Tranzicija početkom 90-ih godina prošloga stoljeća i nagli napredak tehnologije u velikoj mjeri izmijenili su način života ljudi. Prelazak iz socijalističkog u demokratsko društvo i kapitalizam sam po sebi donio je niz promjena u živote građana. Nove tehnologije i internet tome su umnogome doprinijeli, piše Večernji list BiH.
Stariji se sjećaju brojnih nestašica na socijalističkom tržištu 80-ih godina, krijumčarila se i kava. Bile su česte nestašice goriva pa se vozilo na “par-nepar” – jednog dana na cesti bila su samo vozila s parnim brojem registracijskih pločica, a drugoga dana samo s neparnim. No, danas ima slučajeva da na dužini od pet kilometara postoje i do četiri benzinske crpke koje 24 sata dnevno željno čekaju kupce pogonskoga goriva. Danas cestama idu automobili na električni pogon, a vlasnike baš briga za naftne prerađevine.
Puno se toga promijenilo
Na onim starim televizorima postojala su dva programa koja su “radnom narodu” emitiranje prekidala puno prije ponoći. “Noćni program” koji bi završavao ubrzo nakon ponoći emitiran je samo petkom ili subotom. Danas mnogi na novim plazmama, LCD, 3D i LED-televizorima, zahvaljujući prelijevanju signala i kabelskoj televiziji, mogu 24 sata gledati sto i više programa. Rijetke domaće i strane televizijske serije imale su kultni status, a danas ih ima i previše pa rijetko koja postigne zavidnu gledanost. Mladi su, kao ozebli sunca, prije 30-ak godina čekali rijetke zabavno-glazbene emisije, a danas mogu pratiti program televizijskih kuća koje 24 sata dnevno emitiraju samo zabavno-glazbene sadržaje. Tih 80-ih godina cvjetao je šverc stranim valutama, a sinovi tadašnjih švercera danas se bave kriptovalutama. Postojao je i vic u kojem devizni inspektor iz Beograda pita hercegovačkoga klinca osnovca gdje ima kupiti njemačkih maraka, a klinac mu odgovori: “Ako je na sitno do pet tisuća maraka, može i kod mene!”. Tadašnji zaposlenici u socijalističkim poduzećima zimnicu su osiguravali preko radničkih sindikata. Današnji sindikalci, uglavnom oni koji su na nekom proračunu ili državnom fondu, traže povećanje plaće, a zimnicu će osigurati iz vlastitog dubljeg džepa. Tih 80-ih godina mladići i djevojke ljeti bi odlazili na takozvane omladinske radne akcije, koje su kraće zvali ORA (one saveznog ranga SORA), a danas mladi preko ljeta skoknu do mora kako bi u nekom hotelu zaradili za džeparac, upis na fakultet i slično.
Tih 80-ih godina išlo se u Tursku po odjeću, rjeđe u Trst ili Graz kao 70-ih godina, a danas se brojni butici u domovini utrkuju u tome tko će ponuditi bolju marku i bolju cijenu. “Markirana roba” postala je statusni simbol i “mjerilo” socijalnih razlika i raslojavanja. Stiglo je i vrijeme videoteka s najnovijim filmskih hitovima, što je ugasilo brojna kina. Danas filmoljupci posredstvom interneta gledaju film koji žele, a videoteke su prošlost. U vrijeme 80-ih svadbene svečanosti bile bi organizirane kod kuće ili u nekoj gostionici, a danas u blještavim svadbenim salonima. Sve se češće organiziraju vjenčanja slična onima iz najnovijih američkih filmova. U većini kuća više uopće nema radioaparata, gramofoni i kazete te kazetofoni su prošlost, vrijeme je CD-a i USB-a. Sjećamo se prvih mobilnih telefona marke “Dancall”, s dodatnom opremom od nekoliko kilograma, koje su samo rijetki imali, a vrlo brzo mobiteli su u vicu bili znak prepoznavanja Hercegovaca. Danas ima mobitela koliko i stanovnika, pametnih mobitela i tableta sve je više i više. U novootvorene privatne tvrtke u to vrijeme stižu prva računala. Sjaj faksa kao novog čuda tehnologije ubrzo je zasjenio mail. Najveći tehnološki skok dogodio se početkom novog tisućljeća.
Umjesto “fića”, “stojadina” i “yuga”, na cestama sve je više golfova, fordova, opela, mercedesa… Tih 80-ih pušila se “Opatija” i slično, oni malo dubljega džepa pušili su “57”, a još dubljeg sarajevski “Marlboro”. Pila su se domaća pića, a onda se počinju otvarati free-shopovi u kojima su se mogli kupiti viski popularnih marki, strane cigarete i slično. S onih popularnih šetališta i okupljališta pod vedrim ili oblačnim nebom mladi se sele u kafiće, prve disko-klubove. Više se kartalo, često samo u piće, a danas sinovi kartaša vrijeme ubijaju u – kladionicama. U bivšem sustavu ovisilo se o volji Partije, čini se da su sloboda, demokracija i konzumerizam kao nuspojavu sa sobom donijeli i više raznih ovisnika. Tih 80-ih niču prve pizzerije i grilovi, a danas mnoštvo ugostiteljskih objekata obavlja dostave raznih jela do radnih mjesta i stanova.
Autobusima se išlo na posao, a danas ponajviše vlastitim automobilom, pa čak i taksijem, koji je puno jeftiniji nego nekada. Bile su manje socijalne razlike, socijalistički “kulaci” imali su društveni stan, poneki i vikendicu, a od voznog parka “pezejca”, eventualno neko starije i jeftinije uvozno vozilo. Danas su te socijalne razlike znatno veće, bogatiji se utrkuju tko će imati skuplji auto, vilu, jahtu… Oni plićeg džepa slažu se kako bi šarm nove buržoazije trebao biti puno diskretniji, što sve više i ona sama uviđa.
Mnogima je inflacija 80-ih “napravila” kuće, rate kredita inflacija je srozala na bagatelu, a nekima je pomogla i era čekova. Na televiziji gledalo se “Znanje, imanje”, a na selima slušala se emisija “Selo veselo” sarajevskog radija. Danas se radije gleda “Big Brother” ili neki drugi reality show. Najveće promjene načina života doživjelo je selo. Prema popisu 1991. godine, u Hercegovini je broj krava bio blizu broja kućanstava, svinja također. Danas je krava u selu gotovo čudo. Pa je rečeno: “Nije seljak onaj koji živi na selu, nego onaj koji živi na selu, a ne drži kravu!”. U brojnim selima sve je manje stanovnika, napuštaju svoja imanja i sele se u grad.
Kad su 80-ih godina izgrađeni prvi teniski tereni u Hercegovini, smijali su se njihovim vlasnicima. Danas, primjerice, u Širokom Brijegu postoji 20-ak teniskih terena, a Hercegovci Čilić i Dodig perjanice su hrvatskog tenisa. Inače, sport je u Hercegovini znatno napredovao. Hercegovci su hrvatske i svjetske zvijezde u košarci, rukometu… Vide se i veliki pomaci u kulturi. Došlo je i do izmjene školskog sustava, škole “šuvaruše” (usmjereno obrazovanje) iz 80-ih stvar su prošlosti. Mnogi su slobodu shvatili previše doslovno pa je sada više kriminala nego u 80-ima kad je milicija vrlo čvrsto trenirala strogoću. Onaj stari moral sazdan od kombinacije patrijarhalnoga i socijalističkog nestao je, a zapadna uljudba nije još dovoljno zaživjela, pa je aktualno pitanje ukupnog ćudoređa za dublju analizu.
Nekadašnje potrošačke kredite zamijenile su kreditne kartice, plaća se i posredstvom mobitela, a moguća je i kupnja preko interneta. Prije su znatiželjnici vršljali po knjižnicama, a danas po Googleu. Na ondašnjoj televiziji oko 20 sati emitirala se emisija “Laku noć, djeco” i pozivala djecu na spavanje. Danas klinci u televizijske ekrane zure i do jutarnjih sati u programe neprimjerene njihovoj dobi, a brojni roditelji ne osvrću se previše na “roditeljsku pažnju”. A kad konačno legnu na spavanje, podulje “zavire” kako bi vidjeli što je novo na Facebooku, Instagramu ili omiljenim portalima. Klinci su se prije zabavljali tadašnjim dječjim igrama i igračkama, među kojima su klik-klak, primjerice, a danas vrijeme provode na PlayStationu i raznim glupim igricama na pametnom mobitelu i još pametnijem tabletu, i to na daljinu.
Bolje ili ne
Mladići su djevojkama i obrnuto pisali romantična ljubavna pisma, a ona su odavno prošlost, sad komuniciraju SMS porukama te preko Facebooka, Instagrama i drugih društvenih mreža. Da bi se sa što manje znakova postigao što dulji sadržaj, pojavio se “SMS jezik”. Tako umjesto riječi “večeras” napišu “vcrs”, umjesto “Zagreb” samo “Zg”, ako im se spava, napišu “zzzz” i slične kratice kao što su “lol”, “wow”… “Lajka” se koješta, “šera” i više, a “selfieja” je ponajviše.
U bivšem sustavu bio je uveden porez na glazbeni šund pa ga je bilo puno manje nego na današnjem slobodnom estradnom nebu. Prije 30-ak godina Hercegovac je slušao Vicu (Vukova), a sin i kći mu danas slušaju – Cecu! Ne slušaju svi mladi turbofolk, ali radi se o znatnom postotku, o čemu govore nastupi turbofolk zvijezda u ovdašnjim klubovima.
Krajem 80-ih veliki broj društvenih, socijalističkih poduzeća zapada u veliku krizu, ljudi ostaju bez posla. No, poduzetnički duh čini svoje, nove tvrtke u privatnom vlasništvu zapošljavaju sve veći broj djelatnika, a postupno dolazi do manje ili više uspješne privatizacije. Počelo se s nekom novom ovdašnjom verzijom “prvobitne akumulacije kapitala”, a dotjeralo se do korporativnoga kapitalizma i svega onoga što s njim dolazi. Stižu agresija i rat, ali puno toga rađa se iz pepela. Standard počinje rasti, a s njim i nove nedaće. Sve se više građana nastoji ugurati “barem” u srednji sloj, ako baš ne mogu do onog najvišeg. Malograđanština i pokondirenost uzimaju maha, a potom i danak. Rastu troškovi i daće, a ne rastu plaće, pa se neki odlučuju potražiti sreću pod suncem tuđeg neba. Prije 30-ak godina na rad u inozemstvo išli su pojedinci, slali zaradu obitelji u domovinu, a sada odlaze čitave obitelji. Ako se plaće ne povećaju, moglo bi doći do iseljeničkog stampeda pa bi neke tvrtke mogle ostati bez djelatnika ako ne povećaju plaće odmah. Bolje spriječiti nego liječiti.
Za mnogo toga građani su krivi i sami. Posebno se to odnosi na Hercegovinu. Prije 20-ak godina Hercegovci su, ničim izazvani, usvojili neke skupe “običaje” iz bogatijeg svijeta pa je stigla – osveta. Skupi novi životni stil stigao je na naplatu. Ono patrijahalno ustupilo je mjesto materijalnom, što se negativno odrazilo na duhovni i duševni plan. Prije je bilo manje stresa, manje grijeha, više smijeha, živjelo se siromašnije, ali nekako uravnoteženije. Više se družilo, smijalo, pjevalo, a danas četiri osobe sjede za istim stolom, a svi bulje u svoj mobitel. Jedni su skloni tvrditi da se nekada živjelo bolje. Drugi im uzvraćaju: “Široko vam polje!”. Zapadnohercegovačke općine bile su u bivšem sustavu među najnerazvijenijima, a sada imaju dva puta više zaposlenih. No, valja priznati da su dodatni prihodi od poljoprivrede i stočarstva sada znatno manji nego nekada. Kako stvari stoje, “čobanluku” je odzvonilo, a obiteljska poljoprivredna gospodarstva za sada su rijetkost.
Nekada se iz Hercegovine moralo ići daleko od kuće da bi se studiralo, a danas mladi u Hercegovini imaju mogućnost studirati u Mostaru. Puno je toga danas bolje nego prije 30-ak godina, ali uz malo dobre volje može biti puno, puno bolje. Rashodovnu stranu kućnoga proračuna trebalo bi prilagoditi prihodovnoj, koju bi opet trebalo ojačati. Ako ne većim plaćama koje su još u milosti gazda, onda nekim dodatnim prihodima. Priča sa smiljem u Hercegovini nije osobito vesela, možda “upali” nešto drugo. •
