Đakovčanin Ivan Filipović, rođen 1968. u Tomislavgradu, odrastao u Đakovu, prvi je u Hrvatskoj i među prvima u svijetu koji je, nakon što je bio ovisnik o drogama i prošao put liječenja u zajednici Cenacolo, postao svećenik. Zaređen je 2004., a nakon ređenja aktivno djeluje kao duhovnik u zajednici.
Buntovnički duh
- Sam kontakt s drogom nije da se jednoga dana probudiš i počneš uzimati nekakve supstancije, lakše droge ili slično. Korijeni su puno dublji i mislim da potječu iz obiteljske situacije, ljudi, prijatelja koji te okružuju. Mislim da je to kod mene tako počelo. Kad sam imao oko 12 godina, uzimao sam si potpunu slobodu, a i pomanjkanje oca, koji je radio u Njemačkoj, donekle mi je otvaralo slobodne prostore i do izražaja je dolazio nekakav buntovnički duh koji je već bio u meni. Imao sam samo majku koja se morala sama brinuti o nas četvero djece. Rekao bih da su korijeni već bili tu iako sam imao dobar kršćanski odgoj. Roditelji su mi jako dobri i pošteni (otac mi je preminuo u prosincu prošle godine). Išao sam u crkvu, na vjeronauk, ali moja rana boemština, buntovnički život protiv normalnih životnih standarda, nije mi dala prihvatiti te stvari. Tu su već bili korijeni, a onda su već s 15 godina slijedili izlasci u kafiće, glazba, prvo pivo, prvi Marlboro, u Đakovu sam igrao biljar – živjelo se. Bili smo skupina mladih ljudi koja se dobro snalazila u tom “američkom stilu života”. I sve me to ispunjavalo i u početku uopće nije izgledalo loše - priča don Ivan u intervjuu za Glas Koncila.
Prekretnica, na neki način, u njegovu životu bila je 1994. godina. - Nakon svih tih iskustava, početka uzimanja heroina, odlaska u Njemačku, nakon toga ovisničkog života koji je bio intenzivan, posebno posljednjih godina, dogodilo se to da sam jednostavno bio umoran od svega: od varanja, laganja, krađa, strahova od policije, protivničkih bandi i konkurencije na ulici. Roditelji i prijatelji predložili su mi da odem k s. Elviri Petrozzi u zajednicu. U početku sam to odbijao, bilo je to ponižavajuće i poražavajuće za mene – reći samome sebi da sam promašio u životu, prihvatiti da su svi moji ideali pali. No, 1994. ušao sam u zajednicu s poteškoćama kao i svi. Nije bilo lako. Ušao sam i, poslije kratkoga vremena, svidjelo mi se. Danas tek shvaćam kako su u mom svećeničkom pozivu bitni ti korijeni što su mi ih roditelji usadili. Ako je čovjek sklon književnosti, puno čita i vidi kako je to u svijetu, brzo zaboravi na Crkvu i puno se lakše utopi u sve drugo nego da se drži vjere i molitve. Pogotovo dečki između 15 i 18 godina. Ali ti su korijeni jako, jako bitni. Kad sam ušao u zajednicu Cenacolo, nisam imao problema s molitvom. Nije mi bila nepoznata. Sjećam se krunice koju smo molili kod bake, tada nije bilo struje i molilo se pod petrolejkama. Sjećam se toga jako dobro jer su bakine krunice bile dugačke. Kao dijete igrao bih se cijeli dan, a navečer pomislim: “O, Bože dragi, sad će molitva, kad će završiti, ja sam jako gladan.”
Škola života
U zajednici sam brzo i lagano ušao u taj odnos s Bogom te zbog toga mislim da su korijeni jako bitni. Isto tako, u zajednici sam naučio promatrati oko sebe. Smatram jako bitnim to što roditelji usade djeci, a i sama psihologija kaže da je posebno razdoblje od rođenja do 3. godine života jako bitno jer utječe na čovjeka za čitav život - priča don Ivan za Glas Koncila i dodaje kako je još uvijek u zajednici, već deset godina.
- Zajednica Cenacolo je velika škola života. Vraća ljude u život, prije svega, vraća ljude k Bogu jer zajednica Cenacolo i s. Elvira nikada nisu za svoj cilj imali mladoga čovjeka maknuti od droge ili drogu od čovjeka, nego je cilj zajednice mladoga čovjeka dovesti u osobni odnos s Bogom, da spozna Boga, da je u Kristu smisao života. Život u zajednici ne počinje nekakvim teološkim predavanjima, katekizmom jer to ovisnici nikada ne bi prihvatili. Počinje se jednostavno s molitvom, i to krunice koja se u zajednici moli od prvoga dana. Počne se moliti krunica i počinje se živjeti. U zajednici momci sve rade sami. Treba netko tko će se brinuti o kuhinji, netko tko će obrađivati vrt, potreban je zidar... Također je jako bitan odnos prema poslu: ono što čovjek zna raditi – radi li to s ljubavlju? U zajednici nema psihologa koji dolazi na svoje radno mjesto. Put u zajednici počinje iz konkretnoga života. Prvi dodir s Bogom u zajednici je vjera u providnost. A providnost bi uvijek bila ta, rekla bi s. Elvira, zasučite rukave, primite se posla. Niste bolesni, hendikepirani i nije potrebno da država za vas plaća. Država ima svojih problema i neka pomaže socijalno ugroženima. Isto tako i vaši roditelji: pokrali ste ih, izvarali ih sve ove godine. Zar bi oni sada morali za vas nešto plaćati? Zajednica to njih ne pita.
To je, dakle, providnost – iskoristiti svoje radne, intelektualne sposobnosti, a drugo, ima jako puno dobrih ljudi. Sjećam se, 1994. (bio sam prvo u zajednici u Ugljanima), ratno vrijeme i nismo imali što jesti. Primjerice, tjednima smo jeli grah iz talijanskoga Caritasa i molili za providnost. Sjećam se kad bi došao Caritasov kamion: to je bilo veliko veselje, a najviše me dirnulo to što bi odgovorna osoba u kućama, kada dođe taj kamion, zvala obitelji kojima je pomoć najpotrebnija i njima podijelila hranu, a nama bi obično ostao grah. A to su bila ta konkretna djela koja su u meni tada, bio sam tek nekoliko mjeseci u zajednici, ostavila snažan dojam prisutnosti Boga u zajednici - kaže ovaj svećenik.
Smatra kako ga je zajednica veoma približila Bogu preko tih iskustava providnosti te jer je u zajednici, poslije dugo godina života, bio prihvaćen onakvim kakav jest. - U ljudima koji su me tako prihvatili osjetio sam dobrotu, ljubav, razumijevanje. Točno sam znao tko sam, što sam, jer i oni su slično prošli kao i ja i u potpunosti su me mogli razumjeti. Moje se obraćenje dogodilo u osobnom susretu s Bogom jer zajednica je bila ambijent koji je najviše pogodovao tome, a najsnažnije se to dogodilo u osobnom klanjanju – kad čovjek u tišini ima hrabrosti biti iskren, istinit i ponizan pred Bogom. U zajednicu sam ušao onakav kakav sam bio vani i u njoj sam počeo uviđati da sam lažac i da točno znam dan i minutu kada sam slagao, prevario. I kad sam pitao skrušeno za oprost, stvarno sam doživio iskustvo Božje ljubavi, miline, kao u paraboli o izgubljenom sinu. Ja sam to doživljavao veoma snažno, iskustveno. Počeo sam kroz molitve, noćna bdijenja u kapeli otkrivati samoga sebe, spoznavati se. S. Elvira me potaknula na to. U jednoj katehezi je rekla: “Vi ne poznajete tko ste.” Moja je prva reakcija bila – što ona to priča? Kako da se ne poznajem, imam 26 godina.
Bez pritisaka
To mi se snažno urezalo u sjećanje i uistinu sam poslije shvatio da se ne poznajem i to je bio početak otkrivanja samoga sebe u tom oprostu pred Bogom. Mislio sam studirati psihologiju. Od veljače do rujna 1998. u meni je bila strašna borba – lomilo se između teologije i psihologije. Nisam ni pomišljao da bih mogao biti svećenik. No, prelomilo se na teologiju. S. Elvira je rekla da ću studirati na sjeveru Italije s don Stefanom, a ja sam rekao da neću jer kako da ja, ovisnik, postanem svećenik. Nisam uopće mogao povezati te dvije stvari. U Pisi na Institutu religioznih znanosti završio sam dvije godine studija i uz pomoć molitve, Boga i u kontaktu s nekim ljudima u Italiji spoznao sam da je moj poziv svećenstvo. I onda još četiri godine studija, diplomski, ređenje i mlada misa. Bog je imao puno strpljenja sa mnom, a i s. Elvira me jako dobro razumjela i nikada nije vršila pritisak. Vjerovala je u ono što Bog radi sa mnom. Moj će život biti svjedočanstvo nade da nije sve gotovo, da droga nema zadnju riječ - iskreno za Glas Koncila govori don Ivan.•
