Na današnji dan, 23. siječnja 1994. od posljedice eksplozije minobacačke granate poginulo je četvero djece – Armin i Damir Rizvan te Emil i Emaial Meškić. Braće i sestara od 10 do 13 godina. Poginuli su dok su se igrali ispod koša, ispred trafostanice u stambenom naselju iza zgrade Mostarka.
Igrajući se u dijelu grada pod nadzorom Hrvatskoga vijeća obrane dok je još trajao rat, vjerovali su da su sigurni ispod koša, skriveni među visokim zgradama koje su ih okruživale. No, smrtonosni projektil prekinuo je njihove dječje snove i odrastanje. Istraga je provedena te je tada utvrđeno da je minobacački projektil ispaljen s položaja Armije BiH, no ovaj slučaj do sada nije procesuiran.
Tragedija tog dana nije završila tu – samo dvadesetak minuta kasnije, druga granata pala je na Aveniju i ranila dvoje djece, rođake Šarić, dok su vozili bicikle. Najteže ranjeni dječak preživio je zahvaljujući prolazniku koji ga je odmah odvezao u bolnicu.
Prošle je godine, nedaleko od mjesta gdje su ubijena djeca, podignut spomenik u njihovu čast. Taj je spomenik postavljen zahvaljujući inicijativi mostarskog uglednika Ilije Kožulja, koji je tijekom rata obnašao dužnost ministra u Vladi Hrvatske republike Herceg Bosne, a kasnije je bio i dužnosnik u Vijeću ministara BiH. Ovaj čin osigurao je da se sjećanje na nevine žrtve zadrži u kolektivnoj memoriji grada i šire zajednice.
Rat je ostavio duboke rane, ne samo na tijelima nego i u dušama onih koji su preživjeli. Rođak Šarić, danas odrasla osoba, sjeća se tog dana s tugom i bolom. Njegova poruka je jasna: rat ne donosi dobro nikome, već samo smrt, patnju i gubitak. Njegove uspomene na izgubljene prijatelje – Armina, Damira, Emila, Emailu i sve druge nevine žrtve rata – svjedočanstvo su strahota koje se nikada ne smiju zaboraviti. Koliko je rat proklet, bezuman, besmislen vjerojatno svjedoči i činjenica da su sve četvero poginule djece Bošnjaci koji su ubijeni od projektila ispaljenog s položaja Armije BiH.