mnoga, pa ipak sam uživao u pismu spisateljice Luise Rinser iz prosinca 1986., koja je slovila kao ljevičarka, čak je bila i kandidatkinja za njemačku predsjednicu uime stranke Zeleni. U pismu napisanom rukom govori vrlo afirmativno o hrvatskom pitanju. Napominje da su Hrvati silom strpani u Jugoslaviju te da je jako loše kad se nasiljem stvaraju državne tvorevine od različitih naroda. Iako je u to vrijeme stanovala u Italiji, u malom mjestu blizu Rima, našla je vremena za odgovor. Dobiti rukom pisan odgovor od slavnog glumca Rühmanna, koji je za Nijemce važniji od Romy Schneider, bilo je također iznimno zadovoljstvo. Pogotovo kad piše da je nesretan jer je propustio upoznati lijepu zemlju Hrvatsku. Upravo iz njezina pisma postaje jasno koliko je bilo važno svratiti pozornost Nijemaca na hrvatske probleme u Jugoslaviji. U pismu gospođa Rinser spominje kako je mnoge stvari shvatila kroz razgovor s Aldom Sinkovićem koji je s njezinim sinom studirao filozofiju u Rimu. Nažalost, ni danas se u hrvatskom narodu ne želi shvatiti koliki su doprinos razumijevanju hrvatskih problema u Jugoslaviji dali Hrvati dijaspore. Ponekad se govori o humanitarnoj pomoći, ali ne i o tome da su pojedinci iz dijaspore imali susrete s uglednicima u svijetu o kojima su oni u Hrvatskoj mogli samo sanjati. Ta tiha, nevidljiva diplomacija odigrala je svoju ulogu.
Večernji list: Kako ste doživljavali te predratne i ratne godine u Njemačkoj?
- Bilo je to vrijeme bezbrojnih susreta iseljenih Hrvata s glazbenicima, glumcima, intelektualcima i političarima iz Hrvatske i BiH. Jugoslavija se u to predratno vrijeme nalazila u ekonomskom kolapsu. Posljedice komunističkog jednoumlja dovele su do potpunog urušavanja ekonomije, a neriješena nacionalna pitanja do eksplozivnog stanja. Poznati glazbenici, glumci, predavači gostovali su za vrlo malene honorare. Gotovo da nema poznatog hrvatskog glazbenika koji nije nastupao u to vrijeme u Njemačkoj. U samom Münsteru su do pred rat i neposredno poslije njega nastupili Ivo Patiera, Duško Lokin, Oliver Dragojević, Miroslav Škoro, Kićo Slabinac, Jasna Zlokić, Alen Slavica, Mato Bulić, Dike, grupe Carmen i Patria, kao i neki drugi. Tu su i mnogobrojni predavači, među kojima su bili Dražen Budiša, sveučilišni profesori Pavo Živković, Mile Mamić, Marko Lukenda, Ludwig Steindorf, Milan Kujundžić, Dubravko Lovrenović, Stjepan Babić i Neven Budak. Ovaj posljednji se nije proslavio svojim nebulozama kako u BiH nema Hrvata, iako je među slušateljima bilo više od 70 posto Hrvata iz BiH. Nažalost, ima ih podosta i danas u Hrvatskoj koji tako razmišljaju. Dobri su im bili Hrvati iz BiH kad je trebala pomoć. Gosti su bili glumci iz splitskog kazališta, kao i neki plesni ansambli. Sve u svemu, bio je to vrlo zanimljivo druženje koje je budilo kod iseljenih Hrvata nacionalnu svijest i ponos. Rezultat toga bila je ogromna pomoć koju je Misija Münster, kao i druge zajednice u Njemačkoj, pružila Hrvatima u Hrvatskoj i BiH. Budući da sam u dva navrata bio glasnogovornik 24. hrvatske zajednice u Sjevernoj Rajni - Vestfaliji, u to predratno i ratno vrijeme, susretao sam se s mnogim hrvatskim i njemački političarima i crkvenim ljudima s kojima sam imao priliku razgovarati o predratnim i ratnim zbivanjima. Prvi hrvatski veleposlanik gospodin Ilić je po svom dolasku u Bonn uspostavio kontakt preko mene s hrvatskim zajednicama u Sjevernoj Rajni - Vestfaliji. Nije bilo drugih hrvatskih organizacija osim katoličkih misija na koje sam se mogao osloniti. Od njemačkih političara imao sam češće kontakte s Ruprechtom Polenzom, glavnim tajnikom najjače njemačke stranke CDU i članom Odbora Bundestaga za vanjsku politiku. Bio je jako sklon Hrvatima. Za vrijeme rata organizirao sam razgovor s njim za jedan hrvatski medij. Vodio ga je hrvatski književnik i žurnalist Edo Popović. Kad je Hrvatska priznata, došao je gospodin Polenz iz Bonna čestitati Hrvatima u Münsteru. Na tom skupu pridružio mu se i mjesni biskup Josef Voß. Sva pomoć koja je otišla u Hrvatsku i BiH nezamisliva je bez podrške Biskupije Münster, mjesnog Caritasa i ljudi iz javnog i političkog života.
Večernji list: Koji su vam susreti iz tog vremena ostali posebno u sjećanju?
- Bilo je dosta zanimljivih susreta. Jedan od njih ostao mi je u posebnom sjećanju. Godine 1990. došao sam na ideju osnovati hrvatsku školu iako se u gradu nalazila jugoslavenska, koju je vodila jedna Srpkinja. Budući da sam poznavao ljude iz Gradske uprave i šire, otišao sam na razgovore s njima. Vidio sam da nam žele izaći ususret, ali se pomalo boje jer Jugoslavija još uvijek živi. Na kraju su mi rekli da je moguće ako dobijem pisanu potvrdu od jugoslavenskog Konzulata da nema ništa protiv. Nekoliko dana poslije saznao sam u razgovoru s gospođom Zdenkom Babić, prvom hrvatskom konzulicom u Stuttgartu, poslije članicom Hrvatskog sabora, da jugoslavenski konzul Zvonko Plećaš radi za hrvatske interese. Nazvao sam ga. Ubrzo je došao u posjet i donio potrebnu potvrdu. Njemačko školstvo priznalo je školu. Bila je to vjerojatno prva hrvatska škola koju je financirala njemačka država, i to prije priznanja Hrvatske. Školu je vodila gospođa Renata Steindorf, sestra književnika Mire Gavrana. U prvoj godini imala je čak 130 učenika. Slične aktivnosti odvijale su se i u drugim gradovima u kojima su se nalazile hrvatske misijske zajednice.
Večernji list: Jesu li bili u to vrijeme napeti odnosi između Hrvata, Srba i Bošnjaka u Njemačkoj? Sjećate li se nekih zanimljivih doživljaja?
- Svatko je držao svoju stranu. Srećom, nitko nije došao na ideju prenositi probleme iz bivše države na područje Njemačke. Nešto bi od toga danas mogli naučiti muslimani svijeta, koji ponekim potezima remete mir u Njemačkoj kako bi skrenuli pozornost na probleme koji ih emotivno opterećuju. Hrvatske izbjeglice tada su shvatile da moraju uvažavati gostoprimstvo koje im je ta država ponudila. To vrijedi također za Srbe i Bošnjake. Naravno da je svatko navijao za svoju stranu. Svakako je bilo zanimljivih i izazovnih događanja u tom radu za interese svojega naroda. Jedan od zanimljivih događaja bio je moje sudjelovanje na skupu koji je organizirala Evangelička akademija u Speyeru. Početkom srpske agresije i na BiH izjavio je srpski episkop Danilo iz Mađarske kako Srbi ne samo da imaju pravo ubijati Hrvate i Muslimane nego im je to i dužnost. Evangelička crkva, koja je sudjelovala u Vijeću crkava u Ženevi, tražila je izbacivanje Srpske pravoslavne crkve iz tog gremija. U povodu toga je i organiziran spomenuti skup. Pokojni koordinator svih hrvatskih misija u Njemačkoj, pa i šire, fra Bernard Dukić zamolio me da na tom skupu predstavljam Hrvate. Učinio sam to rado. Na moje iznenađenje na taj skup je uime Nijemaca pozvan jedan meni poznati njemački sveučilišni profesor. Dok sam se svim silama trudio objasniti prisutnim njemačkim gostima i medijima da je na djelu velikosrpska agresija, pripremana nekoliko godina prije, spomenuti njemački profesor uvjeravao je prisutne da iza toga ne stoji srpska politika, nego samo JNA. Reagirao sam dosta oštro, a nekoliko dana poslije i u jednom tekstu koji je objavljen u medijima. Gospodin me nazvao i zaprijetio mi sudom. Zamolio sam ga da to učini jer će mi na taj način dati priliku da upozorim javnost koliko malo poznaje ono o čemu govori. Ostalo je samo na prijetnji. Drugi zanimljiv događaj zbio se u Hammu. Tamo je bošnjačka zajednica organizirala veliki susret izbjeglih muslimanski (bošnjačkih) intelektualaca. Pozvali su me na taj skup kao predavača. Bilo je to prije sukoba Bošnjaka i Hrvata u središnjoj Bosni. Prilikom ulaska u dvoranu čujem kako jedna gospođa objašnjava skupini okupljenih, među kojima je bio i organizator koji me je pozvao, da su Srbi i Hrvati isti jer znaju samo razarati. Upadam nepristojno i bez pozdrava prisutnih, uzvraćam da su Srbi to naučili od Osmanlija. Domaćin je zatečen i nervozan. Predstavlja me i vodi za stol gdje su se nalazila još četvorica predavača. Tog dana dolazi mi u ruke i knjiga Alije Isakovića o bosanskom jeziku. Čitam je poslije i vidim da je puna arabizama i turcizama. Unatoč iznenađenju, pomogao sam im kupiti mali kamion kako bi mogli transportirati pomoć za BiH. Kad je počeo sukob s Hrvatima, prestaje i moj kontakt s njima. Još jednom mi se dogodilo da sam kao predavač nastupio u jednom njemačkom gradu čija je uprava organizirala informativnu večer o ratu u Hrvatskoj i BiH. Bošnjački predavač bio je vrlo korektan u svojim pogledima na rat. Ono što mi je otvorilo oči za neke stvari bilo je ono što se dogodilo poslije predavanja. Čovjek mi govori tiho da ne smije uzeti bocu s vinom koju su mu darovali organizatori. Moli me da je uzmem sa sobom te mu je poslije predam. Učinio sam to, dajući mu poslije i svoju bocu. Nevažan čin, ali važna spoznaja o podijeljenosti unutar bošnjačkog korpusa na sekularne i vjerski orijentirane. Ta podjela i danas je jako izražena u politici. Jedan od razloga nerješavanja ozbiljnih pitanja u BiH, uz srpski secesionizam, jest i ta bošnjačka podijeljenost. Naime, ni jedna struja ne usudi se riješiti pitanje pravednog Izbornog zakona u strahu da ne izgubi potporu kod naroda.
Večernji list: Na kraju još jedna primjedba. Vaš provincijal fra Petar Anđelović je za zalaganje na području suživota i zauzimanja za mir u BiH dobio prestižnu nagradu od njemačke zaklade Friedrich-Ebert-Stiftung. Veliko priznanje i za bosanske franjevce.
- Slažem se. Pa ipak nije sve išlo svojim normalnim tijekom. Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH, a i poslije susretao sam se s gospodinom Andreasom Heilbronom, koji je doktorirao iz geografije na području Istre. Znao sam da nije običan član SPD-a, pa sam bio dosta oprezan. Jednog dana 1997., prije uručenje nagrade fra Petru, zvao me i tražio razgovor. Našli smo se u kavani na kolodvoru. Iz aktovke je izvadio hrpu papira. Vidio sam da je nervozan. Objašnjavao mi je da je te papire faksom uporno slao neki gospodin Vladimir Primorac iz Nizozemske gospodinu Koschnicku. Čitam i ne mogu vjerovati. Na papiru stoji da je fra Petar ustaški orijentiran. Uz njegovo, tu su bila imena još nekolicine fratara. Smijao sam se i objašnjavao mu da su svi na čelu s fra Petrom ljudi koji s ustaštvom nemaju ništa. Objašnjavao sam mu da bi se prije moglo reći da promatraju svijet više lijevim nego desnim okom. Iza imena Vladimir Primorac stoji, objašnjavao sam mu, zasigurno netko od Srba ili Bošnjaka kojemu je stalo da se ta nagrada ne uruči bosanskom franjevcu. Nasmijao se radostan, ustao i oprostio se od mene. Otišao sam i ja, svjestan da Andreas doista nije običan član SPD-a. Da jest, kako bi to Koschnick, bivši upravitelj Mostara, koji se tamo nije proslavio, mogao znati za mene. Svejedno mi je jer sam u susretu s Nijemcima uvijek bio oprezan, osim s onima koje sam izričito dobro poznavao.
