Nutricionisti bi se hvatali za glavu slušajući priču o meniju Ivane Vujnović iz stolačkog sela Doluša. Ivana gazi 103. godinu, rođena je 25. kolovoza 1922. Pamti oba svjetska i Domovinski rat. Istina, Prvi svjetski rat i uz njega vezanu "španjolicu", nije upamtila, ali je upamtila njihove posljedice. Nije da nema problema, već četrnaest godina, prema riječima nevjeste Ivanke, vezana je uz krevet, piše Večernji list BiH.
- Ne slušaju noge, a nije ni čudo kuda sam sve hodala čuvajući stoku - veli Ivana na početku razgovora. Kad je osjetila probleme, liječila se u nekadašnjoj Koštanoj bolnici u Stocu, više puta išla na rehabilitaciju u Igalo, ali pomoć nije bila trajna, nego privremena. S tim se pomirila, odlično vidi, kad je raspoložena, plete, bistra je uma, sjeća se, kaže za Večernji list, svih detalja iz života. Najstarija je od četvero djece Nikole i Anice Menalo iz Cerova u općini Neum. Za Đuru Vujnovića udala se 16. studenoga 1947. godine, a datum vjenčanja navodimo zato što je razgovor vođen točno na 77. obljetnicu Ivanina vjenčanja.
- Bilo je teško nakon onog prvog rata, nije bilo hrane, jeo se i kozlac, korijen. Nas je u kući bilo osamnaestero, obrađivali smo zemlju, držali stoku, sijali žito. Oralo se volovima, vrlo konjima, to nas je držalo. Kad sam se udala za Đuru, došla sam na golu podinu. Narod izbjegao u Slavoniju pa se vratio, sve srušeno, spaljeno, nema ništa živo... U kući sam zatekla svekrvu Ružu, Đurinu sestru Maru i Đurinu kćer iz prvog braka Ružu. Dobar je bio moj Đuro, s 15 godina ostao bez oca, onda su u ratu morali bježati u Slavoniju. Prva mu se žena tamo razboljela i umrla. Kad sam došla u kuću, jedva smo imali krov nad glavom. Spavali smo na kamenim krevetima, tako je bilo, ali smo radili. Ni ovaca, ni krava, ničeg nije bilo kad su se vratili iz Slavonije. Čuvali smo ovce jednog Nadaždina, s njim se pogodili da janjce podijelimo, tako je i bilo. Stalno radeći, nekako smo izišli iz tog jada - priča za Večernjak Ivana.
- Onda opet novi rat, ovaj posljednji. Najprije smo izbjegli u Komin, mala djeca, unučad, sin Milenko ostao je ovdje. Bili smo tamo osam mjeseci, a onda odatle u Turkoviće, sve pješice, mi, krave, ovce... Ostali smo pola godine kod nevjestinih i onda nakon više od godinu dana vratili se kući. Rat, puca, a mi došli s djecom, dotjerali stoku i tako, dan po dan, uspjeli se ponovo smiriti. Hvala Bogu, sad je dobro. Ni o čemu se ne brinem, tu su nevjesta, sin, dva unuka, dvije unuke se udale… - kaže nam Ivana, koja bi rado još pričala o obitelji, no prvenstveni cilj našeg drugog razgovora s njom (prvi smo vodili prije pet-šest godina kad smo, obilazeći nekropolu stećaka u obližnjoj Udori, čuli za ženu u poodmakloj životnoj dobi koja bez naočala plete, krpa, veze…) bila je hrana.
Na to nas ponukaše priče o "plavim zonama", mjestima poput japanskog otoka Okinawe i Sardinije, gdje mnogi ljudi navodno vode "dug i zdrav život", jedu ribu, konzumiraju maslinovo ulje… U Ivane ništa od toga, naprotiv! - Jeli smo što smo imali. Žita i brašna je bilo, raštika, kupus, pura, suha bravetina i svinjetina, prijesnac, jaja (kuhana)…, sve domaće. U trgovinu smo išli kupiti jedino koju litru ulja za uštipke, sve drugo se imalo. Nije bilo hladnjaka pa se meso sušilo…
Što je prijesnac, pitamo.
- Prijesnac se pravi od suhog loja, od ovna, i kukuruznog brašna, to se skuha i onda zapeče - priskače u pomoć svekrvi nevjesta Ivanka i dodaje da se ljeti taj specijalitet, očito energetska bomba, nije jeo. Tu smo ostali bez teksta - sve ono što se danas ne preporučuje, Ivana je jela cijeli život i tako 102 godine i evo gotovo tri mjeseca, a za maslinovo ulje, reče nam, kupila bi se litra da ima u kući, za lijeka. Sad joj najbolje gode kuhana jaja i kiselo mlijeko. Posla joj nije manjkalo.
- Gdje god nitko nije mogao, ja sam mogla, s devet sam godina u planini na Morinama čuvala 17 goveda. Nisam bila sama, bilo je i drugih pastira. Bila je neka djevojačka čatrnja, tu smo užinali. Išla sam čuvati goveda dvije-tri godine, a onda koze na Žabu (gora u zaleđu Neuma 955 m/nv, nap. a.). Nikad nisam naočale uzela, i sada vidim staviti konac u iglu. Samo me noge i u posljednje vrijeme prsti pomalo muče - kaže nam.
Zanimljivo, Ivanini su roditelji imali četvero djece, ona je rodila četvero djece, sin joj Milenko ima četvero djece, kćeri Bojana i Anica imaju po četvero djece, jedino sin Jozo koji živi u Njemačkoj nema djece. Uz žito, stoku, Ivana je sadila duhan, ali nikada nije pušila. Uzgajali su i lozu. Vina bi, kaže, popila koju čašu o Božiću. Nakon poduljeg razgovora zaključili smo kako bi tajna Ivanine dugovječnosti mogla biti - domaća hrana, stalni rad i obiteljski sklad. Što se jela tiče, čini se da su nutricionisti, pa i liječnici, u zabludama.
