“Ovo nisam odavno vidjela, a već mi je više od 70 godina. Svega još ima na ovoj velikoj tržnici, ali nema kupaca, rekla je Anka iz posuškoga Broćanca.
Gradska posuška tržnica postala je, kao i mnoge druge, mjesto i gdje se nude razna roba i proizvodi, ali nema onih koji će kupiti nešto više. Tek se kupi zelje, poneka zimska odora i to je sve.
Prodavači pozivaju kupce, bolje reći prolaznike, da zavire na štand jer im nude dobru robu po niskim cijenama. Ali ni to ne ‘pije vode’. Očekivalo se da riba krene, ali ribarica s juga se potužila kako nitko ne traži ribu. Ističe kako prodavači s juga, iz Dalmacije, te iz Bosne sve manje dolaze na tržnicu jer dolaskom više gube nego što zarade. Više je žena prodavačica nego muškaraca. Najljepša bi im nagrada bila kada bi kupili komad robe, dometnu Imoćanka.
Nestali su i brojni štandovi i prodavači pa je tržnica u sivilu i sve više u ekološkom neredu. Na kraju šetnje ozbiljniji prodavač iz Ljubuškog tek dometnu kako su neke vrste robe jeftinije u trgovinama nego na tržnici pa su stoga prazne i uskoro će biti pred gašenjem.
