Na upit kako što je moguće prije mijenjati, učiniti boljom stvarnost, umanjiti probleme u kojoj živimo, papinski izaslanik pozvao je na strpljivost i ustrajnost. Nadbiskup Luigi Pezzuto u intervju u povodu Uskrsa govori o smjeru Katoličke crkve i iskušenjima u BiH.
• Vaša Ekselencijo, nakon vremena korizme, pred nama je Uskrs. Kršćani, katolici u BiH ga ponovno iščekuju sa strepnjama i prijetnjama, socijalnom neizvjesnošću, izborima koji redovito probude ružne duhove prošlosti. Kako ih ohrabriti, kako im dati nadu?
Upravo Uskrs ohrabruje i otvara nadu protiv svake malodušnosti i usprkos što se nepovjerenje hrani od svijesti problematične realnosti, sadašnje i prošle. Događaj uskrslog Krista – i uskrsnuće je povijesna činjenica ispunjena već u osobi Isusa, našeg Gospodina, u iščekivanju dovršenja u nama, njegovim članovima – je rješenje svih problema i svih zala, osobnih, društvenih i također onih prisutnih u kršćanskoj zajednici. To ne znači da Krist svojim snagama Uskrslog čudesno nam ravna put od svakog mogućeg posrtaja, uklanjajući iz našeg života bol i trpljenje. Sastavni je dio kršćanstva da i učenici dadnu svoj doprinos Kristovu križu: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samog sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom” (Lk 9,23). Isus ide i dalje od svega toga: On dopušta da ga slijediš u boli, u poteškoćama, itd., jer želi nositi tvoj križ zajedno s tobom, dajući ti svoju snagu, onu istu s kojom je On sam suočio svoj križ. Dakle, Uskrs te otvara snazi i nadi da bi znao da je Uskrsli uvijek s tobom u i dobru i kad trpiš.
• Ali, bosanskohercegovački biskupi nedavno su objavili statistiku da devet Hrvata - katolika umre ili odseli svaki dan iz BiH. To su podaci za 2013. godinu. Što je potrebno da se napravi pozitivan zaokret jer ova zajednica stalno curi, a s time se slabi i država BiH?
Dobro je da se rade statistike i da se pravi analiza društvene stvarnosti: potrebno je, dakle, da se ima saznanja o onome što ometa hod Crkve, što je usporava i što joj sprječava rast. Treba, također, na pastoralnom, kulturnom itd. području imati u vidu sve ove potrebne providnosti da bi ublažile negativne dodirne točke u odnosu na život Crkve i promovirali joj rast.
Osim toga, ne treba zaboraviti da je Crkva, u biti djelo Božje, iako zahtjeva ljudsku suradnju, jer njezin život je povezan s božanskim planom, koji se ostvaruje u konkretnoj ljudskoj povijesti, čiji događaji nisu uvijek u skladu s izvornim Božjim planom, i koja će, na kraju, ipak trijumfirati, ako bude istinske zauzetosti od strane svih nas, unutar mjesne kršćanske zajednice.
• Pa ipak kršćani su, kao i drugi ljudi, nestrpljivi. Traže brze i vidljive promjene, rezultate, teško im je prihvatiti i jednu od poruka koju je nedavno iznio papa Franjo da se ‘Bog pronalazi u vremenu, u procesima koji su u tijeku?!
Nestrpljivost kršćana nije novost u povijesti Crkve. Prvi kršćani su, zapravo, čekali s nestrpljenjem drugi Kristov dolazak, za koji su mislili da bi trebao biti neposredan. Vjerojatno su se umorili od iščekivanja. Zato su željeli neposredne i konačne plodove.
Zatim su shvatili da Crkva ne raste uvijek po neposrednim plodovima, jer kada se govori o rastu Crkve, ne odnosi se i ne može se odnositi prvenstveno na brojčani rast kršćana i katolika, a još se manje može odnositi na dobivanje “prostorne moći” u društveno-političko- ekonomskom kontekstu, kako bi mogla računati na čvrste ljudske sigurnosti. Naprotiv, rast Crkve odnosi se, prije svega, na njezinu bit, nutarnju, i tiče se triju stupova teoloških kreposti: vjere, nade i ljubavi.
U ovom bitnom kontekstu odvija se rast Crkve i razvoju tog bitnog područja trebaju biti usmjereni programi pastoralnog djelovanja, koji se ne svode na uobičajenu vjersku skrb, niti na postavljena sredstva za neposredno postizanje rezultata.
Pastoral – i određeni programi na nacionalnoj, biskupijskoj i župskoj razini – trebaju se shvatiti kao proces, kontinuirani hod, potaknut od Duha Svetoga, za koji se zna kada počinje, a samo Bog zna kad završava.
Dakle, pastiri Crkve, biskupijski svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici neka se smjeste unutar tog procesa, ne kao protagonisti - u pastoralu, u stvari, protagonist je Duh Sveti - nego kao sredstva svjesna, inteligentna i slobodna. Uvjeren sam da vodeća linija sadašnjeg Pape ide u tom smjeru.
• Biskupi BiH, iako nevoljko, govore o politici, također pozivaju hrvatske, katoličke političare, o čemu su izdali i svojevrsnu mini moralnu pobudnicu, da budu i rade zajedno na zajedničkim ciljevima. A oni se dijele, podapinju jedni drugima, nisu čak, čini mi, se složni niti oko temeljnih načela koje su i biskupi istaknuli da svi narodi budu ravnopravni u političkom i teritorijalnom smislu u BiH?!
Poznata mi je brošura koju su izdali biskupi Bosne i Hercegovine i ne mogu ne radovati se preuzetoj inicijativi tom objavljenom knjižicom. Biskupi su učitelji i odgojitelji moralne svijesti vjernika, općenito, svih osoba dobre volje.
U potpunosti se pridružujem njihovom pozivu na jedinstvo i jednakopravnost. Radi se o “općem dobru“ cijele populacije koja živi na prostoru Bosne i Hercegovine, i koja nema što izgubit, štoviše, na dobitku je slijedeći zov pastira Crkve, koje je papinsko učiteljstvo o socijalnom nauku Crkve. Također, ovaj rad formiranja savjesti je “proces” koji ne daje uvijek neposredne rezultate. Zato je potrebno biti ustrajan.
• Izvjesno ste vrijeme u BiH i vjerojatno ste primijetili kako je premalo solidarnosti, suradnje, kao da živimo jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. Ne govorim samo o različitim narodima, nego počesto i sami vjernici kada izađu s mise okreću glave jedni od drugih. Kako to mijenjati?
Jedna od uskrsnih tema, o kojoj smo meditirali u ovom Velikom tjednu, jest Krist je postao čovjekom i umro na križu da bi uništio zidove podjela koje je grijeh donio među ljude. Posljedica grijeha je “podjela”; “zajedništvo” je, dakle, plod milosti. Cijelo čovječanstvo, danas nakon događaja Gospodinova uskrsnuća, i snagom tog događaja, ima u svojim rukama sredstva da bi moglo izgraditi “zajedništvo”, jer “milosrđem Gospodinovim ispunjena je zemlja” (liturgija Vazmenog bdijenja). Izravno i svjesno ova prilika koju imaju Isusovi učenici (kršćani), a po njima, ova Božja milost je izlivena i nastavlja se izlijevati na sve druge. Dovoljno je, dakle, da barem mi kršćani otvorimo svoje srce ovoj milosti kako bismo nadišli podjele i razlike koje postoje među nama.
• Isus je umro na križu da bi otkupio grešnu zajednicu, a u današnjem vremenu kao nikada ranije ubija se ljudski život grijehom radi obijesti i raznih poriva. Papa Franjo u pobudnici poziva na obnovu društva i Crkve i naročito važnu ulogu laika. Kako vi gledate na takve promjene, kako ih ostvariti. Kako pomaknuti “nepomične kršćane”?
Polazeći od Drugog vatikanskog koncila, sveopća Crkva je u stanju stalne obnove, slijedeći poticaj i duh dan joj od velikog pape Ivana XXIII. Ostale pape, uključujući i papu Franju, nisu prestajale poticati izgradnju kršćanskih zajednica dinamički otvorenih za obnovu. Radi se, naravno, o davanju nove životnosti svim sastavnicama Božjeg naroda, ne isključujući vjernike laike.
Oni su živa snaga, ne zato što je umanjen broj zvanja ministerijalnog svećeništva ili redovništva. Oni nisu pomoćna hijerarhijska snaga. Oni su sastavni dio Božjega naroda, koji bez vjernika laika uistinu ne bi bio takav. Zatim, u odnosu na obnovu biskupija i župa, ali i u pogledu nove evangelizacije, pastoralni programi bi trebali predvidjeti široki prostor namijenjen djelovanju vjernika laika.
Da bi se došlo do toga, prije svega, potrebna je promjena mentaliteta. Naime, da bi se došlo do davanja dovoljno prostora za djelovanje vjernika laika, potrebno je shvatiti njihovu ulogu, u kontekstu ekleziologije Drugoga vatikanskog sabora. Prije Drugog vatikanskog sabora vjernici laici su bili dobri pomoćni dragovoljci župnika, ako bi im oni to dopuštali.
Drugi vatikanski sabor nam je dao da shvatimo da kler, dijecezanski ili redovnički, neće moći učinkovito djelovati bez sudjelovanja vjernika laika. Ovdje kada kažemo - laici - mislimo, naravno, na krštene i krizmane vjernike. Poželjno je, dakle, u svim kršćanskim zajednicama veća otvorenost prema djelovanju vjernika laika, uvijek u zajedništvu s hijerarhijom, s redovnicima i redovnicama.
• Kako vi vidite hod Crkve u sljedećim godinama, kako pokrenuti novu evangelizacijsku etapu koju najavljuje i Sveta Stolica, na kojim temeljima?
Uvjeren sam da će se cijela skora budućnost Crkve i nove evangelizacije odigravati na “svjedočenju”.
Ne samo na svjedočenju preko riječi, nego također svjedočenju preko temeljite dosljednosti kršćanskog života. Današnja Crkva i sadašnji prvosvećenik preferiraju svjedočanstvo koje je u suglasju stila svakodnevnog života s Evanđeljem.
Ova vrsta svjedočenja – dosljednost života – je bolja, dakle, od one dane riječima, jer je privlačnija vjeri i obraćenju.
Sama riječ proizvodi samo neplodni prozelitizam. Već je papa Benedikt XVI. rekao da Crkva raste po svojoj privlačnosti izazvanoj svjedočenjem, a ne po prozelitizmu. Uz čestitke sretan i radostan Uskrs, također, želi se potaknuti svjedočanstvo po čvrstoj dosljednosti života s Evanđeljem.
