Čovjek se iznenadi kad vidi koliko je dragocjenih pojedinosti iz života Ante Pavelića i njegove supruge Mare, Slavka i Dide Kvaternika, Ante Moškova, Vjekoslava Luburića i drugih protagonista ustaškog pokreta i NDH u spisima koji se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu ostalo neobjavljeno, nepročitano i neistraženo. Iskazi koje su zarobljeni ustaše davali pred organima Udbe, na sudu, u zatvoru, ili su ih službi državne sigurnosti dojavljivali doušnici, pravi su rudnik povijesnih dragocjenosti s ruba scene.
Dosje Ante Pavelića sadrži, na primjer, zapanjujuće svjedočenje njegovih najbližih suradnika – prije svih, zapovjednika Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) Ante Moškova o tome kako je Pavelić, par dana prije pada NDH – nakon što je suprugu Mariju s djecom poslao u Austriju – odlazio na “galantne susrete” u Bauerovu ulicu u Zagrebu, gdje je ljubovao sa ženom svoga pulmologa dr. Mile Budaka (rođak istoimenog književnika), dok je Vladku Mačeku davao samo 15 minuta za razgovor, jer je, kako se izgovarao, zauzet “važnim poslovima...” Nije to bilo sve. Iako je poglavnik propagirao ultrakonzervativni režim (imao je i osobnog svećenika, fra Dionizija Juričeva), uz suprugu svoga pulmologa ljubio je i poznatu glumicu, koja je umrla relativno nedavno...
Rano se razočarao u Pavelića
U dvije tisuće stranica Pavelićeva dosjea nalaze se i memoari vojskovođe Slavka Kvaternika, austrougarskog pukovnika, Pavelićeva zamjenika koji je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Te su memoare, koje je Kvaternik pisao od trenutka kad je otišao u prisilnu emigraciju u Slovačku 1942. do presude pred sudom NRH, objavila 24 sata pod naslovom “Moj obračun s Poglavnikom”. U njima se nalazi cijeli niz pikanterija, od onih striktno političkih, odnosno povijesnih, do nekih najprivatnije naravi. Kvaternik u prvom redu dokazuje kako je NDH proglasio sam, na vlastitu inicijativu, bez ikakva dogovora s Pavelićem, Mussolinijem ili Hitlerom, nastojeći – uz dogovor s dr. Vladkom Mačekom – osigurati legitimitet novonastale države. – Sada razumijem, piše Kvaternik, zašto je Pavelić bio problijedio kao krpa kada mu je žena rekla navečer 10. 4. 1941., kada se vratio kući, da je danas proglašena samostalna hrvatska država, a poslije toga dodala: “Dido, vaš tata je mogao pričekati proglašenje dok stignu Talijani i poglavnik u Zagreb.” “Žalibože da sam za tu činjenicu saznao tekar godine 1944., jer ne bi bilo ni Rimskog pakta ni ostalih nevolja, koje su stigle hrvatski narod i prouzrokovale rušenje i razaranje hrvatske države…” kaže stari vojskovođa, duboko razočaran razvojem događaja, koji je vrlo rano predvidio, ali nije mogao zaustaviti jer je Pavelić odlučivao o svemu. Ante Pavelić bio je, ipak, njegovim proglašenjem nezavisne države jako, a čini se i neugodno iznenađen, što Kvaternikovim tvrdnjama daje na težini. “Suvislosti i razmatranja radi“, nastavlja vojskovođa, “navađam još sljedeće činjenice: prigodom moga posjeta u Rimu rekao mi je Mussolini sua sponte, da je proglašenje NDH potpuno iznenadilo njega, uz dodatak: ali još više dr. Pavelića i njegove…“ Kvaternikov cilj “…kriti prave namjere pred Italijom i dr. Pavelićem do zadnjeg časa i staviti ih pred svršen čin, da Mussolini putem Nijemaca ne zapriječi proglašenje NDH, što sam očekivao kao posve sigurno“ uspješno je postignut. On tvrdi da je Njemačka kanila sačuvati Jugoslaviju, a Hrvatskoj u tom kontekstu dati neku vrstu autonomije. Italija je, kaže, imala namjere kao s Albanijom (okupacija cijele zemlje kad dođe trenutak) pa su svi zbog njegova čina morali pribjeći ad hoc politikama. Kvaternik tvrdi da je tu svoju nakanu držao u najstrožoj tajnosti.
S mržnjom opisuje Mariju Pavelić
“Poznavajući ljude i njihovu psihu u sudbonosnim i napetim vremenima, znao sam i bio sam uvjeren: ako povjerim ma i jednom čovjeku išta od moje namjere, za 24 sata saznat će za to Rim, koji će putem Nijemaca pokrenuti zemlju i nebo da spriječi proglašenje, što je imalo sve izglede za uspjeh s obzirom na prijateljstvo s Führerom i s obzirom na političko prvenstvo. Proglašenje NDH moralo je biti akt ‘stavljanja pred svršeni čin’ tuzemstva i inozemstva. Zbog te tajanstvenosti bilo je naknadno žestokih predbacivanja prijatelja, naročito dr. Mile Budaka, jer su mislili da sam isključio sve druge iz osobnog častohleplja. No takvo mi je mišljenje bilo toliko nisko i mrsko da nije vrijedno nikakvog poricanja i obrane s moje strane.
Treći je temelj bio, kako je nekoliko puta navedeno, diferencija i rivalitet Saveznika za prvenstvo na prostoru istočno od Jadrana“, piše Kvaternik koji je zbog uloge u NDH osuđen na smrt 6. lipnja 1947. godine, a strijeljan u Zagrebu 13. lipnja 1947. godine. Branio ga je dr. Ivo Politeo, mason, branitelj Tita i Stepinca, ljevičar nepopustljivih uvjerenja koji je, premda je bio najveći hrvatski i jugoslavenski odvjetnik, zbog svoje moralne nepopustljivosti umro u krajnjoj bijedi... Kvaternikovi memoari daju širok i sveobuhvatan pregled događaja u NDH od osnutka do 1942. (Kvaternik je ispisao i opširnu genezu ustaškog pokreta od nastanka do formiranja NDH) s pregledom najvažnijih događaja. U poglavlju “Napadaj komunista na ustaške povratnike u Zagrebu” Kvaternik daje prikaz napada na ustaše kod Botaničkog vrta – 12 komunista i skojevaca pod vodstvom Slavka Komara bacilo je bombu na ustaše koji su imali 28 ranjenih i mrtvih – što je imalo dalekosežne posljedice.
“Taj je napadaj Pavelić predočio članovima vlade na sljedeći način. Komunisti studenti i gradjanska komunistička omladina napali su iz zasjede Botaničkog vrta ustaše povratnike, koji su išli mimo toga vrta u hodnoj formaciji. Među ustašama ima mrtvih, teško i lako ranjenih. Tako je izvijestio Pavelić, a odgovara li to stvarnosti, ne znam. Nakon tog napadaja uslijedili su progoni komunista, bez obzira na to jesu li sudjelovali u napadaju ili nisu. To je Pavelić poricao i tvrdio da je riječ o hvatanju kolovođa i oko 70-100 sudionika napadaja. To sam ja saznao prigodom moje intervencije za spisatelja Krležu i slikara Hegedušića, koji su morali biti uhapšeni kao ideološki podstrekači napadaja. Tu dvojicu sam onda spasio premda ih osobno ne poznam. Netko me zamolio za intervenciju, ne sjećam se tko. Još je jedan osobni moment igrao glavnu ulogu da sam ih uspio spasiti. Kasnije, kad sam bio otišao s vlasti, čuo sam da je Viktor Tomić, zapovjednik Pavelićeve pratnje, mnoge u Maksimiru justificirao bez sudske osude ili postupka. Iz inozemstva to nisam mogao provjeriti.”
Kvaternik je ovdje iznio iznimno zanimljive teze o spašavanju Miroslava Krleže i Krste Hegedušića, o čemu ni Krleža ni Hegedušić nisu javno govorili. Kvaternik – koji je bio važna politička ličnost između dva rata – već onda se kao Borojevićev pomoćnik i čovjek koji je Hrvatskoj vratio Međimurje upisao u povijest, ali je poznat i po Krležinu napadu na sebe u čuvenoj “pijanoj decembarskoj noći 1918.” – iznosi i niz anegdota o poznatim suvremenicima, npr. kaže kako se dirigent Lovro plemeniti Matačić 1940. kanio rastati od svoje žene koja je potjecala iz srpsko-židovske obitelji, ali je 1941. odustao od toga u znak prosvjeda protiv rasnih progona. Naročito opsežno, psihološki nijansirano, premda pristrano (s mržnjom) opisuje Maru Pavelić (koja je “oženila Pavelića, a ne on nju”) i koja je bila gospodar života i smrti u NDH. Ona je čista “Mordergrube” “Gđa Mara Pavelić je dijete skromne i čestite obitelji s kojom nema ništa zajedničko ni po značaju ni po duševnom raspoloženju”, piše Kvaternik. “Njezin otac bio je do najviše starosti pravi robijaš rada, da zasluži koricu kruha.
Sljedbenik dr. Ante Starčevića, živio je i radio u njegovom slobodarskom duhu, bez da je povrijedio svoju životnu etiku. Slično kao dr. Pavelić prebacila se je i gospođa Mara u nekog pređu, biblijske okrutnosti. Po intelektu, znanju, pronicavosti i volji bila je daleko iznad dr. Pavelića. Glavna je njezina životna sposobnost, žilavost i nepopustljivost, u mržnji i osveti u čežnji za vlasti i imetkom, mržnji i osveti.” Opisujući “zatvaranje Tuškanca” Kvaternik kaže: “To je njezina ideja da izolira poglavnika i obitelj od drugih ljudi i predsusretne opasnostima, koje je predvidjela njezina zla savjest. Svi moji brojni pokušaji da odustane od ove namjere bili su uzaludni. Ni obazirala se nije na moju primjedbu, da će javnost ovo izoliranje tumačiti kao strah i kukavštinu, što je u zbilji i bilo. Moj drugi prigovor, da će oduzimanjem i blokiranjem Tuškanca biti najviše oštećena sitna gradska dječica, kojoj se oduzima mogućnost kretanja u zdravom zraku, mislio sam da će upaliti jer je i sama majka i žensko stvorenje, ali baš obratno. Odgovor je bio da je osobna sigurnost poglavnika važnija nego igrališta u Tuškancu za djecu. Ne treba komentara, očigled ove provalije ili ponora ženske okrutnosti, koja nema ni trun osjećaja za život svačije svetinje, za hiljade sitne dječice. Tu sam stajao po prvi put u životu pred jednom zagonetkom, žena sa dušom i srcem, čista ‘Mordergrube’.
Otela Kulmerove dvore
Druga značajna glavna crta bila je grabežljivost i zavist. Najprije je uzela na Tuškancu za obitelj dvije, pa tri, pa četiri, pet do devet vila i nemilosrdno izbacila napolje njihove vlasnike. Nu, ni to nije bilo dosta, prisvajala je k tome i gradsku kuću na Sljemenu, konačno Banske dvore u Zaprešiću i Kulmerove dvore na Sljemenu, izbacivši vlasnicu, gospođu visoke starosti, iz njezinog dvora, a kraj toga je još uređivan i preuređivan Banski dvor na Markovom trgu. Žena bez obraza i srama. Počinio sam sljedeću pogrešku u mojoj bezazlenosti i pripovijedao dr. Paveliću u njezinoj prisutnosti kako je ukusno uređen dom automobilskog kluba na Zrinjevcu. Nakon 8 do 10 dana biva osumnjičen automobilski klub da su zavjerenici dr. Mačeka, a posljedica je bila da su tepisi, slike i vrjedniji uređaji preneseni na raspolaganje gđi Mari, a zgrada odstupljenjem talijanskoj vojnoj misiji. Također ne treba komentara. Trgovinu lenoleuma u Ilici prisvojila je za sebe i ustaše, a najkarakterističnije kod toga jest da su robu iz ove trgovine odvažali u mraku i noći, i to ne kroz glavna vrata u Ilici nego iz dvorišta. Njezina zavist nije poznavala granica, na svemu i svačemu zaviđala je drugima, a sve je htjela imati za sebe, kao kakva grabežljiva šojka, a kraj toga prema drugima škrtica do nemilosrđa, što on nije bio. Ubezbroj primjera mogao sam ustanoviti da je zaštićivala i odobravala izgrede, provale i nasilja ustaša. U ovim slučajevima nije ni nastojala da prikrije njezino pravo mišljenje i osjećaje, naprotiv ga je ispoljavala. Kakve je mogla biti duše i osjećaja žena, koja je branila i odobravala provale ustaša s oružjem u ruci, u noći u stanove mirnih građana, nasilno oduzimanje stanova i namještaja. Kad nije mogla obraniti ovu pljačku raznim lažima i smicalicama, likvidirala je stvar sa riječima: ‘To su zaslužili u dvanaestgodišnjoj emigraciji.’
Tako govori, misli i osjeća jedna žena i supruga poglavara države. Prigodom mojih intervencija kod dr. Pavelića radi okrutnog i nečovječnog postupka rasova i divljih ustaša i protiv mirnog srpskog pučanstva, intervencije i protesti koje sam iznašao, uvijek navečer u njegovom stanu, te njezinoj nametnutoj prisutnosti, mogao sam ustanoviti u desetke slučajeva, svu njezinu okrutnost i zvjersku dušu, ali i izvor svih utjecaja na djelatnost rasova i dr. Pavelića. Tako na primjer, prigodom moga traženja za provedbu istrage protiv Juce Rukavine i velikog župana Jurice Frkovića, radi zvjerstava počinjenih u Gospiću, koje je nijekao dr. Pavelić tvrdokorno, odnosno lagao namjerice, kako je to ustanovljeno kasnije, ona je negirala sa riječima: ‘A ne kolju li Srbi Hrvate?’ Kada sam intervenirao radi stradanja srpske dječice u okolici Siska i Petrinje i tražio, da ja osobno provedem istrage, protiv divljih ustaša, ona je još prije nego je dr. Pavelić dao odgovor napala mene sa riječima: ‘A gdje je vaše dobro srce, kad se radi o stradanju hrvatske djece?’ Ona je spriječila da ja osobno provodim istragu. Svi ovi i mnogi drugi bjesomučni ispadi s njene strane dokazuju: da je ona odobravala sva zvjerstva rasova i divljih ustaša; te da je uplivala na dr. Pavelića u provođenju ove politike progona i okrutnosti, upravo sa rijetkim fanatizmom.” Kao zapovjednik domobranstva, Kvaternik je sve do odlaska u prisilnu emigraciju 1942. dobivao izvještaje s terena, iz cijele NDH pa je imao odličan uvid u razvoj situacije na svakom dijelu terena. Svako je važno područje opisao detaljno.
U poglavlju “Izgredi i borbe u istočnoj Lici, Kulen Vakufu, u unskoj dolini i Bosanskom Petrovcu” piše Kvaternik: “Tamo su nastali veliki izgredi i međusobna razbojstva neposredno iz pučanstva, najprije izmedju hrvatskih i srpskih sela u okolici Lapca, a kasnije između muslimanskog pučanstva iz Kulen Vakufa i običnih Srba. Te su borbe trajale 2-3 tjedna, i to u zoni zaposjednutoj od Talijana, koji su nakon nastalih izgreda povukli svoje posade iz Bihaća, Bos. Petrovca i Bos. Novog, već prije potičući četnike za napad na Bihać. Borbe oko Kulen Vakufa svršile su time da je cijelo pučanstvo izbjeglo u Bihać, a Kulen Vakuf je većim dijelom bio razoren. Tom su zgodom četnici spalili jedno hrvatsko selo istočno od planine Grmeč, a pučanstvo zatvorili u crkvu pa onda i nju zapalili, polag naknadnih prijava domobranstva, koje je u taj kraj oko Bos.
Petrovca stiglo nakon nenajavljenog odlaska Talijana. Tamo sam poslao oko 4 bataljuna domobrana iz Siska i Zagreba, koje je pravodobno, upravo u zadnji čas stiglo spriječiti svaku navalu četnika na Bihać, kao i navalu divljih ustaša na srpska sela u dolini Une, a naročito kaznenu ekspediciju ustaške milicije na srpska sela u okolici Bos. Petrovca, pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Rolfa. Ta intervencija stajala je domobranstvo velikih gubitaka, osobito među časnicima, i to zbog napadaja iz zasjede. Taj je slučaj karakterističan i klasičan primjer uloge domobranstva kao zaštitnika reda i mira, kojom je zgodom spriječeno deset puta gore zlo od zla što su ih počinili četnici i ustaše. Isto je bilo u cijeloj unskoj dolini sjeverno od Bihaća, u kojoj su četnici na očigled talijanskih posada napadali vlakove. Tu je domobranstvo stalno spriječilo međusobne pokolje divljih ustaša iz Cazina i četnika u unskoj dolini. Naročito su na više mjesta, veoma uspješno i mirnim sredstvima, mir i red uspostavile jedinice pričuvnika avijacije te one koje sam upotrebio protiv svih propisa jer nije bilo domobranskih jedinica za sigurnosne svrhe...”
