Predsjednik ICTY-ja Carmel Agius se obratio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, i naglasio uspješan napredak ka ispunjenju mandata institucije i govorio o preostalim izazovima s kojima se ona suočava.
On je napomenuo kako je presuda po prizivu u predmetu Stanišić i Župljanin izrečena tijekom razdoblja na koji se izvješće odnosi, te da su se prvostupanjski postupak u predmetu Mladić i prizivni postupak u predmetu Prlić i drugi odvijaju predviđenom dinamikom i da se očekuje da presude u ova dva predmeta budu izrečene do kraja studenog 2017, prenosi hms.ba
Haški je sud u svibnju prošle godine šestoricu bivših čelnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima tijekom rata u BiH. Bivši predsjednik vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik Vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Oni od 2004. godine ili već 12 godina u Haaškom pritvoru čekaju na konačno izricanje presude.
Mostarski odvjetnik Josip Muselimović govoreći o ovom kaznenom postupku bez presedana kazao je za Slobodnu dalmaciju kako je Nürnberški proces onima koju su bili krivi u Drugom svjetskom ratu trajao nepunu godinu dana.
- Taj sud utemeljen je u studenome 1945. godine, a u listopadu 1946. godine izrečena je prvostupanjska presuda. Što je trebalo pobiti pobijeno je, što je trebalo biti obješeno, obješeno je, a ovo drugo poslano je na izdržavanje kazne zatvora. Ovo što se događa s Haškim sudom zdrav razum, a pogotovu pravnička logika ne može shvatiti. Da jedan kazneni predmet može trajati čak desetljeće i više. Ne može shvatiti da toliko može trajati pritvor i ne može shvatiti da prvostupanjsku presudu treba čekati nekoliko godina, pa apelacijsku jednako tako, što znači da po ponašanju Haaškog suda jedan proces može trajati čak 20 godina – kaže Muselimović, te dodaje da ako je to tako onda je to protivno temeljenim odredbama Ženevske konvencije o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda i svim onim protokolima, ima ih 17, a svi oni jamče osumnjičenoj osobi pravo na blagovremen krivični postupak. Svi organi koji sudjeluju u ovim postupcima, naglašava odvjetnik Muselimović dužni su i obvezni postupati sa stajališta žurnosti jer se radi o predmetima u kojima su ljudi lišeni slobode. Što je najtragičnije u svemu, kaže Muselimović je to da osobe koje su procesuirane, pa eventualno budu oslobođenje kaznene odgovornosti, nemaju pravo na naknadu štete.
- Dakle ne poštuju se ove sve konvencije, a one su po Ustavu BiH nad ustavne kategorije, što znači da se one moraju poštovati i izvršavati prije svih drugih normi- napominje Muselimović.
Neshvatljivo je, upozorava on, da jedan predmet može trajati tako dugo i da se presuda može čekati po nekoliko godina, a po našem i svakom drugom zakonodavstvu presuda se mora izreći odmah, a ako to nije moguće, u naročito teškim slučajevima u krajnjem roku od tri dana. Prvostupanjska presuda mora se donijeti u roku od 15 dana. Drugostupanjska presuda mora biti donesena u roku od 90 dana, računajući kada spis stigne u nadležno sudbeno vijeće, tako je to u našem zakonodavstvu, tako je to u svim drugim zakonodavstvima, naravno izuzev Haškog suda. Kakva će biti donijeta Odluka u predmetu Jadranka Prilića i ostalih zaista je teško reći i prognozirati. U ovom trenutku ne bih se mogao preciznije izjasniti, osim reći sve je moguće.
- Ako je moguće da Vojislav Šešelj bude oslobođen kaznene odgovornosti i da njegova destrukcija i pozivanje na ratne sukobe, huškanje na te sukobe pa i sudjelovanje, bude tretirano kao poticaj i hrabrenje onih koji su otišli u druge zemlje ratovati, u ovom sudu očito je sve je moguće-upozorio je Muselimović.
Osim što ovaj postupak traje predugo, Haaški je tribunal odbio zahtjev šestorice Hrvata da ih se privremeno pusti kako bi drugostupanjsku presudu dočekali na slobodi. A koliko je to dugo, vrlo slikovito su u svom pismu upućenom iz Haaga početkom siječnja ove godine, kazali sami oni.
“Nas šestorica Hrvata (ne „bosanskih”, ne „bosansko-hercegovačkih”, ne „hercegovačkih”) gledali smo 2004. godine Olimpijske igre u pritvoru u Den Haagu. Ove 2016. godine na istom mjestu gledat ćemo Olimpijske igre u Brazilu. Četvrte po našem uzničkom kalendaru. Tijekom tog vremena brojni ljudi, žene i muškarci, Hrvati iz dijaspore, iz Republike Hrvatske i BiH, slali su nam čestitke za Božićne, novogodišnje i uskrsne blagdane. Uvijek su nam poželjeli Božju pomoć, zdravlje i ustrajnost te na te nakane molili za nas. U pismu su istakli kako nisu mogli pojedinačno odgovarati i iskazati svakome svoju zahvalnost za sve te prijateljske geste te da to čine tim pismom i zahvaljuju svima koji su im se javljali.
