Pavići su cijelo ljeto i većinu jeseni proveli u kamp-kućici. Za uvjete nisu ni pitali, morali su raditi na zemlji i preživljavati. - Tek smo bili obnovili kuću, promijenili krov, stolariju, podove… Svake godine sam išla po nekoliko mjeseci u Hrvatsku ili Njemačku raditi. Sve što sam zaradila, uložila sam u djecu i u tu kuću. I vidi sada, nigdje ništa, žali se samohrana majka Luca Divković.
Suznih očiju propustila nas je baka Ljubica u kuću, u rudarskom naselju Mramor Jug pokraj Tuzle, blizu ceste za Orašje. S nevjestom Lucom i unucima Mateom i Marijom Magdalenom tu živi već šesti mjesec otkako im je nakon kiša proljetos brdo krenulo na kuću u Tisovcu, 10-ak kilometara udaljenom brdovitom selu.
- Kako ne bih plakala, draga djeco, što nas je snašlo!- govori nam i spušta glavu.
- To je jutro bilo kao da su gromovi pucali… Tutnji, probi uši! A, ono, stabla se lomila. Pola šume je krenulo prema kući, prisjeća se velikog klizišta iz svibnja 76-godišnja starica. Kaže kako je došao geolog i ljudi iz Civilne zaštite općine i odmah su im zabranili daljnji boravak u kući.
- Opasno je, neće na ovome stati. A i ako uđete u kuću, kažu, držite otvorena vrata i prozore da čujete lomljenje i bježite. Idite na Dubrave, u Mejdan, bilo kuda, ovdje ne smijete, kažu im.
Privremeni smještaj
Divkovićima se nije išlo u neki od kolektivnih centara koji su tada bili uspostavljeni kao najbrže utočište za stotinjak obitelji ugroženih od gotovo kataklizmičkih posljedica velikih poplava i kasnije još opasnijih oko 500 klizišta koji su se u svibnju pojavili na području Tuzle.
Baka Ljubica je još desetak dana bila u Tisovcu kod rodbine i susjeda, a onda je i ona došla u Mramor, k unucima i nevjesti.
- Gore smo svi zajedno živjeli, tako i ovdje. Ja sam s djecom morala odmah doći u sestrinu kuću koja živi u Hrvatskoj da bi djeca nastavila školu, govori nam samohrana majka Luca. Ona je glava kuće, kako kaže, i mater i otac svojima Mateju i Mariji Magdaleni, otkako joj je suprug poginuo u prometu 1998. godine.
- Magdalena je tada imala četiri mjeseca, pokazuje Luca uokvirenu sliku na vitrini bebe u naručju oca, i od tada je sve na meni. Nije lako s 27 godina ostati bez supruga, to se ne može nadoknaditi. A sada i ovo…, samo da ne ostavi posljedice na djecu.
Dobili su peć
Luca kaže da sada žive od bakine male mirovine i tristotinjak maraka socijalne pomoći koju djeca dobivaju na ime oca dok se školuju. A na upite kakvi su u školi, obje uglas i s ponosom odgovaraju: Odlični!
Šesnaestogodišnja Marija Magdalena ide u srednju školu za tekstilnog tehničara, dvije godine stariji Matej će iduće godine završiti srednju školu za grafičkog dizajnera. Luca kaže da se već nameće, pokušava zaraditi, kaže da je izradio web-stranicu za školu učenja engleskog jezika te da završava sličan uradak za svoju bivšu osnovnu školu. Majčin ponos na djecu začas je zamijenila briga kako im osigurati stalni dom, prikladne uvjete za učenje i život.
- Dobili smo peć da je postavim u prizemlje, da mogu preko zime tu boraviti, učiti. Ipak su veliki, kaže Luca i prisjeća se uništenog doma.
- Gore su, u kući u Tisovcu, imali svatko svoju sobu. Tek smo je bili obnovili, promijenili krov, stolariju, podove… Svake godine sam išla po nekoliko mjeseci u Hrvatsku ili Njemačku raditi. Sve što sam zaradila, uložila sam u djecu i u tu kuću. I vidi sad, kaže ona. Luca je tijekom rata, kaže, bila u HVO-u u Brčkom, radila je u kuhinji, dok joj je pokojni suprug Dragan ratovao najprije u 115. HVO brigadi Zrinski u Tuzli, a onda i u 108. HVO brigadi u Brčkom.
- Pokušavamo ostati u granicama normale. Ne znam ni gdje ćemo ni što ćemo. Vjerujemo u Boga i molimo se. To nam jedino daje snagu, ispraćaju nas Divkovići.
Stradala je i kuća Pavića
Zazivanjem Božje milosti da izdrže sve životne nedaće, a naročito da sagrade novi dom, dočekala nas je obitelj Pavić na drugom kraju tuzlanskog područja, kamo smo se uputili čuvši za njihovu nesreću. U Grabovici Gornjoj svibanjske su poplave, također, pokrenule brda. Na udaru se našla peteročlana obitelj Pavić. Klizište je u samo nekoliko minuta slomilo ionako trošnu kuću Frane, Sanje, Franka, Brune i Šime. U tu kuću više nema povratka.
- Meni fali moja kuća, naučio sam po njoj hodati, gledati u nju, sve mi je u njoj, naučen sam na nju, znam što trebam raditi, gdje se što nalazi, kroz suze je Franko ponovno proživljavao trenutke kada su mu roditelji rekli da u rodnu kuću više ne smiju, opasno je, da ju svaka iduća kiša može posve urušiti.
Petero u kamp-kućici
Franko je krenuo u srednju školu. Bit će farmaceutski tehničar. Mlađa braća Bruno i Šimo su osnovci. Cijelo su ljeto i duboko u jesen s roditeljima proveli u prijateljevoj kamp-kućici blizu svoga kućanstva. Za uvjete nisu ni pitali, morali su preživljavati, pomagati roditeljima u obradi zemlje i hranjenju stoke. - Nema toga što ne možemo napraviti od plodova prirode. Džemovi, sokovi, sirevi, čajevi, jaja…, od toga živimo. Ljudi vole domaće i tko ima, nije mu žao potrošiti koju marku više za zdravu hranu. Živimo od onoga što sami posijemo i prehranimo. Što ne prodamo, dobro dođe nama, objašnjava nam majka Sanja život svoje obitelji svako malo hvaleći pomoć sinova. I onda joj bude još teže.
- Nemaju lak život, s nama rade na zemlji, ali nikad se nisu požalili. A, sad vidim da su tužni. Pate za kućom, što nemaju kao ostala djeca krov nad glavom. A onda i nas ubija tuga jer im ne možemo pomoći jer smo kao roditelji nemoćni.
Kaže kako nema dana kada se ne zapita kako i što dalje.
- Život je ionako težak, ali sada je za neizdržati. Treba opet ispočetka. Kako, ne znam ni sama, kaže ona.
U moru loših okolnosti za obitelj Pavić, ‘potkrala’ se i ona druga koja će ih spasiti od vedrog neba i gladi, barem za neko vrijeme. Sanja je, naime, dobila posao spremačice na devet mjeseci u jednoj tuzlanskoj školi. Od tih primanja Pavići su iznajmili stan u Gornjoj Tuzli i barem se preko zime sklonili iz kamp-kućice.
Nema predaje
A što poslije zime? Veliku brigu ima i otac Frano. Ni on sam ne zna kako će prebroditi velike životne kušnje, kako će sagraditi djeci novi dom, ali vjeruje da će u tome uspjeti.
- Bit će teško sve to ponovno osposobiti, ali nema predaje jer vjerujemo u Boga i ako nam je namijenio ovaj put onda ima i plan kako s nama dalje, kaže Frano. Franko, Bruno i Šimo ne mogu imati tako krupne i teške planove kao odrasli. Ali mogu imati želje. Jednostavne, male želje, makar ih stidljivo iznosili. - To je naša jedina želja, nemamo nikakvih drugih želja. Samo da opet nekada dočekamo Božić u našoj kući.
Ništa više!
