Stipe Hrkać, koji je rođen u Širokom Brijegu, a kao dijete se s roditeljima odselio u Kanadu te koji se 90-ih godina odlučio vratiti u Hrvatsku, jedan je od sudionika predstojećeg Petog hrvatskog iseljeničkog kongresa koji se održava u Mostaru u prilično izazovnim vremenima. S obzirom na svoje bogato iskustvo u gospodarstvu, činjenicu da je bio među 12 zastupnika iz dijaspore u Hrvatskom državnom saboru, kao i generalni direktor Hrvatske pošte i telekomunikacija, njegovo će izlaganje svakako biti iznimno vrijedan doprinos definiranju mjera za stvaranje dobrog okruženja za ulaganje.
Danas se Hrkać bavi ugostiteljstvom u Šibeniku te Nacionalnom parku Krka, što mu dodatno daje mogućnost promišljanja u kontekstu razvoja svih onih gospodarskih potencijala kojima raspolaže Bosna i Hercegovina. U intervjuu za Večernji list govori o samom kongresu, ali i činjenici da je upravo Mostar izabran kao adresa njegova održavanja, istaknuvši kako blizina Dubrovnika, Splita i Međugorja čini Mostar važnim čimbenikom u gospodarskom, vjerskom, političkom i kulturnom smislu.
Večernji list: Ove godine Mostar je domaćin Petog hrvatskog iseljeničkog kongresa koji se održava u prilično izazovnim vremenima, a posebice za položaj hrvatskog naroda u BiH. Koliko je u tome kontekstu zapravo važna činjenica da se kongres održava upravo u Mostaru?
- Mostar je nekako logična lokacija iz više razloga. Ako gledamo geografski, raniji kongresi bili su u Osijeku, Zagrebu, Mariji Bistrici i Šibeniku. Sada je na red došao Mostar, a nadam se da će idućih godina biti u Dubrovniku, Rijeci, Puli pa na otocima. Ovi skupovi stavljaju naglasak na vrijednost suradnje između hrvatske dijaspore i Hrvata u Hrvatskoj i u BiH. S obzirom na strukturu naše dijaspore, logično je da se lokacija kongresa mijenja, dajući mogućnost ljudima koji potječu iz tih sredina sudjelovati s idejama i projektima. Mostar je važan jer je najveći grad u BiH koji je od velikog interesa za Hrvatsku i Hrvate bez obzira na to gdje trenutačno žive. Blizina Dubrovnika, Splita i Međugorja čini Mostar važnim čimbenikom u gospodarskom, vjerskom, političkom i kulturnom smislu.
Po mojoj osobnoj procjeni, Mostar je najbolja prilika za suradnju barem dvaju naroda na ekonomskoj razini. Ako je teško zamisliti da će u skoroj budućnosti postojati neki politički konsenzus, možemo barem doprinijeti gospodarskoj suradnji.
Večernji list: Školovali ste se u Kanadi, no 90-ih ste se odlučili vratiti u Hrvatsku. Možete li nam iznijeti najzanimljivije dijelove svojega životnog puta? Što vas je ponukalo na povratak u domovinu?
- Rođen sam u Širokom Brijegu 1960. i odselio sam se s roditeljima u Kanadu 1966. Prvi sam put došao u posjet 1972. godine i tada sam proveo 6 tjedana u Hercegovini. U Kanadi sam završio fakultet i počeo raditi za Texaco pa Esso. Uz rad u naftnoj industriji, bio sam vrlo aktivan u hrvatskoj zajednici. Igrao sam nogomet za HNK Velebit pa kasnije Norval Croatia. Bio sam predsjednik Hrvatskog centra u Norvalu, u Nadzornom odboru Hrvatske kreditne zadruge, Upravnom odboru Hrvatskog nacionalnog fonda, predsjednik HDZ-a Kanade. Uglavnom, sve svoje slobodno vrijeme posvetio sam hrvatskim “temama”.
Na ljeto 1990. prvi sam put došao u Hrvatsku nakon posjeta 1972. godine. Te godine odlučio sam da mi je cilj vratiti se u Hrvatsku. Između 1990. i 1996., kad sam se vratio iz Kanade, posjetio sam Hrvatsku i BiH 18 puta.
Imao sam čast biti među 12 zastupnika iz dijaspore u Hrvatskom državnom saboru, generalni direktor Hrvatske pošte i telekomunikacija i predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju. Nakon izbora 2000. godine i smjene bivših dužnosnika, radim u privatnom sektoru. Prvo kao direktor tvrtke Importanne, u vlasništvu dr. Cirila Zovke (povratnik iz Kanade), pa direktor Hospitalija trgovine. Posljednje 4 godine bavim se ugostiteljstvom u Šibeniku te Nacionalnom parku Krka.
Večernji list: Kako danas gledate na ukupnu društvenu situaciju u Hrvatskoj, ali i BiH, a posebice iz kuta konstantne borbe za ostvarenje političkih prava Hrvata u BiH?
- Očekivanja za Hrvatsku osciliraju ovisno o trenutku razmišljanja o budućnosti. Ako je polazište 1990., mislim da smo sve glavne ciljeve postigli, oslobodili se, ušli u EU i NATO. Uskoro ćemo ući u Schengen i uvesti euro. Ako krenemo od rujna 1995., mjesec dana nakon vojne operacije “Oluja”, te se promjene čine sporima. Trenutačno, gledajući prema budućnosti, ne vidim zemlju u kojoj bih radije živio sa svojom suprugom i djecom. Brat se također vratio u Hrvatsku, a majka i tri sestre još žive u Kanadi. Često nas posjećuju pa ne osjećam nostalgiju za Kanadom.
Što se tiče BiH, to je vrlo komplicirano pitanje. Nije pitanje tko je u pravu ili tko je kriv. Dok god reprezentacije ne mogu igrati na cijelom teritoriju i dok je za dva naroda BiH tek drugi izbor, jasno je da ima velikih problema. Dok god neki stranac ima moć imenovati ili smijeniti dužnosnike, ne možemo govoriti o nekom bitnom napretku. Ono što je najgore je da ne vidim neku alternativu visokom predstavniku. Malo zvučim kao oporba u Hrvatskoj koja samo kritizira, a ne predlaže alternative. Želim da BiH napreduje jer mi je rodno mjesto i imam puno rodbine koja živi u Hercegovini. Supruga mi je iz Mostara te djeca (sin 19, a kći 17) sve više vremena provode u Hercegovini preko ljeta. Jednoga dana, nadam se, narodi BiH će se dogovoriti, ali se bojim da to neće biti uskoro. Ne mogu zamisliti da će BiH opstati bez EU integracije koja podrazumijeva rješenje nekih bitnih pitanja.
Večernji list: Jasno je da se Hrvatska i BiH suočavaju i s velikim demografskim izazovima. Na koji način usporiti, pa i zaustaviti negativne trendove kojima svjedočimo?
- Mislim da se ti trendovi ne mogu zaustaviti. Hrvati uglavnom idu u druge države EU-a. Za one iz RH, kako se Hrvatska diže prema standardu originalnih zemalja EU-a (prije proširenja), ljudi će se vraćati. Donijet će nešto kapitala, radnog iskustva i discipline. Sve su nove članice EU-a prošle isti put.
Hrvati iz BiH najviše odlaze jer imaju mogućnost birati između Hrvatske i drugih zemalja EU-a. Ako vjerujemo u tržišni kapitalizam, to će se usporiti pa, kako bude rasla cijena rada, preokrenuti.
Za razliku od nekih, ne vidim problem u broju koji odlazi nego u prirodnom padu Hrvatske. Iz Hrvatske je u posljednjih 10 godina “nestalo” 400.000 ljudi s popisa. Ako odbijemo one koji su se odjavili pa odselili u BiH i Srbiju (lažno prijavljeni?) te 200.000 više umrlih nego rođenih, ispada da se manje od 100.000 ljudi odselilo iz Hrvatske.
Treba stimulirati natalitet. To mora biti dugoročna vladina politika uz konsenzus oporbe, a ne neka lokalna inicijativa koja pada u vodu pri promjeni vlasti.
Večernji list: Koliko bi za ekonomski oporavak bilo značajno ojačati veze iseljeništva s domovinama (Hrvatskom i BiH) te, uz izravne novčane doznake, raditi i strateški u kontekstu procesa privlačenja investicija?
- Mislim da se moraju donijeti mjere za stvaranje dobrog okruženja za ulaganje. Mjere trebaju privući kapital. Irelevantno je čiji je kapital. Volio bih da je neka hrvatska tvrtka (iz iseljeništva ili Hrvatske) gradila Pelješki most, ali je bitnije da je cijena bila 25% niža od ostalih ponuda. Ako će netko graditi tvornicu i zaposliti 100 ljudi, bitno je da plaća stiže navrijeme, a ne koja je boja kože ili vjera ulagača. Prirodno je da će Hrvati iz dijaspore više ulagati nego ostali. Neki Amerikanac će uspoređivati Hrvatsku s ostalim zemljama u Europi i odabrati najisplativiju. Hrvatski ulagač će isto uspoređivati, ali će sigurno preferirati Hrvatsku. Tamo gdje se mora procijeniti “od do”, Hrvatska će sigurno biti u povlaštenom položaju.
Večernji list: Kako iseljeništvo može biti vrijedan saveznik u procesu podizanja ekonomskih kapaciteta, a napose kada govorimo o područjima u BiH naseljenima Hrvatima?
- Mislim kako je potencijal za ulaganje u BiH, kakva je danas, uglavnom vezan uz hrvatske tvrtke. Ako nabrojimo najveće prehrambene tvrtke u Hrvatskoj, sve imaju veliki dio izvoza u BiH. Sigurno imaju prednost nad tvrtkama iz Italije, Austrije, Mađarske, Rumunjske, Bugarske itd. Ako Hrvati u BiH kupuju hrvatske proizvode, očekivano je da roba iz BiH ide u Hrvatsku. Tu su malo problem pitanja tržišta EU-a i pravila.
Večernji list: Dugoročna opstojnost Hrvata u BiH prioritetno je pitanje. Kako svladati ključne izazove?
- To je ključno pitanje. Isti odgovor kao na pitanje kako zadržati ljude na otocima. Komunikacija (ceste i telekom) i adaptacija. Nakon ove krize izazvane pandemijom COVID-19 jasno je da će se neke stvari promijeniti. Pojedinci koji su radili od kuće odličan su primjer. Ako osoba radi za dobru tvrtku i dobro je plaćena, zašto ne bi mogla živjeti u BiH? Sigurno će se povećavati broj ljudi koji će raditi od kuće. Troškovi života znatno su niži u BiH.
Jedan primjer kako se situacija brzo mijenja je tunel Sveti Ilija kroz Biokovo. Odjednom Imotski i Posušje postaju atraktivne lokacije za najam vila. Gradnja cesta je ključna. Uz koridor Vc i dodatne velike granične prijelaze, razmjena roba i turista će procvasti. Uz uporan rad te ulaskom BiH u EU, jednoga dana neće biti granice pa će biti moguće krenuti iz Dubrovnika, fotografirati se na Starom mostu, odigrati golf u Posušju i stići na misu u Međugorje.
