Radojko Kraljević iz ljubuškoga sela Grab samouki je umjetnik kipar koji svojom nadarenošću plijeni pozornost i simpatije stručnjaka, a osobito običnoga puka koji se dive njegovom umijeću i djelima. Počeo je kao 12-godišnji dječak 70-ih godina kada je napravio svoj prvi uradak, a bile su to male gusle, da bi se postupno s odrastanjem nastavio dalje baviti rezbarenjem u drvu. Pravio je različite predmete od drva: stolne i stropne svjetiljke, stalke za cvijeće, gusle, male bačvice od 1,5 do 2 l, velike bačve od 200-300 litara, rezbarene svatovske buklije (ploske) i drugo. Radio je i umjetnine rezbarenjem u drvu, tj. duborezom, primjerice četiri-pet posljednjih večera u različitim veličinama, od kojih je jedna završila kod našeg čovjeka u Parizu. Prodao ju je za 1000 KM. Sve što je pravio, prodavao je kod kuće, no od toga se nije moglo živjeti. Radio je u poduzeću “Kristal” u Vrgorcu, a nakon rata 18 godina kao priznati i traženi električar kod privatnih obrtnika. - Zaljubljenik sam u drvo i usput, u slobodno vrijeme, njime sam se bavio. Kad bih u šumi, u gajevima pokraj našega sela, vidio neku figuru od drva, donio bih je kući i obrađivao. Prije šest godina počeo sam se baviti križevima, odnosno raspelima. To je zapazio Vinko Galić, akademski kipar iz našeg ljubuškog sela Bijača, koji je živio i radio kao profesor u Puli, a već nekoliko godina kao umirovljenik ponovno živi na Bijači. Pozvao me na tri-četiri likovne kolonije s uglednim slikarima u Grabu. Tu sam izlagao križeve, on bi ih otkupio za po 50 eura i darovao umjetnicima. Potaknuo me je da ih radim i jednom mi je rekao da ih nastavim dalje praviti dok mi ne kaže da stanem. Jednom je bio kod mene cijeli dan i gledao kako radim, moguće da je sumnjao da radim na stroju, i bio je posebno očaran Isusovim likom, glavom, jer je na svakom križu bila gotovo istoga oblika, istoga izričaja i osjećajnosti. To je jako teško pogoditi i to ga je oduševilo - objašnjava Radojko. Dodaje kako je Vinko Galić planirao otvoriti galeriju u Makarskoj u kojoj bi bili i Radojkovi križevi, međutim, to se nije ostvarilo i križeve je darovao Galeriji Majka u Franjevačkom samostanu na Humcu. Izloženi su u staroj samostanskoj crkvi sv. Ante, točnije u sakristiji i u prizemlju zvonika. Ima ih točno 106 i Vinko mu ih je platio. - Čuo sam dosta kritika, i to jako pozitivnih, da je sve to savršeno i neponovljivo, što me jako raduje. Rijetko dolazim na Humac, većinom kad su svatovi ili nešto drugo, ne mogu a da ne pogledam križeve i sam sebe pitam je li moguće da sam sve to napravio. Izgubi se čovjek u prostoru i vremenu kad radi stvari koje voli. Tri godine sam ih radio - kaže Radojko. Raspela pravi od drva koje se u Hercegovini zove kljen, a riječ je o klenu ili makljenu iz porodice javora. Nalazi ih u prirodi i obrađuje, posebno križ, posebno Isusovo tijelo i na kraju ih spoji. Izrađuje ih i danas i prodaje u svojoj kući u Grabu. Ima svoju stranicu na Facebooku, povremeno se pojavljuje u medijima, tako da ljudi za njega i njegove križeve znaju. Dolaze i iz BiH, ali najviše iz Hrvatske, a njegovih križeva (i gusala) ima na kontinentima na kojima god ima Hrvata. Dosad je napravio više od 300 križeva. - Otac mi je bio bačvar i kuća je bila često posjećena, uz bačve izrađivao je držalice za alatke, male gusle. Ja sam to sve gledao i pomalo učio kako se radi. Ali vjerojatno je to genetski naslijeđeno, jer ako nekoga nešto ne zanima, ne vuče, nema koristi što ti to gledaš. Kad je on prestao, ja sam nastavio, naslijedio sam i alat koji je on sam pravio jer tada ga nije bilo kupiti - kaže Radojko Kraljević. •

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’