Crkva slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, koja se nalazi u sklopu zdanja Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa odnosno Katoličkog bogoslovnog fakulteta, 5. srpnja 2021. proslavila je svoj patron.
Svečano Misno slavlje, kojim je također obilježena 140. obljetnica ponovne uspostave crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u zajedništvu s apostolskim nuncije u BiH mons. Luigiem Pezzutom i biskupom banjolučkim mons. Franjom Komaricom te uz koncelebraciju 27 svećenika među kojima su bili: delegat biskupa mons. Petra Palića iz Mostara generalni vikar mons. Željko Majić, poglavari na čelu s rektorom Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić, profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu predvođeni preč. Darkom Tomaševićem i drugi. Na Misi su sudjelovale redovnice među kojima s. M. Ana Marija Kesten, provincijalna glavarica sestara Služavki Malog Isusa koje djeluju u ovom sjemeništu, zatim zajednice Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater, studenti i djelatnici KBF-a i drugi.
Riječi dobrodošlice kardinalu Puljiću, nunciju Pezzutu, svim biskupima i svim prisutnima uputio je rektor. Podsjetio je da ovom Misom slave tri obljetnice: 140. godina ponovne uspostave redovite hijerarhije u BiH, 130 godina od zaključenja prve akademske godine tadašnjeg Seminarium provinciale majus archiepiscopalis ecclesiae vrhbosnensis (Nadbiskupskog višeg provincijskog sjemeništa Crkve vrhbosanske) u Travniku te 125. obljetnice završetka i posvete sjemenišne crkve sv. Ćirila i Metoda iako sam datum pada na blagdan Male Gospe. „Želja nam je da tu obljetnicu obilježimo obnovom u ratu oštećenog vitraja, no ostvarenje te želje ovisit će dobrim dijelom o nesebičnosti i darežljivosti svećenika“, kazao je rektor Spajić koji je svoje obraćanje završio riječima: „Sve ove naše 'radosti i nade, žalosti i tjeskobe' (GS 1) donosimo u ovo misno slavlje i prikazujemo Gospodinu da nas u svojoj providonosnoj ljubavi vodi prema ostvarenju našega poslanja.“
Uvodeći u Misno slavlje kardinal Puljić je zahvalio rektoru Spajiću na uvodnim riječima te pozdravio sve prisutne. Kazao je da je proslava spomenutih obljetnica divan izazov i poticaj da uzdignu svoje srce svemogućemu Bogu, moleći zagovor sv. Ćirila i Metoda kojima je posvećena sjemenišna crkva te istaknuo da je bogoslovno zdanje bilo „svojevrsno gnijezdo za vrijeme komunističke vladavine“ kao i da je u ovom vremenu potrebno hrabrosti i nade da bi prevladali sve izazove i slabosti. „Neka istinski euharistija bude izvor naših nadanja, da liječimo ratne rane i sve rane ljudske, da budimo nadu i hrabrost za život“, poželio je kardinal Puljić.
Prigodnu propovijed uputio je nuncij Pezzuto koji je na početku kazao da sv. Ćiril i Metod izazivaju „veliku pozornost i štovanje sveopće Crkve, ne samo zbog svetosti života, već i zbog gorljivosti te pastoralne pronicljivosti“. Podsjetio je da Katolički bogoslovni fakultet i bogoslovna zajednica ovom Misom zaključuju 2020.-2021. akademsku godinu te istaknuo: „U ovoj pandemijskoj godini sve što se moglo učiniti, učinjeno s nemalim odricanjima, kako sa strane uprave Bogoslovije, tako i sa strane profesora i studenata. Za sve ove napore svakako im dugujemo veliku zahvalnost“.
Nuncij Pezzuto je potom progovorio o 140. obljetnici od uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH. „Potrebno je podsjetiti se i ovog događaja i sjetiti se brojnih pastira, svih redova i razina, koji su je utjelovili, a za koje želimo moliti na osobit način tijekom ove euharistije. Molimo, ne samo za prošlost, nego i prije svega za budućnost ove hijerarhije“, potaknuo je nuncij Pezuto te se osvrnuo na pročitani misni odlomak iz Evanđelja po Luki o „drugom misionarskom govoru“ koji sadrži temeljnu ideju za prepoznavanje biti života i djelovanja Crkve. „On se ostvaruje i poprima konkretan oblik u ključnoj riječi: 'Idite'. To znači da je karizma svojstvena Crkvi, to jest evangelizacija, ono što sažima i daje vrijednost svemu ostalom“, rekao je apostolski nuncij ističući da biskup, svećenik, đakon, redovnik, redovnica, laik… trebaju sve ono što rade, govore, mole, „pretočiti u evangelizaciju“.
„Drugim riječima, moramo se zapitati: u konačnici, tko sam ja u kontekstu kršćanske zajednice? Kako bih definirao samog sebe? Ja sam osoba koja u Crkvi ima jedinstvenu i bitnu zadaću evangelizacije i ništa više“, posvijestio je nuncij Pezzuto. Kazao je da navedeni evanđeoski tekst otkriva stil koji mora posjedovati apostol u djelu evangelizacije, prije svega „putujući stil, stalno kretanje, neprestani izlazak iz svega onoga što nas tijekom evangelizacije može ukorijeniti u sebičnost i ustajalost“. Istaknuo je da se „evangelizirajuće putovanje“ može ostvariti upravo kada je navjestitelj upućen da evangelizira drugdje te podsjetio da biskupi, redovnički poglavari i svi koji su dužni dodijeliti razne službe evangelizacije u tim trenutcima često nailaze na mnogo otpora. Posvijestio je da, osim stila, Isus pokazuje i sam sadržaj evangelizacije, bit navještaja. „Slijedeći Kristov mentalitet, evangelizirati znači da se srž navještaja mora odnositi na Kraljevstvo Božje i na ključnu vrijednost Kraljevstva Božjeg koja je mir“, istaknuo je nuncij Pezzuto naglasivši da „biti evangelizator“ zapravo predstavlja „oduševljavajući životni projekt“. Upozorio je da izvorni navještaj Evanđelja sa sobom donosi i napast s kojom se oni koji navještaju nisu u stanju nositi: mogućnost neuspjeha, to jest da budu – poput učenika koje Isus šalje "kao janjce među vukove" – bespomoćni i bez ljudske sigurnosti.
Kazavši da je i sam Isus, evangelizator kojeg je Otac poslao, doživio neuspjeh, nuncij Pezzuto je pojasnio da ono što predstavlja neuspjeh na ljudskoj razini nije neuspjeh na razini vjere te je u tom smislu Kristov križ vrlo rječit. Dodao je da je Isus nije samo „Kralj mira“, već „sam mir“ te da stoga i evangelizator „u dubini svoga bića“ zapravo jest „čovjek mira“. Pozvao je i sve druge da se, poput svetih Ćirila i Metoda, postavljaju u zajednicama u kojima su poslani, te da se utječu zagovoru ovih svetaca „kako bi Katolička crkvena hijerarhija Bosne i Hercegovine nastavila djelovati istom snagom svjedočanstva, u ovom našem vremenu, koje - poput onoga u kojem su djelovali oni – pokazuje svoje krhkosti (bolne, slabe točke) i to ne samo izvan nego i unutar kršćanske zajednice“.
Zahvalu Bogu i svima koji su dali svoj doprinos za uspješan tijek i završetak akademske godine – od profesora, studenata, osoblja KBF-a – uputio je na kraju i dekan KBF-a, preč. Darko Tomašević te poželio da im dani odmora budu na okrjepu kako bi i u idućoj akademskoj godini, s Božjim blagoslovom, svi mogli još bolje živjeti i raditi.
Tijekom Mise pjevao je Zbor bogoslova „Stjepan Hadrović” pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.
Apostolsko pismo pape Leona XIII. kojim se ustanovljuje biskupska hijerarhija u Bosni i Hercegovini od 5. srpnja 1881. godine možete pročitati na mrežnoj stranici Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. U spomenutom Apostolskom pismu na str. 15 i dalje nabrojene su biskupije u novoj crkvenoj pokrajini: „Apostolske vikarijate, uspostavljene u krajevima Bosne i Hercegovine, istom ovlašću ukidamo, trnemo i proglašavamo dokinutima. Na tom području uspostavljamo novu crkvenu pokrajinu koja će se sastojati od samo 4 biskupije ovako kako slijedi, dok Nam ne bude moguće ustanoviti brojnija sjedišta. Budući da je grad Seraj, pučki Sarajevo, smješten gotovo u sredini Bosne i njezin glavni grad, zbog položaja i prikladnosti mjesta prilično je pristupačan strancima i trgovcima te je zgodniji od ostalih gradova za katolike koji u nj dolaze radi svojih poslova; i kako su katolički biskupi ponekad imali gostoljubno sjedište kod toga grada u vrhbosanskoj utvrdi, i u njemu, dok su, prema kazivanju, divljali patarenski pristaše, tražili sigurno sklonište, stoga sjedište grada Sarajeva, dodjeljujući mu vrhbosanski naslov, apostolskim auktoritetom, snagom ovoga pisma uspostavljamo, činimo i proglašavamo nadbiskupskim i metropolitanskim sjedištem i glavom drugih biskupskih stolica koje postoje ili će ih Naši Nasljednici, Rimski biskupi, u budućnosti podići u objema pokrajinama, Bosni i Hercegovini. A njemu doznačujemo, pridajemo i dodjeljujemo kao pokrajinska ova tri sjedišta: dva koja podižemo kao nova u gradovima Banjoj Luci i Mandetriju, pučki Mostar, i treće, već ustanovljeno, mrkansko-trebinjsko kojim će upravljati dubrovački biskup, kao administrator, dok se drukčije ne odredi. Sadašnje biskupe tih biskupija podvrgavamo vrhbosanskomu nadbiskupu kao sufraganske koji će biti podložni njegovu nadbiskupskom i metropolitanskom pravu. Isto tako, kler i cio narod kojega će se poslovi upućivati spomenutom nadbiskupu prema uredbama svetih kanona, jednako podlažemo istomu nadbiskupu što se tiče nadbiskupskih i metropolitanskih prava. A što se nove Mostarske biskupije tiče, u čijim se granicama nalazi grad Dumno, pučki Duvno, koji su stari zvali Delminij, odakle je nastalo ime Dalmata, imajući u vidu da je taj grad s okolnim naseljima - kako govore stari zapisi - zadobio dostojanstvo biskupskoga sjedišta, koje se zvalo duvanjsko ili dalmatsko,[1] Mi želimo i naređujemo da se mostarski biskup zastalno služi i resi i naslovom duvanjskim ili delminijskim kako bi živjela u potomcima uspomena na tu uglednu stolicu.
Na mrežnoj stranici Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu gdje o povijesti ove ustanove piše: „U duhu ove odredbe dr. Josip Stadler, preuzevši službu prvoga nadbiskupa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji 1882. god., otvorio je u Travniku Nadbiskupsko dječačko sjemenište i gimnaziju. Kad su prvi dijecezanski maturanti te sjemenišne gimnazije dospjeli do teološkog studija, nadbiskup je 1. rujna 1890. otvorio u zgradi Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa u Travniku prvo godište Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i prvu godinu filozofsko-teološkog studija. Nadbiskup Stadler je u međuvremenu podizao zgradu Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu, pa su 1. rujna 1893. bogoslovi, poglavari i profesori prešli u novosagrađeni dio Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu. Upravu u Bogosloviji nadbiskup je povjerio isusovcima. Zgrade obaju sjemeništa vlasništvo su Vrhbosanske nadbiskupije. Nadbiskupsko dječačko sjemenište u Travniku i dio Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu oduzeti su 1944. god. od Nijemaca. Nakon ulaska partizana u Sarajevo, Nijemci su se povukli te se u prostorije uselio jedan partizanski medicinsko-sanitarni bataljun. Republičko ministarstvo prosvjete priopćilo je biskupima 25. prosinca 1946. da uskraćuje odobrenje za daljnji rad Bogoslovije. Godine 1947. komunističke vlasti dio zgrade zakratko su pretvorili u vojarnu, a zatim u studentski dom. Nacionalizacijom je onemogućeno daljnje djelovanje. Nakon dugih i mukotrpnih pregovora s tadašnjim vlastima u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini (SR BiH), vrhbosanski nadbiskup dr. Smiljan Čekada kupio je svoje vlastito Sjemenište i 25. studenoga. 1969. otvorio je prvi tečaj bogoslovnog studija u nenacionaliziranom, tzv. profesorskom dijelu zgrade što je poslije prošireno na cijelo zdanje. Uprava Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa povjerena je 6. srpnja 1972. dijecezanskim svećenicima. God. 1973./1974. obnovljena je zgrada Bogoslovije. Godine 1980. Bogoslovno sjemenište dobiva ime Vrhbosanska katolička bogoslovija, koja je obuhvaćala odgojnu i školsku ustanovu: Vrhbosansko bogoslovno sjemenište i Vrhbosansku visoku teološku školu. Zbog ratnih sukoba u BiH 1992. god. Vrhbosansko bogoslovno sjemenište i Vrhbosanska visoka teološka škola nalaze svoje privremeno utočište u dominikanskom samostanu u Bolu na Braču. Neposredno prije povratka u Sarajevo 1996. god. ponovno je obnovljena zgrada Vrhbosanske katoličke bogoslovije. Godine 1996. rastavljene su uprave Vrhbosanske visoke teološke škole i Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Vrhbosanska katolička bogoslovija imala je veliku čast ugostiti Svetog Oca Ivana Pavla II. u svojim prostorijama 12. travnja. 1997. tijekom njegova pastoralnoga pohoda BiH“.
U zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa djeluje Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu o kojem možete više saznati na mrežnoj stranici: https://kbf.unsa.ba/ Na početku spomenute stranici piše: „Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu zasnovan je na temeljima najstarije sustavno organizirane visokoškolske ustanove u BiH, Vrhbosanske katoličke teologije, koju je 1890. utemeljio prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Ova je visokoškolska ustanova od svoga osnutka izvršavala svoje crkveno poslanje odgoja i obrazovanja svećeničkih kandidata koji su nakon svoje formacije preuzimali svoj dio odgovorne svećeničke službe u Vrhbosanskoj metropoliji. Katolički bogoslovni fakultet uz ovu zadaću koju ima od svog osnutka, danas ima i zadaću formacije katoličkih laika koji će nakon završenog studija preuzeti svoj dio odgovornosti u Crkvi i društvu, te na taj način izvršavati svoje poslanje u svijetu, koje je Krist povjerio svim svojim učenicima.“
