Prošlog je mjeseca, opet u izdanju Libricona, objavljena nova, peta knjiga Lare Černicki i Staše Forenbahera - "Kvarenski otoci - pješice i biciklom". Iznova su to stranice prepune marljivo, precizno i posvećeno prikupljanih infomacija, podataka, izračuna i mjera uz obilje korisnih i dobronamjernih savjeta, uputa i dojmova te impresivnih fotografija.
U uvodu knjige autori su napisali: "U nesretno doba pandemije, kada se nije znalo što nosi novi dan, najsigurnije smo se osjećali na otocima koji su nam najbliži, a to su kvarnerski otoci. Obilazili smo ih vikend za vikendom, mjesec za mjesecom, pune dvije godine." Pa, bi li onda ove knjige bilo da nije bilo korone, pitali smo stoga na početku razgovora.
Stašo: Ne, nije korona krivac. Ova je knjiga logični nastavak naših prethodnih knjiga, onih o starim cestama koje od unutrašnjosti vode do mora preko Gorskog kotara i Velebita, pa smo tako njima došli do mora, točnije do Kvarnera. Ali ima i drugih, praktičnih razloga za taj naš odabir. Da spomenemo samo dva, prvi je taj što je Kvarner relativno blizu Zagrebu, a to znači da kvarnerske otoke možemo posjećivati i istraživati preko vikenda. Rado bismo mi pisali i o starim cestama kroz Dalmaciju ili o dalmatinskim otocima, ali za to bismo se morali preseliti na pola godine u Dalmaciju. A drugi razlog je zapravo komercijalni. Ako želite da vam se knjige prodaju i čitaju, morate dosegnuti dovoljno veliku i zainteresiranu publiku. Kvarnerski otoci su nadomak Rijeke i Zagreba, mnogi iz sjeverne i zapadne Hrvatske na njih često odlaze ili imaju ondje vikendice. Da ne govorimo o Slovencima koji su preplavili sjeverni Jadran te su i te kako zainteresirani za aktivni odmor.
Istražujući za ovu knjigu, što ste novo otkrili i što vas je posebno iznenadilo, oduševilo?
Lara: Zapravo, knjiga obuhvaća četiri velika i četiri mala kvarnerska otoka. Krk i Cres, pa donekle i Lošinj odavno smo već obilazili i dosta dobro smo ih poznavali. Na Susku smo bili nekoliko puta, na Unijama i Iloviku samo jednom. Za mene je najveće otkriće bio nenaseljeni otok Prvić. Često smo ga gledali s Krka i zamišljali kako bi bilo romantično šetati njime. Izgleda pomalo nestvarno, kao da se odlomio komad Afganistana i doplutao u Jadransko more. Čitav otok je jedan golemi pašnjak podijeljen kilometarskim suhozidima na četiri podjednaka dijela koji pripadaju različitim zajednicama krčkih stočara. Na njemu već stoljećima ne živi nitko osim podivljalih ovaca i bjeloglavih supova. Sav je obrastao u kovilje, travu koja krajem ljeta vijori na vjetru kao vilina kosa.
Stašo: Meni je zapravo glavno otkriće bilo to koliko su ti otoci raznoliki, ne samo međusobno nego i svaki unutar sebe. Ima tu pitomih sela, valovitih nizina, mračnih šuma, pustih i krševitih brda, mnoštvo tragova civilizirane prošlosti, ali i divljih predjela gdje biste mogli pomisliti da ste jedini čovjek na otoku. Moram priznati da sam dugo smatrao srednjodalmatinske otoke neusporedivima. Godinama sam na njima provodio arheološka istraživanja i mislio da ništa ne može biti ljepše i zanimljivije od njih. A onda kad smo počeli sustavno obilaziti Krk, Cres, Rab i Lošinj shvatio sam da su oni jednako bogati zanimljivostima. I usto još raznolikiji. Drugo otkriće za mene su ovce koje se u našoj knjizi spominju bezbroj puta. Obilazeći kvarnerske otoke otkrijete da je zapravo ovčarstvo od najdavnijih vremena pa sve do najezde turista bilo temelj gospodarstva otočana, važnije od ribarstva, pomorstva i brodogradnje. I danas ovaca ima posvuda.
Kada biste ih u hodačkom i biciklističkom kontekstu ukratko trebali definirati, što biste rekli za svaki od tih otoka?
Stašo: Svaki od njih je drukčiji. Za vožnju biciklom je možda najbolji Krk. Velik je pa se imate kamo voziti, a postoje i lijepo uređene biciklističke staze koje povezuju glavna mjesta. Jedna polovica otoka je relativno niska i ravna, a druga polovica je strma, brdovita i ispresijecana makadamskim cestama tako da ima svakavih ruta, za obiteljske izlete i za iskusne brdske bicikliste. Cres i Lošinj su najmanje zgodni jer tamo postoji samo jedna uzdužna glavna cesta koju često ne možete izbjeći, a po njoj juri sav automobilski promet. Ali ima i tamo ugodnih kraćih ruta, naročito po Tramuntani i oko Punte Križa.
Lara: Lijepih i zanimljivih šetnji zato ima posvuda. Krk i Cres su najveći otoci pa su i najraznolikiji. Tko voli stare hrastove šume prošetat će Tramuntanom na Cresu, Šotoventom i Dubašnicom na Krku ili Kalifrontom na Rabu. Volite li surovi kamenjar tu su šetnje po "Mjesečevim površinama" u južnim predjelima Krka ili Kamenjakom na Rabu. Na otoku Susku i u Loparu na Rabu možete uživati hodajući po mekom pijesku, čak i bosi. Za naše šetnje uvijek smo izabirali privlačne predjele, no ne zaboravite da su one uvijek obogaćene kulturnim i povijesnim sadržajima. To nisu obične šetnje kakve možete pronaći u planinarskim vodičima. Svakom od njih vodimo čitatelje do napuštanih sela, starih crkvica, prapovijesnih utvrda, srednjovjekovnih kaštela, samostana…
Da bi nastala ova knjiga, koliko ste dana proveli biciklirajući i hodajući i koliko ste ukupno kilometara prošli?
Stašo: To bi bilo jako teško izračunati jer ne vodimo brodski dnevnik. Za ilustraciju, u knjizi smo opisali 50-ak šetnji i 15-ak vožnji biciklom, plus još jedan mali izletić na koji se odlazi plivajući. Šetnje su različitih duljina i traju od pola sata do cijelog dana hoda. Neke od njih su lagane šetnje po putovima prohodnim i za malu djecu i starije, druge su solidni planinarski izleti na kojima treba svladati ljuti krš i nekoliko stotina metara visinske razlike. Najkraće vožnje biciklom duge su samo nekoliko kilometara, a najduže pedesetak. Sve te ceste, putove i staze prešli smo i provezli se njima više puta jer jedino tako možete primijetiti sve što je na njima zanimljivo i dobro ih opisati. •
