Nakon što su se mjesecima naoružavali i obučavali svjesni nadolazeće ratne opasnosti, 27. veljače 1992. godine Hrvati uspostavljaju Regionalni stožer središnje Bosne, koji poslije postaje sastavni dio Hrvatskoga vijeća obrane i Zborno područje Vitez. Prvi zapovjednik je Paško Ljubičić, a zamjenik mu je Zvonko Vuković, danas brigadir Hrvatskoga vijeća obrane u mirovini. Tim povodom u Vitezu se obilježava 32. godišnjica u spomen na ta ponosna vremena u organizaciji Udruge nositelja ratnih odličja HVO-a HB Srednjobosanske županije. Vuković u razgovoru za Večernjak govori o golemim iskušenjima, žrtvama, stradanjima, ali i herojskome otporu i pobjedi.
Večernji list: Poštovani brigadiru, prošle su 32 godine. Što je značilo organiziranje, ustrojavanje Operativne zone Vitez i gdje bi danas Hrvati bili da to niste napravili?
- Organiziranje i ustrojavanje Regionalnog stožera središnje Bosne tada je bilo od iznimne važnosti za hrvatski narod. Poučeni onim što je velikosrpska agresija učinila u RH 1991., smatralo se nužnim, i to što prije, početi s pripremama i organiziranjem za obranu kako ne bismo doživjeli sudbinu koja nam je bila namijenjena. Tako političko vodstvo u središnjoj Bosni donosi odluku o organiziranju Regionalnog stožera središnje Bosne, koji se poslije ustrojava u Operativnu zonu (OZ) Središnja Bosna pa Zborno područje Vitez. Da se tada nismo tako organizirali, zasigurno bismo početak rata dočekali nespremni, što bi zasigurno za posljedicu imalo mnogo veći broj žrtava i svakako bi bio upitan opstanak na ovim prostorima. Ustrojem OZ Središnja Bosna dobili smo zapovjedništvo koje će koordinirati sve ustrojbene, logističke i borbene aktivnosti s općinskim stožerima HVO-a, a poslije brigadama. Bila je to velika i odgovorna zadaća za koju su tada bili angažirani najsposobniji i najspremniji koji su se stavili na raspolaganje.
Večernji list: Često se zna istaknuti kako je Hercegovina “ostavila” središnju Bosnu, Posavinu. Je li to točno i kakav je u tome smislu bio odnos u ratu, ali i danas?
- S tim se nikako ne bih složio, možda bih samo kratko kazao da se zasigurno moglo nešto više učiniti. Sve dok nismo zapali u okruženje i bili razbijeni u enklave. Po mom mišljenju, ta deplasirana priča o izdaji može biti prihvaćena od neupućenih o događajima o ratu.
Večernji list: HVO se odupro dvama mnogo brojnijim i snažnijim neprijateljima - JNA i Armiji BiH. Danas se to čini nemogućim u uvjetima opkoljenosti, opremljenosti... Što je bilo presudno?
- Svima nam je poznato da su neprijatelji VRS i ABiH bili, dakako, mnogo naoružaniji i višestruko brojniji, a pogotovo kada smo bili u potpunom okruženju koje je potrajalo 316 dana. Za našu obranu i opstojnost presudne su bile odlučnost i hrabrost našeg naroda u cjelini, kao i ljudi koji su u to vrijeme u tako teškim okolnostima zapovijedali postrojbama u središnjoj Bosni. Hrabrost i odlučnost ogledale su se u borbi za život i živote svojih obitelji, cijeloga hrvatskog naroda i opstanka na ovim prostorima, što smo na kraju i uspjeli.
Večernji list: Koliko je branitelja pri tome dalo živote za slobodu Hrvata, koliko ih je ranjeno i jeste li zadovoljni njihovim statusom?
- U borbi za život i za opstanak na ovim prostorima živote je dalo 2780 branitelja, ubijeno je 138 djece te ranjeno više od 7200. Broj prognanih u ratu na prostoru središnje Bosne bio je veći od 75.000. Svima njima, a na poseban način poginulima, za žrtvu trebamo biti vječno zahvalni. Današnja sloboda imala je veliku cijenu, što ne smijemo nikada zaboraviti. Što se tiče statusa stradalnika rata, kako obitelji poginulih tako i ratnih vojnih invalida, po mom mišljenju, riješen je na zadovoljavajući način, premda mislim da se tu može još više učiniti i pojedine nepravde ispraviti. Iako mislim da se životi i dijelovi tijela ne mogu materijalno nadoknaditi. Ovom prilikom posebno želim zahvaliti Republici Hrvatskoj, koja je u punom opsegu uključena u skrb o našim stradalnicima Domovinskog rata. Mišljenja sam da bi se svakako moglo i trebalo još više učiniti kako bi ta skrb o stradalnicima Domovinskog rata bila još kvalitetnija i bolja, pogotovo kod oboljelih od posljedica rata.
Večernji list: U ratnome putu navode se brojne herojske pobjede. Koje biste vi izdvojili?
- Teško bi bilo izdvajati neke od njih da ne bismo zaboravili neke nešto manje vrijedne. Bitke su se vodile svakodnevno i na svim bojištima u zoni odgovornosti, sve do Washingtonskog sporazuma. Iako je sa stajališta stanja na bojištu situacija bila jako teška, toliko da smo imali dovoljno streljiva i materijalno-tehničkih sredstava da bismo se probili do Uskoplja.
Večernji list: Kada je pak u ratu bilo najteže, opsada?! Jeste li se ikada pokolebali?
- Tijekom cijelog rata nikada se nismo pokolebali niti dovodili obranu u pitanje. Moral za opstanak na ovim prostorima bio je nemjerljiv, živjelo se u nadi da ćemo to sve uz Božju pomoć izdržati, što smo na kraju, pokazalo se, i uspjeli.
Večernji list: Unatoč zajedničkom neprijatelju, zašto Armija BiH okreće puške na HVO već 1992.?
- Rat s ABiH koncept je koji je izmislila Armija. Prvo je bio plan poraziti Hrvate na ovim prostorima, a poslije pokušati sukob s Vojskom Republike Srpske. Ovome ratu svakako su prethodili brojni incidenti koji su se počeli svakodnevno događati, takoreći.
Večernji list: Svejedno, haaške presude govore drukčije, da je nekoliko puta manje brojan narod i u okruženju bio “agresor i zločinac”. Kako to doživljavate i što kažu vaši podaci?
- Znamo svi koje je presude donio Haaški sud kada su Hrvati u pitanju. Svakako je istina da je u tim teškim borbama bilo zločina koji su počinjeni s naše strane, a dobro znamo kakvi su sve strašni zločini učinjeni nad Hrvatima središnje Bosne od ABiH. Nažalost, pokazalo se da životi Hrvata manje vrijede. To je nešto što mene uistinu najviše muči, od rata pa do danas, s čime se ni ja niti ijedan Hrvat ne možemo pomiriti.
Večernji list: Prognani su deseci tisuća Hrvata - Dusina, Križančevo Selo, Maljine, Bikoše, Buhine Kuće, Bugojno, kao i druga hrvatska stratišta, ostala su uglavnom netaknuta?
- Nažalost, svjedoci smo svih tih navedenih zločina i da još uvijek nisu na pravi način procesuirani. Teško se zasigurno nositi s tim. Još uvijek živim u nadi da će do toga doći i da će pravda učiniti svoje.
Večernji list: Kako se, po vašem mišljenju, do sada uspješno prikrivala uloga mudžahedina, čiji su zločini među najstrašnijim u posljednjem ratu, gotovo da su bili prethodnica kasnijim Al-Kaidi, ISIL-u?
- Dobro svi znamo da je međunarodna zajednica pomno štitila bošnjačku stranu od završetka rata sve do danas. Ali u posljednje vrijeme, čini mi se, stvari pomalo izlaze na vidjelo. Mišljenja sam da će u skorije vrijeme doći do procesuiranja određenih zločina nad Hrvatima središnje Bosne.
Večernji list: Nakon rata s Armijom BiH HVO se transformira i u središnjoj Bosni. Koje su operacije bile najvažnije?
- Postrojbe Zbornog područja Vitez i 3. gardijske motorizirane brigade u listopadu 1994. godine daju puni doprinos u oslobađanju Kupresa, kao i daljnjem držanju oslobođenih crta obrane. U zajedničkim djelovanjima HV i HVO i ABiH ZP Vitez, s 3. gardijskom brigadom “Jastrebovi”, na ratištu u zapadnoj Bosni neprestano imaju više od 2000 vojnika. Postrojbe ZP Vitez sudjeluju u akcijama (“Zima - Cincar”, “Skok 1 i 2”), kao i operaciji “Ljeto ‘95.”. Do kraja rata ZP Vitez i 3. gardijska brigada, kao dio hrvatskih snaga, daju ogroman doprinos u svim oslobodilačkim operacijama - od Oluje pa sve do potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu.
Večernji list: Imaju li Hrvati razloga, unatoč svemu, danas biti ponosni na HVO i kako središnja Bosna diše?
- Bez obzira na sve poteškoće, hrvatski narod središnje Bosne junački se borio i obranio, a činjenica ostaje za povijest, na ponos svakom Hrvatu središnje Bosne. Poštujući i žrtve druge strane, priznajući počinjene pogreške i iz naših redova, mi smo kao živi svjedoci jednog teškog vremena pozvani svjedočiti svoju istinu o herojskoj obrani hrvatskog naroda.
