Potpuno sam ravnodušan prema Titovoj ponudi da me oslobodi. Nije na Titu da odlučuje o mojoj sudbini. To može samo Sveti Otac. Katolička crkva nije niti će ikada biti rob države.
Te su riječi nadbiskupa Alojzija Stepinca odjeknule 13. studenoga 1950. s naslovne stranice američkog lista New York Times. Veliki intervju s nadbiskupom, u to vrijeme zatočenim u Lepoglavi, pročitali su milijuni i milijuni Amerikanaca, jer su intervju prenijele sve veće američke i strane novine.
Autor teksta Cyrus Sulzberger II. prenio je nadbiskupu Titovu ponudu da ga oslobodi, a Stepinčevo “ne” Josipu Brozu s naslovnice najutjecajnijih američkih dnevnih novina zazvonilo je svuda po svijetu i označilo ne samo udarac Titovu nastojanju da se umili zapadnim snagama u osjetljivom vremenu nakon raskida sa Sovjetskim Savezom, nego je imalo i programatsku funkciju odbijanja Katoličke crkve da se svrsta uz pobjednike II. svjetskog rata te intencije da zadrži odvojenost od svjetovne vlasti. Intervju Cyrusa Sulzbergera malo je poznat javnosti u Hrvatskoj, a još je manje poznato da je za taj obiman tekst, u kojem sam razgovor s nadbiskupom zauzima malo mjesta, dok je veći dio posvećen okolnostima koje su dovele do susreta sa Stepincem, stavovima građana prema Stepincu, političkoj situaciji i opisima političara, kao i samom životu u tadašnjoj Jugoslaviji, sljedeće godine nagrađen najvećom nagradom u SAD-u, posebnom Pulitzerovom nagradom, najprestižnijim američkom novinarskim priznanjem. Sulzberger, pripadnik dinastije koja, uz kraće prekide, u svojim rukama drži New York Times od 1896., u to je vrijeme bio glavni inozemni dopisnik stacioniran u Parizu. U svojim memoarima Dugi niz svijeća daje kontekst svojih tekstova, pa tako i ovoga sa Stepincem, i ispisuje fascinantne događaje prije, za vrijeme i poslije II. svjetskog rata. Sulzbergeru su sva vrata bila otvorena, dijelom zbog toga što je bio novinar uglednog američkog lista, dijelom zbog toga što je pripadao dinastiji Sulzberger, ali i dijelom zbog toga što je, po vlastitu priznanju, za američku vladu prenosio poruke političarima u Europi, a posebno u istočnoj.
Tito dao zeleno svjetlo
Tako je i zeleno svjetlo za susret s nadbiskupom Stepincem dobio od Tita. Maršala, kako ga naziva u svojim tekstovima, susretao je manje-više redovito sve otkako ga je upoznao 1945. u Moskvi, na zabavi u jugoslavenskom veleposlanstvu. Tita opisuje kao “debeljuškasta čovjeka srednje visine, plavih očiju, prilično zgodnog i pomalo nalik Hermannu Göringu”. Tito je, piše, bio vrlo ljubazan – u detalje mu je opisao svoj život i istaknuo da mu je to bio drugi posjet Moskvi – prije je bio samo nakratko 1944.
Druge činjenice iz Titove biografije podudarale su se i kasnije, osim jedne. Sulzberger piše da je puno kasnije, 16. travnja 1959., časopis Komunist objavio Titove memoare u kojima je, u čudu, pročitao kako Tito kaže da je u Moskvu prvi put došao 1937. kad mu je Kominterna naložila da preuzme jugoslavenske poslove. Od Josipa Broza zatražio je da mu dopusti da vidi nadbiskupa Stepinca dok ga je intervjuirao u srpskim Užicama 6. studenoga 1950. Maršal Tito bio je odjeven u sivu vojnu odoru i bez epoleta. Izgledao je zdrav i u formi – nije djelovao zabrinut zbog političkog rata s Kominternom, ekonomske blokade i teške situacije s hranom zbog suše, piše Sulzberger. Poslužili su im kavu, makedonske cigarete i šljivovicu. Po sobi su tumarala dva psa – Tigar, njemački ovčar kojeg je uzeo Nijemcima, i jedan ptičar. Pokraj radnog stola stajala je bista Lenjina. Staljinove nije bilo, primjećuje.
Prevodio je službeni prevoditelj, ali bilo je očito da je Titovo znanje engleskog sada prilično. Razgovor je trajao sat i pol. Tito mu je kazao da je Jugoslavija za nacionalnu obranu spremna kupiti oružje od zapadnih sila. SSSR je dobio opremu od Velike Britanije, uključujući mlazne avione i stratešku sirovinu, kazao je. Ako dođe u pitanje sigurnost zemlje, kupit ćemo materijal od koga možemo iako trenutačno ne traju pregovori o toj temi. Unatoč propagandi iz Moskve, Jugoslavija ne smatra da je Marshallov plan katastrofa za Europu. Naprotiv, uvelike je pomogao nekim državama, poput Italije i Francuske, sažeo je Sulzberger teme razgovora. “Rekao je da će osloboditi nadbiskupa Alojzija Stepinca, trenutačno zatočenog kao ratnog zločinca, ako je to u interesu međunarodnih odnosa i ako to ne izazove nemire unutar jugoslavenske populacije. Nadbiskupa Stepinca možda pošalje u samostan, ali mu u Jugoslaviji neće biti dozvoljeno služiti kao prelat”, piše Sulzberger u memoarima. Potom je zamolio Broza dvije usluge. “Prvo, želio sam vidjeti Koču Popovića, načelnika Generalštaba. Zašto? Da od njega čujem o situaciji na jugoslavenskim granicama. To će biti lako, ali ne bih li radije sjeo i razgovarao s Ivanom Gošnjakom? Ne, rekao sam, u Americi bolje zvuči načelnik Generalštaba. Bilo kako, pa oba generala imaju iste informacije. O.K., rekao je Tito. Bio sam iznimno zadovoljan – naš (američki, op. a.) vojni ataše nije do sada sreo nikoga višeg od ranga pukovnika. Druga usluga: želio sam vidjeti Stepinca. Tito je odvratio kako je on dobro. Želio sam se sam uvjeriti. U SAD-u žive milijuni katolika i sve ih iznimno zanima sudbina nadbiskupa, rekao sam. Tito je ovaj zahtjev prihvatio prilično oklijevajući. Kratko je razmislio, zatim koračao lijevo-desno, s kamenim izrazom u plavim očima. Čut ćete od mene. Na ovaj ili onaj način, rekao je. Rukovali smo se i otišli”, prisjetio se Sulzberger. Operacija udovoljavanja Amerikancima započela je. Ako novinar na kraju razgovora s Titom nije bio siguran što očekivati, sumnje su mu uskoro bile rasplinute. Tog i sljedećeg dana vodio je “vrlo prijateljske razgovore” s nizom dužnosnika, pa i s onima koji su ga do tada držali na distanci – svi su mu odjednom bili na raspolaganju.
Treći dan zazvonio telefon
Vlado Dedijer, kojega je dugo poznavao, pozvao ga je na ručak u svoj dom, što je, kaže, bilo vrlo neuobičajeno. Dugo su se poznavali – i Dedijer je bio reporter, piše Sulzberger, a otpustili su ga iz Politike nakon što je proveo mjesec dana u Španjolskoj zbog prorepublikanskih stavova. Najveća ekskluziva bila je razgovor s kraljem Edwardom VIII. za vrijeme njegova odmora s Wallis Simpson na dalmatinskoj obali. Odjenuo se da izgleda kao ribar kako bi došao do Edwarda, a nakon toga bio je toliko sretan da si je kupio tri sladoleda. Sada je bio nešto drukčiji, primijetio je Sulzberger.
“Osim što je inzistirao da mu pronađem izdavača za Titovu autobiografiju koju mu pomaže pisati – a mislim da je time samo želio ugrabiti slavu – govorio je da Jugoslavija sada naginje prema britanskom tipu socijalizma. Kazao je da su Đilas i Kardelj vrlo impresionirani putom u Ameriku. Rooseveltove reforme bile su vrlo socijalističke, istaknuo je. Velika je to promjena od Dedijera i stavova iz 1946. “Servirali” su mu i Koču Popovića, baš kako je htio. Doduše, Popović, đak sa Sorbone, jako se uvrijedio kad mu je Sulzberger rekao kako je čuo da je ovaj prije rata bio dadaistički pjesnik. Nisam bio, bio sam nadrealist, odvratio mu je oštro prije negoli je optužio Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku, dunavske države i Hitlerove saveznice, a sada satelite SSSR-a da krše uvjete mirovnog sporazuma u Parizu iz 1946. te gomilaju vojne snage. Uvečer trećeg dana nakon razgovora s Titom Sulzbergeru je zazvonio telefon.
Maček i “željezna zavjesa”
“Rečeno mi je da idem u Zagreb te da se javim lokalnom Ministarstvu vanjskih poslova gdje ću dobiti dozvolu da posjetim nadbiskupa Stepinca. Veza se potom prekinula”, piše Sulzberger. Hrvatsku je i te kako dobro poznavao. Štoviše, jedna od dvije neugodnosti koje je imao na području tadašnje Jugoslavije bila je vezana uz Hrvatsku. Prva neugodnost bila je njegov odnos s Milovanom Đilasom koji mu je – kad ih je 1946. upoznao Tito – rekao: “A, vi ste taj koji piše da Tito ubija Srbe američkim puškama” te mu okrenuo leđa, na što se Tito nasmijao, potapšao Sulzbergera po ramenu i kazao da ne obraća pozornost na Đilasa, dok je druga bila vezana na intervju 1939. s Vladkom Mačekom, a u kojem čelnik HSS-a govori da nema vjere u izbore i najavljuje da će odbiti slati poslanike u sljedeći saziv parlamenta.
Namjerava se boriti za potpunu autonomiju, rekao je, ali i natuknuo da će “ako Francuzi i Englezi izgube interes, upasti u njemačku orbitu”. Čim je Sulzberger telefonom javio tekst, na vratima se pojavio čovjek koji mu je rekao da je njegova viza ukinuta te ga prepratio do željezničke postaje u Zagreb i smjestio ga na vlak za Rijeku, “najbliži grad u Italiji”. Tamo je danima obilazio jugoslavenski konzulat da bi mu se, nakon nekog vremena, ispričali i rekli da je “grešku napravio neki nadobudan službenik”. Intervjua s Vladimirom Mačekom – kako ga je zvao – prisjetio se i kad ga je sreo 22. srpnja 1945. u Parizu gdje je ovaj čekao britansku vizu. “Titova vlast pokušava uvesti kompletnu komunističku diktaturu. HSS je državni neprijatelj broj jedan. Da nisam otišao, vjerojatno bi me uhitili partizani. Za četiri godine vidio sam kako partizani spuštaju željeznu zavjesu na Jugoslaviju da nitko ne bi vidio što se događa”, tada mu je rekao Maček. Sulzberger je godinama kasnije ustvrdio da je Maček prvi upotrijebio termin “željezna zavjesa” u vezi s istočnom Europom.
Nisu najavili njegov posjet
– Tekst sam objavio u srpnju 1946., a Churchill je taj termin popularizirao od 1946. – primjećuje Sulzberger. Željezna zavjesa malo se razmaknula – barem ona oko zatvora u Lepoglavi – kad je tamo stigao ujutro 10. studenoga. O Lepoglavi – zatvoru u kojem su bili zatočeni pripadnici svih režima u ovoj nestabilnoj regiji – i danas Jugoslavijom kolaju priče o strašnim mučenjima koja nakon oslobađanja zemlje tamo provode partizani, piše Sulzberger. Stepinac je bio zatočen u sobi veličine 2,7 sa 4,2 metra. Prozor je imao rešetke, ali ne tako da sprečavaju ulazak danje svjetlosti. Soba je bila topla. Namještaj jednostavan: krevet s plahtom, jastučnicom i dekom, stol i stolac, pisaći stol na kojem su, među ostalim, stajali lavor, vrč i limena termosica. Pod je bio od drva. Na kukama na zidu visjela je odjeća i ručnik, piše novinar.
Bio je sunčan dan i nakon blještavog sunca trebalo je nekoliko trenutaka da mu se oči priviknu na zatvoren prostor te je ugledao muškarca “blijeda, ali zdrava izgleda. Tanka smeđa kosa i izraz lica otkriva čovjeka velike unutrašnje strasti. Ustao je i gledao, u rukama još držeći knjigu, naočale za čitanje odložio je na stolu. Tad mi je palo na pamet da nema pojma tko sam i da posjet nije najavljen”. Zanimljivo – Sulzberger je ranije tog jutra stigao u Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske gdje nitko – pa ni ministar – nije bio upućen u to da će im doći američki novinar koji je od Tita dobio dozvolu da ode do Stepinca. Uz jezičnu barijeru, i novinarovo natucanje “srpsko-hrvatskog”, ministar mu je dodijelio vodiča – mlađahnog Antona Sobotinčića, odjevenog u dugi smeđi kožnati kaput koji – piše novinar – svi povezuju s Udbom, organizacijom čije se ime izgovara “sotto voce” i koja tjera strah u kosti. Slična se situacija ponovila u Lepoglavi – upravitelj zatvora Josip Špiranec, veteran rata i nesumnjivo udbaš – nije imao pojma o posjetu. Tek kad mu je Sobotinčić rekao da je nalog od Tita te da ionako nemaju što skrivati, zatvorski se upravitelj opustio i odveo novinara do ćelije na prvom katu zgrade objasnivši da “imaju tisuću zatvorenika, ali samo jednog posebnog – Stepinca”. Dok ih je Stepinac promatrao, Sulzberger se predstavio. “Rekao sam prelatu tko sam, kako sam se tamo našao te da bih želio prenijeti svijetu poruku ako je ima, potpuno uzimajući u obzir okolnosti u kojima se intervju vodi kao i nadbiskupove želje. Želio sam prenijeti svijetu kako se osjeća, fizički i psihički. Razgovarali smo na francuskom, jeziku koji nitko u sobi nije razumio. Nadbiskup se ispričao za pogreške, kazavši da mu bolje idu i talijanski i njemački. No bez obzira, dobro je govorio. Monsinjor, kazao sam, možete li mi reći kakvog ste zdravlja?
Odgovorio je, još stojeći: ‘Dobro se osjećam. Nisam bolestan. Nisam nimalo smršavio otkako sam prije četiri godine došao ovdje’. Onda sam ga pitao kako provodi vrijeme. Kazao je da mnogo sati posvećuje molitvi, kontemplaciji i da trenutačno radi na životima svetaca. Proučava crkvenu povijest. Pokazao mi je na čemu je radio: bio je to latinski tom o franjevcima irskog prelata Waddinga”, piše Sulzberger u tekstu.
Podijeljeno mišljenje
Luke Wadding, irski svećenik s kraja 16. i početka 17. stoljeća, možda je najpoznatiji po tome što je njegovom inicijativom i zalaganjem Dan svetoga Patrika postao crkveni blagdan, no njegova uloga u crkvi daleko nadmašuje taj čin. Povjesničar, bavio se intenzivno poviješću franjevaca, a u Vatikanu, gdje je proveo desetljeća, iznimno je zagovarao irske. Bio je gorljiv zagovornik katolika za vrijeme Irskog konfederacijskog rata 1642. – 1649., sukoba koji je počeo kao protest domaćih katolika protiv engleskih i škotskih kolonizatora i njihovih pristaša. Wadding je postavio na noge samostan i školu Svetog Izidora, koja je postala sjedište irskih interesa. Gotovo stoljeće kasnije, kad je britanski premijer William Gladstone poslao u Vatikan katoličkog biskupa Georgea Erringtona da im objasni situaciju s Irskom, taj je biskup vatikanskim dužnosnicima kazao da “u Engleskoj najekstremnije Irce smatraju umjerenima u usporedbi s pripadnicima reda iz Svetog Izidora”. Dok je promatrao Stepinca, prisjećao se koliko je mišljenje o njemu među “jugoslavenskim narodom” podijeljeno. “Hrvati – rimokatolici – odvlačili su me na stranu i šaptali mi: Prije nego što posjetite nadbiskupa, trebate znati da ga mi obožavamo, bez obzira na to što vam kažu. On je veliki junak u narodu i nitko ne vjeruje u laži i uvrede koje o njemu plasiraju. On je naš mučenik”, piše Sulzberger na početku teksta nagrađenog Pulitzerom. Pokušao je, kaže novinar, dobiti manje vatreno mišljenje u katoličkoj Sloveniji. – Od troje ljudi s kojima sam razgovarao, dvoje je obznanilo duboku privrženost nadbiskupu. Treći, koji nikako nije bio komunist, rekao mi je: Bilo koja druga vlast strijeljala bi ga. Jesam katolik, ali on je bio izdajica. Kao i naš biskup u Ljubljani koji je prebjegao u Argentinu, surađivao je s Nijemcima i dopustio pokolj nevinih pravoslavnih Srba. Moj vozač, Crnogorac, bio je još brutalniji: Nadbiskupa treba odmah ubiti, kao svinju – piše Sulzberger i dodaje: U ovakvim, suprotstavljenim pogledima zrcali se osnovna poteškoća koja stoji pred svakim režimom u Jugoslaviji.
Otvoren put do lidera
Ovaj mu je režim pak dopustio posjet Lepoglavi. Kako i ne bi. Ipak je on bio Cyrus Sulzberger II. (1912. – 1993.), nećak tadašnjeg prvog čovjeka New York Timesa Arthura Haysa Sulzbergera koji je preuzeo novine 1936. Cyrus II. novinarskom se timu pridružio tri godine kasnije, da bi od 1944. do 1954. bio glavni inozemni dopisnik, a poslije toga kolumnist. Za vrijeme Arthura Haysa Sulzbergera tiraža novina popela se na više od milijun primjeraka. Naslijedio ga je 1969. sin Arthur Ochs Sulzberger, “odgovoran” za 31 Pulitzerovu nagradu i objavu tzv. Pentagon papers, tajnih dokumenata američkog ministarstva obrane o američkom angažmanu u Vijetnamu. Cyrus Sulzberger II. vodio je mondeni život sa suprugom, Grkinjom Tatianom Marinom u Parizu. Njihova kći Marina Beatrice udala se 1967. za Adriana Berryja, vikonta od Camrosea, čija je obitelj 1928. postala vlasnica britanskih novina Daily Telegraph i tako spojila dvije medijske dinastije. – Kao reporter i komentator imao je izniman dar: ujutro bi sletio zrakoplovom u Moskvu ili Peking i – kako je imao otvoren put do svih lidera – do navečer isporučio tekst toliko detaljan i stručan kao da se cijeli život bavio tim područjem, od lokalne industrije, poljoprivrede, do politike. U njegovu su krugu bili brojni državnici – Staljin, Hruščov, Kennedy, Nixon, Churchill, De Gaulle... Iskreno je znao reći da mu vrata otvara pripadnost obitelji Sulzberger, ali i želja lidera i revolucionara da dobiju maksimalnu pozornost – opisuje Cyrusa Sulzbergera njegov kolega iz NYT-a Rober McFadden.
No, 1977. u magazinu Rolling Stone izašla je optužba da je američki špijun i da je surađivao s CIA-om. Na takve je kritike odmahivao rukom, pa i tužio i dobio spor, kazavši da je točno da je imao određenu ulogu iza uloge dopisnika i novinara te da je prenosio poruke, ali o njihovu sadržaju nikada nije govorio. O sadržaju razgovora sa Stepincom opširno je izvijestio. Upitao je Stepinca dobiva li materijal za čitanje. “Rekao je da neprestano dobiva knjige. Većinu mu donosi sestra koja ga posjećuje svakog tjedna. Ipak se požalio da mu sav materijal, pa i onaj crkveni, pregledavaju zatvorski cenzori. Nije imao pristup novinama, posebno mu je nedostajao L’Osservatore Romano, vatikanski žurnal koji je opisao zabranjenim. Pitao sam ga je li u kontaktu sa svijetom izvan zatvorskih zidova. Pisma nisu strogo zabranjena. Ali ih podvrgavaju cenzuri. Zato ne pišem. Potom sam mu objasnio što mi je maršal Tito rekao oko mogućnosti da ga se oslobodi te da potom ode u katolički samostan u Jugoslaviji ili u izgnanstvo, pod uvjetom da se više nikada ne vrati. Stajao je tamo tiho nekoliko trenutaka, odjeven u crnu svećeničku halju, jednu je ruku držao na Waddingovoj crkvenoj povijesti, nepomičan. Potom je mirnim i tihim glasom odgovorio: “Potpuno sam ravnodušan prema tome hoću li ići u samostan ili ostati ovdje i što će se dogoditi sa mnom. Takve stvari ne ovise o maršalu Titu. One ovise samo o Svetom Ocu, o papi i nikome više”. Upitao sam nadbiskupa ima li kakvu poruku koju bi htio poslati preko mene svijetu izvan zidova Lepoglave. Opet je nakon kratkog razmišljanja odgovorio: “Nemam ništa reći. Zadovoljan sam što patim za Katoličku crkvu. Hoću li ili neću opet obavljati službu, ovisi samo o Svetom Ocu”. Upitao sam ga ponašaju li se dobro prema njemu. “Bilo je nekih problema”, odgovorio je. “Bolje da o tome ne govorim.” Dodao je da dobiva obilje hrane i da griju ćeliju svaki dan. U tom je trenutku nadbiskup stajao ispred jedinog stolca u sobi. Pozvao sam ga da sjedne. Ostao je na nogama i rekao: “Žao mi je što vam nemam ništa ponuditi. Žao mi je što vam ne mogu ni ponuditi da sjednete”.
“Znam zašto patim”
Upitao sam ga smije li obavljati službu. Pokazao je na vrata: “Ovo je moja kapelica. Možete ući”. Salzburger je otvorio vrata druge, manje ćelije. Njome je dominirao stol prekriven bijelom tkaninom koji je služio kao oltar. Nadbiskup Stepinac objasnio je kako su još dva rimokatolička svećenika zatočena u Lepoglavi i njima je dopušteno da s njim mole svaki dan. “Potpuno sam indiferentan prema mogućnosti da me oslobode”, ponovno je rekao Stepinac. “Ja znam što uzrok ovoga svega. To je pitanje koje samo Sveta Stolica može razriješiti. O mojoj slobodi i o onome što ću kasnije raditi ne odlučuje ova vlast. Potpuno sam indiferentan u pogledu bilo kakvih zamisli o mojem oslobađanju. Znam zašto patim. Za prava Katoličke crkve. Spreman sam svakog dana umrijeti za Crkvu. Katolička crkva ne može biti niti će ikada biti ičiji rob. Nikada neće biti rob države”, ponovio je Stepinac na kraju razgovora, a prenio novinar.
Prava je vrijednost intervjua u mnoštvu poruka koje su njime poslane, i to ne samo u tekstu. – Tito je dopustio posjet i razgovor sa Stepincem jer je htio Amerikancima, posebice katolicima, pokazati da Stepinca ne muče. Sulzberger je definitivno predao Titovu poruku nadbiskupu o tome da će ga osloboditi, ali pod Titovim uvjetima, u progonstvo ili povlačenje iz javnog života. Vjerujem da bi tadašnjoj vlasti najelegantnije rješenje bilo da je Stepinac pristao otići iz zemlje. Ali nije. Stepinac je pak, i zato što je znao da razgovara s uglednim novinarom, i da će tekst pročitati javnost, poslao poruku Titu, ali i javnosti o tome da se neće poviti pred Titom, da njegova sudbina ne ovisi o Titu, nego o Svetom Ocu – smatra Robin Harris, britanski povjesničar, novinar, pisac i publicist, nekadašnji savjetnik premijerke Margaret Thatcher, ali i autor knjige o Stepincu u kojem spominje intervju iz New York Timesa.
Simpatizer američke ljevice
– Sulzberger je bio Židov. Ne znam je li bio komunist, vjerojatno nije, ali bio je simpatizer ljevice američkog tipa. Nije počeo s velikom simpatijom prema Stepincu. Nije ni znao što može očekivati od Stepinca – prije intervjua dobivao je suprotne poruke od ljudi koje je sretao – od toga da ga treba ubiti, do toga da je mučenik i obožavan u narodu. No iz intervjua je jasno da je susret prošao jako dobro i da su postigli dobar odnos – analizira Harris poruke iz intervjua. Nakon razgovora sa Stepincem, Sulzbergera je upravitelj zatvora upitao o čemu su razgovarali. – Precizno sam mu ponovio intervju. Razmišljao je nekoliko trenutaka. Tad je rekao: “To nije u potpunosti točno. Na primjer, nikada nije zatražio te novine, L’Osservatore Romano. Što traži, to i dobije. Pa živi bolje nego čuvari. Ujutro dobiva kavu, kruh i maslac. Za ručak juhu, meso, desert i pola litre dalmatinskog vina. Navečer odrezak ili jaja i pola litre kave. Svaki dan ima šljivovicu ili drugu rakiju. Dajemo mu mjesečno do dvije i pol litre rakije. Kako se taj čovjek uopće može žaliti? Nikada ne možemo zaboraviti zločine njegove, mi koji smo se borili u ratu. Pod njim su poklane tisuće Srba jer nisu bili katolici. On je surađivao s neprijateljem. On je krio zlato i druge vrijednosti u svojoj crkvi i kršio naše zakone”, kazao je upravitelj – piše Sulzberger. Na povratku u Zagreb, prolazeći Zagorjem, odakle je Tito, američki je novinar u tišini promatrao jesenju idilu – crvene vrhove brežuljaka i baršunasto zelena polja. Prvi je progovorio njegov pratitelj Sobotinčić. – Rekao je da je prorežimski katolik koji redovito ide u crkvu. Dodao je da Stepinac zaslužuje biti tamo gdje jest, ali i da se divi prelatovoj tvrdoglavoj snazi te istaknuo kako su obični ljudi već odavno zaboravili na njega – piše Sulzberger. Zadnja je tvrdnja demantirana čim su izašli iz automobila u Zagrebu. – Dva su muškarca dotrčala do mene na ulici i upitala: “Jeste li vi američki novinar? Jeste li vidjeli nadbiskupa? Ah, on je tako dobar čovjek, svetac” – poručili su mu i zamolili: “Recite američkom narodu da je on naš junak”.
