Trideset i šest godina prošlo je od prvih vijesti o ukazanju Blažene Djevice Marije na Podbrdu u Bijakovićima, u župi Međugorje. Od toga 24. lipnja 1981. godine župa Međugorje ucrtana je na mnoge svjetske karte. Milijuni hodočasnika pohrlili su u kamenjar. Tijekom prvih godina bilo je i progona od komunističkih vlasti, župnik fra Jozo Zovko osuđen je na tri i pol godine zatvorske kazne, vidioci i njihove obitelji prošli su policijska ispitivanja. Hodočasnike to nije omelo, oni su bili ti koji su učinili da se Međugorje spominje uz najveća marijanska svetišta, poput Lourdesa ili Fatime.
Međugorje je, međutim, mnogima ponudilo nadu. Tražeći rješenja nagomilanih problema, u crkvu svetog Jakova, na Podbrdo ili na Križevac, tri glavne međugorske točke, pohrlili su ljudi svih boja kože, od običnih radnika, do hollywoodskih zvijezda.
Valjda milijardama izrečenih molitvi na svim svjetskim jezicima tražili su duhovno utočište, vapili za ozdravljenjem ili jednostavno čeznuli za mirom. A, rade to i danas jer snaga Međugorja ne blijedi. Znajući za povijest Bosne i Hercegovine, za stradanja u ratu devedesetih godina prošlog stoljeća, mnogi će se zapitati i je li Gospin poziv na mir 1981. godine bila najava krvavog rata na ovim prostorima. No i to je samo jedan od misterija Međugorja u čijem je zajedničkom nazivniku opet molitva, a ne špekulacija ili nagađanje.
Propješačilo je upečatljivom stazama na Brdu ukazanja Podbrdu u Bijakovićima, u međugorskoj župi, u tri i pol desetljeća najmanje četrdeset milijuna ljudi. Kažu neki i mnogo više. A bilo je i onih koji su išli na koljenima, puzali, bosonogi iskazivali duboku vjeru, ufali se u Blaženu Djevicu Mariju. Idu i danas, i noću i danju, i po kiši i po vjetru, ne plaši ih ni žega, ni mraz.
“Nitko nije mogao predvidjeti ovakav tijek događaja. Da mi je netko tada, u krutom komunističkom režimu, kazao - ne boj se, evo, doći će hodočasnici sutra iz Moskve, Seula, Tokija, iz svih dijelova svijeta, to bi nadilazilo maštu”, rekao je tadašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko, jedan od najpoznatijih svjedoka međugorskih događanja.
Gomila kamenja s usađenim križem na vrhu, svih tih trideset godina, samo je podsjetnik na mjesto gdje se Gospa, kako milijuni ljudi vjeruju, 24. lipnja 1981. ukazala pred šestero djece. Glas se brzo proširio među njihovim obiteljima, susjedima, župom Međugorje, o svemu je doznala i tadašnja jugoslavenska policija. Ispitivana su i djeca i roditelji, fratri... Bilo je i zatvaranja, ali ništa nije spriječilo da u svijet ode informacija o intrigantnom događaju u malom hercegovačkom mjestu. Kratku povijest prvih sedam dana međugorskih ukazanja dao je dr. fra Ljudevit Rupčić, hrvatski bibličar i prevoditelj Svetoga pisma te istaknuti zagovornik Međugorja, i, evo, kako ih je opisao:
Prvi dan
Prvog dana oko 18 sati djeca Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović vidjeli su na predjelu zvanom Podbrdo (na brdu Crnica) divnu, mladu ženu s djetetom u naručju. Taj put im ona nije ništa rekla, nego je samo rukom davala znak da joj se približe. Ali oni, iznenađeni i prestrašeni, nisu joj ipak pristupili bliže iako su odmah pomislili da je to Gospa.
Drugi dan
Drugog dana, 25. lipnja 1981., djeca su, po dogovoru, opet u isto vrijeme pošla prema mjestu gdje im se prethodnog dana ukazala Gospa, u nadi da će je opet vidjeti. I odjednom je bljesnulo svjetlo. Djeca su ugledala s njim i Gospu, ali bez djeteta u rukama. Bila je neopisivo lijepa, radosna i nasmijana. Rukama im je davala znak da joj se približe. Djeca su se ohrabrila i došla do nje. Odmah su pala na koljena i počela moliti Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu. I Gospa je s njima molila, osim “Zdravomarijo”.
Poslije molitve počela je razgovarati s djecom. Ivanka ju je najprije upitala za svoju majku koja je neka dva mjeseca prije toga umrla. A Mirjana je tražila od Gospe neki znak da se vidi da djeca ne lažu i da nisu luda, kako su poneki na njih potvarali.
Gospa je na kraju otpustila djecu riječima: “Zbogom, anđeli moji!” Prije toga, na pitanje djece hoće li im se opet sutra ukazati, odgovorila je potvrdno naklonom glave. Sav taj prizor bio je, po svjedočanstvu djece, neopisiv. Toga dana, od djece koja su prethodnog dana vidjela Gospu, nisu bili na Brdu ukazanja Ivan Ivanković i Milka Pavlović. Umjesto njih došli su Marija Pavlović i Jakov Čolo. Otada se to šestero djece, po njihovu svjedočanstvu, Gospa redovito ukazuje. A Milka Pavlović i Ivan Ivanković, koji su bili prvog dana s ostalim vidiocima, više je nikad nisu vidjeli iako su se poslije priključivali ostalim vidiocima u želji opet je vidjeti.
Treći dan
Dana 26. lipnja 1981. djeca su jedva dočekala ono isto vrijeme, oko 18 sati, kad im se Gospa prije ukazivala. Pošla su opet prema istom mjestu, da se s njom sretnu. Bila su vrlo radosna, ali je ta radost bila malo pomiješana sa strahom zbog nesigurnosti što će sve od toga biti. Unatoč svemu tome, djeca su osjećala da ih neka nutarnja sila privlači Gospi. Ubrzo je, dok su djeca još bila na putu, triput bljesnulo svjetlo. To je i njima i ostalima, koji su ih pratili, bio znak gdje je Gospa. Taj se put ukazala nešto naviše nego prijašnjih dana. U to je jedan čas Gospe nestalo. Ali, kad su djeca počela moliti, ona se ponovno pojavila. I tada je bila divna, vedra, vesela i nasmijana. Još na polasku od kuće, na poticaj starijih žena, jedan je čovjek iz pratnje, koja se s djecom uputila na mjesto ukazanja, ponio sa sobom blagoslovljene vode da bi djeca njome poškropila prikazu i tako se osigurala od sotone. Kad su bili s Gospom, Vicka je uzela te vode i njome je poškropila govoreći: “Ako si Gospa, ostani s nama; ako nisi, idi od nas!”. Gospa se na to samo nasmiješila i ostala s djecom. Tada ju je Mirjana još upitala kako joj je ime, a ona je odgovorila: “Ja sam Blažena Djevica Marija”, a Mariji kod treće postaje: “Ja sam Kraljica Mira”. Toga istog dana, na silasku djece s Podbrda, Gospa se još jednom ukazala, ali samo Mariji, i rekla: “Mir, mir, mir - i samo mir!”. Iza nje je bio križ. Uz to je kroz plač dvaput ponovila: “Mir mora zavladati između čovjeka i Boga, a i među ljudima!”. To mjesto nalazi se otprilike na polovini puta uspinjanja prema mjestu ukazanja.
Četvrti dan
Dana 27. lipnja 1981. Gospa se ukazala djeci triput. I tom su je prilikom štošta pitala, a ona je odgovarala. Za svećenike je rekla: “Neka svećenici čvrsto vjeruju i neka čuvaju vjeru naroda!”. I opet su je Mirjana i Jakov molili da ostavi kakav znak jer se počelo pronositi da su djeca lažljivci i drogeraši. Gospa im je na to odgovorila: “Vi se ništa ne bojte!”
Na pitanje, pred rastanak, hoće li opet doći, Gospa je naklonom glave rekla da hoće. Na silasku s Podbrda još se jednom ukazala i potom se rastala s djecom riječima: “Zbogom, anđeli moji! Pođite u miru!”.
Peti dan
Dana 28. lipnja 1981. već rano počeo se skupljati silan svijet sa svih strana. Do podne iskupilo se kojih petnaest tisuća ljudi. Toga istog dana župnik fra Jozo Zovko ispitivao je svu djecu o svemu što su vidjela u tih nekoliko prošlih dana.
U uobičajeno vrijeme Gospa se opet ukazala. Djeca su s njom molila, a potom su je pitala za neke stvari. Vicka ju je, na primjer, upitala: “Gospe moja, što želiš od nas?” i “Gospe moja, što ti želiš od naših svećenika?”, a ona je odgovorila: “Neka se narod moli i čvrsto vjeruje!”. A glede svećenika, odgovorila je neka čvrsto vjeruju i neka drugima u tome pomažu.
Toga je dana Gospa više puta dolazila i odlazila. Jednom prilikom upitala su je djeca zašto se ne bi ukazala u župnoj crkvi gdje je sav svijet može vidjeti. Ona je na to odvratila: “Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju!”.
Iako je dan bio sparan, a svijeta, koji je s različitim pitanjima navaljivao, mnogo, djeca su se osjećala kao u raju.
Šesti dan
Dana 29. lipnja 1981. djeca su bila odvedena u Mostar na liječnički pregled i nakon ispitivanja proglašena zdravom. Glavna je liječnica tada izjavila: “Nisu luda djeca, nego je lud onaj koji ih je ovamo doveo”. Svijeta je toga dana na Brdu ukazanja bilo više nego ikada. A čim su djeca došla na uobičajeno mjesto i počela moliti, odmah im se Gospa ukazala. Tom prilikom ona je pozvala sav svijet na vjeru: “Neka narod čvrsto vjeruje i neka se ničega ne boji!”. Toga je istog dana i liječnica, koja je pratila djecu i promatrala ih za vrijeme ukazanja, zaželjela da se dotakne Gospe. I kad je, po uputi djece, svojom rukom dohvatila njezino rame, osjetila je kako kroz nju prolaze neki trnci. To je ona, koja je inače nevjernica, sama poslije priznala i dodala: “Ima tu nešto čudno!”. Na taj isti dan Gospa je čudesno ozdravila jedno dijete - Danijela Šetku, koje su roditelji donijeli i molili da ga ozdravi. Ona je to obećala, ali pod uvjetom da se roditelji mole, poste i čvrsto vjeruju. Na to je dijete ozdravilo.
Sedmi dan
Dana 30. lipnja 1981. dvije su djevojke predložile djeci da ih izvedu autom nekamo u šetnju, a zapravo su ih htjele odvesti daleko od mjesta ukazanja i zadržati dok ne prođe vrijeme ukazanja. Međutim, iako su djeca bila daleko od Podbrda, ona su, u uobičajeno vrijeme ukazanja, kao po nekom nutarnjem nagovoru, zatražila da iziđu iz auta. I čim su izišla i pomolila se, Gospa im je s Brda ukazanja, udaljenog više kilometara, došla u susret i s njima je molila sedam Očenaša... Tako varka tih djevojaka nije uspjela. Brzo poslije toga policija je počela ometati dolazak i djeci i narodu na Podbrdo, na mjesto ukazanja. Djeci, a poslije ni svijetu, nije više bilo dopušteno onamo dolaziti. Ali Gospa im se i dalje ukazivala na skrovitim mjestima, u njihovim domovima i u polju. Djeca su se već ohrabrila, otvorenije razgovarala s Gospom i rado slušala njezine savjete, opomene i poruke. Tako je to trajalo sve do 15. siječnja 1982.
Službeni Vatikan međugorska ukazanja još nije potvrdio. U zaključcima Ruinijeva izvješća ističe se kako su pozitivni nalazi glede prvih ukazanja. Povjerenstvo je zapazilo vrlo jasnu razliku između početka toga fenomena i njegova daljnjeg razvoja. I stoga se odlučilo za dva glasovanja o te dvije zasebne faze. Za prvih sedam pretpostavljenih ukazanja između 24. lipnja i 3. srpnja 1981. i sve ono što se poslije događalo, članovi i stručnjaci su u konačnici glasovali s 13 glasova u korist priznanja nadnaravne prirode prvih ukazanja. Jedan član glasovao je protiv i jedan je stručnjak izrazio suzdržanost. Povjerenstvo dokazuje da je šestero mladih vidjelaca bilo psihički normalno, uravnoteženo i iznenađeno ukazanjem te da ni na što od onoga što su vidjeli nisu utjecali franjevci iz te župe ili bilo tko drugi. Iskazali su otpor u svom kazivanju o tome što se dogodilo unatoč tomu što ih je policija uhićivala i što im se prijetilo smrću. Primjećujući kako vidioci nikada nisu imali primjereno duhovno vodstvo, uz činjenicu da već dulje vrijeme oni ne tvore skupinu, Povjerenstvo je prihvatilo i odobrilo da se ukine zabrana organiziranih hodočašća u Međugorje. Dodatno tomu, 13 od 14 prisutnih članova i stručnjaka glasovalo je u korist uspostavljanja “autoriteta koji će biti podređen Svetoj Stolici u Međugorju, kao i pretvaranje župe u jedno Papino svetište. Odluka je utemeljena na pastoralnim razlozima - skrb o milijunima hodočasnika, izbjegavanje stvaranja dviju paralelnih crkava, transparentnost u ekonomskim pitanjima, koja ne bi uključivala priznanje nadnaravne prirode tih ukazanja. Nakon proučavanja Ruinijeva izvješća i mišljenja članova za Kongregacije za nauk vjere, Papa je odlučio povjeriti poljskom nadbiskupu Henryku Hoseru “posebno poslanje Svete Stolice” kako bi stekao dublju spoznaju o pastoralnoj situaciji u Međugorju, a povrh svega, o potrebama vjernika koji dolaze na hodočašće “u cilju prijedloga bilo kakve pastoralne inicijative za budućnost”. Do ljeta ove godine poljski nadbiskup uručit će rezultate svoga rada, nakon čega će Papa donijeti odluku.
Dugogodišnji međugorski župnik fra Ivan Landeka u novom Glasniku mira kaže: “Činjenica je da je papa Franjo nadležnost za svetišta premjestio s Kongregacije za kler u Kongregaciju za novu evangelizaciju te da to mons. Hoser naglašava u Međugorju, daje zaključiti kako duhovnost Međugorja nalazi mjesto u novoj evangelizaciji. Mons. Hoser zapaža u duhovnosti Međugorja elemente nove evangelizacije. Naglašava da “ljudi u Međugorju nalaze nešto što ne nalaze kući”. Zašto vjernici kažu: “Želim se ispovjediti u Međugorju”. Očito je da je primanje sakramenata važan prostor duhovnosti i mons. Hoser ističe “ovdašnje ispovjedaonice kao najveće čudo u Međugorju. Sakrament praštanja i milosrđa - to je sakrament uskrsnuća”.
