Na Novu godinu i svetkovinu Svete Marije Bogorodice apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini, nadbiskup Luigi Pezzuto predvodio je misno slavlje u sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova. Ovaj se dan u posljednjih 49 godina obilježava i kao Svjetski dan mira, na početku godine kada se s nestrpljenjem iščekuje upravo okončanje velikih svjetskih sukoba koji su doveli do jedne od najvećih tragedija u modernoj povijesti. Nuncijevu propovijed donosimo u cijelosti: Tema Dana mira je sljedeća: "Pobijedi indiferentnost i osvoji mir."
Potrebno je, u izboru ove teme, prepoznati genijalnost i vrhunski duhovni osjećaj pape Franje.
Zapravo, samo tko nije indiferentan u stanju je zapaziti "globalizaciju indiferentnosti".
Nažalost, svi smo uključeni u ovu problematiku indiferentnosti i, upravo zato, ne posjedujemo proročki duh u vezi s potrebom popraviti tu antivrijednost.
1. U čemu se sastoji stav indiferentnosti?
Indiferentan je onaj tko – kako kaže današnja poruka mira – "zatvara srce da ne bi uvažavao druge", onaj koji "zatvara oči da ne vidi ono što ga okružuje ili se odmiče da ne bi bio zahvaćen tuđim problemima" (br. 3). Tko se od nas ne pronalazi u ovom nacrtu?
Zaista, ako je istina da je indiferentnost bila karakteristika svakoga povijesnog razdoblja, također je točno da je "u naše vrijeme ona vrlo nadvisila osobno područje i dobila globalnu dimenziju i proizvodi fenomen globalizacije indiferentnosti" (br. 3).
Mi, kao kršćani i kao katolici, pozvani smo preokrenuti tu "globalizaciju indiferentnosti" u globalizaciju pozornosti prema Bogu, prema braći i sestrama, kao i prema stvorenju.
Kao što zapravo naglašava papa Franjo u svojoj poruci "prvi oblik indiferentnosti u ljudskom društvu je ona prema Bogu (br. 3). Tako "čovjek misli da je tvorac sebe samoga, vlastitoga života i društva; smatra se samodostatnim i cilja ne samo da on zamijeni Boga, nego i da ga posve ukloni" (br. 3).
Ta indiferentnost prema Bogu neizbježno vodi prema jednoj drugoj posljedičnoj kobnoj indiferentnosti: ljusko biće, koje je indiferentno prema Bogu, nužno postaje indiferentno prema sebi sličnima, tako da čovjek danas dolazi u stanje da misli kako nikomu ništa ne duguje, osim sebi samomu, i zahtijeva da ima samo prava.
Nažalost, treba priznati da u vezi s ovim "pogrešnim samorazumijevanjem osobe" također smo i mi kršćani i katolici, pastiri i vjernici, klerici, redovnici i laici, uključeni i trebali bismo se preispitati.
Kolike zatvorenosti i indiferentnosti osobne i zajedničarske postoje također na crkvenoj razini, osim u društvu!
2. Stav indiferentnosti kompromitira proces izgradnje mira i sam mir. On ustvari vodi ljudsku osobu i zajednicu prema inerciji i nezauzimanju, kao da ga se problemi drugih ne tiču. Svako, pojedinac i zajednica, zatvara se u vlastitu ljusku, nastojeći preživjeti također na štetu drugih (br. 4).
"U tom smislu indiferentnost i nezauzimanje, koje iz nje proizlazi – nastavlja broj 4 današnje poruke mira – predstavljaju teško izbjegavanje obveze koju treba svaka osoba doprinijeti, prema mjeri svojih mogućnost i uloge koju obnaša u društvu (i moglo bi se reći također u Crkvi), zajedničkom dobru, posebice miru, koji je jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva."
Nalazimo se u liturgijskom božićnom vremenu koje – kao što znademo – jest događaj ulaska Boga u ljudsku povijest po dolasku među ljude Njegova Sina Isusa, koji se učinio naš prijatelj, brat, sudrug na putu. Sve to je znak ispunjenja solidarnosti Boga s čovječanstvom (br. 5).
Isus je učitelj koji "nas poučava da budemo milosrdni kao Otac" (usp. Lk 6,36). Istovremeno "u prispodobi o dobrom Samaritancu (Lk 10,29-37) prokazuje propust pomoći u žurnoj potrebi sebi sličnih: 'Pogleda ga i prođe' (usp. Lk 10,31-32). U isto vrijeme, po ovom primjeru, on poziva svoje slušatelje, i osobito svoje učenike, da nauče zaustaviti se pred patnjama ovoga svijeta da bi ih olakšali, pred ranama da bi ih liječili sredstvima kojima se raspolaže, počevši o vlastitoga vremena, unatoč tolikim brigama.
Indiferentnost ustvari često traži isprike: u opsluživanju obrednih propisa, u količini stvari koje treba činiti, u antagonizmima koji nas drže dalekima jedne od drugih, u predrasudama svake vrste koje nas sprječavaju biti bližnjima" (br. 5).
Sve ovo se susreće u razumijevanju i ostvarenju milosrđa. Evo, izvanredni jubilej milosrđa je kairos, to jest vrijeme milosti, najprikladnije i najkorisnije da bi se doživjelo obraćenje i izašlo iz obamrlosti u indiferentnosti. Zato "u duhu jubileja milosrđa svatko je pozvan priznati kako se indiferentnost očituje u vlastitom životu i primijeniti konkretno zauzimanje da se doprinese poboljšanju stvarnosti u kojoj živi, polazeći od vlastite obitelji, susjedstva ili radnoga okruženja" (br. 8).
Na kraju, što se tiče nas, kao kršćana i katolika, "odlučujuće je za Crkvu i za vjerodostojnost naviještanja da ona prva živi i svjedoči milosrđe" (br. 5).
Danas, na svetkovinu Djevice Marije, Majke Gospodinove, želimo povjeriti i njezinu zagovoru svoju crkvenu i osobnu nakanu da napustimo stav indiferentnosti i da poštujemo i slušamo Boga Oca, braću koji su u Kristu slika i prilika Oca i Sina, te stvorenje, koje je odjelotvorio prema prototipu Sina, u vidu autentičnoga bratstva i solidarnosti što nije "nejasan osjećaj sažaljenja ili površnoga ganuća za nedaće tolikih blizih i dalekih osoba", nego "čvrsta i ustrajna odlučnost da se zauzima za opće dobro" (br. 5). (kta)*
