Zastupnici i izaslanici oba doma državnog Parlamenta su nakon obavljene rasprave o prijedlozima amandmana na Ustav BiH usvojili zaključak da prijedloge amandmana koji se odnose na provedbu odluke Suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu “Sejdić i Finci” treba dostaviti Zajedničkom kolegiju oba doma koji će, zajedno s predlagačima i Privremenim parlamentarnim povjerenstvom, pripremiti iduće korake s ciljem usvajanja amandmana na Ustav BiH oslanjajući se na rezultate političkih dogovora koji se vode pod okriljem Europske unije.
Neizravni izbor
Iz rasprave je bilo lako zaključiti da su amandmani podneseni još u kolovozu 2012. godine, odraz političkih, preciznije nacionalnih koncepata, uređenja BiH. Amandamani koje su uložili zastupnici Božo Ljubić, Niko Lozančić, Dragan Vrankić i Mato Franjičević, te izaslanici Dragan Čović, Borjana Krišto i Martin Raguž (identičnoga teksta) su predviđali neizravni izbor članova Predsjedništva BiH te povećanje izaslanika u Domu naroda s predstavnicima građana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih naroda. Na taj bi način bila realizirana odluka suda, ali bi i Hrvati i kao konstitutivni narod dobili realnu ustavnu mogućnost birati svoga legitimnoga predstavnika u Predsjedništvo BiH.
Neizravan način izbora Predsjedništva naišao je na odbijanje bošnjačkih i srpskih predstavnika. No, mora se imati u vidu da je bilo nemalo onih (iz SDS-a, SDA, SBiH i SDP-a) koji su tražili glasovanje o predloženim amandmanima. Budući da je amandman o izboru članova Predsjedništva bio skoro identičan bošnjačkih i srpskih predstavnika, postojala je mogućnost i za usvajanje ovoga amandmana mimo volje hrvatskih predstavnika.
Argumenti Hrvata
Uz snažan nastup i čvrstu argumentaciju Dragana Čovića, Bože Ljubića, Martina Raguža, Mate Franjičevića, Borjane Krišto, Nike Lozančića i Dragana Vrankića, rasprava je usmjerena i vođena prema predloženom i kasnije usvojenom zaključku. Oni su bili uvjerljivi u tvrdnjama da se radi o promjeni najvažnijega pravnoga akta Ustava BiH, a ne o tehničkom pitanju kojim se rješava pitanje diskriminacije građana koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda. Nužno je provesti odluku, ali ne na način da se dokida diskriminacija pripadnicima nacionalnih manjima, a istodobno produbljuje institucionalna i praktična diskriminacija hrvatskoga naroda pri izboru njegovih legitimnih predstavnika u Predsjedništvo BiH, a posredno u diplomaciju, vojsku i druge institucije. Ako nešto ohrabruje i daje priliku za dogovor, jesu izjave nekih zastupnika da dva naroda trećem, ma u kojoj kombinaciji ne smiju birati predstavnike, a ni mijenjati Ustav mimo volje trećega.
