Košaraštvo je u Posavini tradicionalan zanat kojim se još uvijek bave organizirano tek malobrojne tvrtke. Taj stari zanat još uvijek čine živim Marko Lušić iz Grebnica, Marijan Josić iz Domaljevca, tvrtka "Matićanka" Marijana Živkovića i tvrtka "Dominković" iz Tolise, piše Večernji list BiH. Posjet jednom od najstarijih košarača Anti Dominkoviću iz Tolise uvijek je poseban doživljaj i vraćanje u stara vremena kada su se košaraštvom bavila brojna kućanstva u Grebnicama, Domaljevcu, Matićima, Oštroj Luci i još nekim mjestima oraško-domaljevačkog područja te u susjednoj općini Šamac (RS), kao i na gradačačkom području. Danas se pletenjem bave tek malobrojni. Obiteljska tradicija Ante Dominkovića iz Tolise duga je više od 150 godina. Anto je treća generacija koja se bavi košaraštvom. Vrsni su košarači bili njegov djed i otac, a zatim je to nasljeđe prešlo i na Antinih sedmero braće, od kojih su još trojica živa. Svi su, zapravo, čuvari tradicije zanata spretnih ruku pletenja košara. Iako je već u osmom desetljeću života, Anto je i danas najradije u omiljenom prostoru svoje radionice u kojoj iz njegovih ruku izlaze i danas prekrasni primjerci popularnih posavskih košara i boca opletenih prućem s amblemima posavskoga područja, najčešće duhovnog središta Posavine, crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi. Za 60-ak godina svog pletačkog poduzetništva, kaže nam Anto, plasirao je stotine modela fotelja i ostalog namještaja u gotovo sve zemlje Europe, a njegove su košare stigle i do Amerike. Pletenim namještajem "Dominković" opremljeni su mnogi kafići u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Sarajevu, pa i u velikim europskim destinacijama poput Beča, Pariza… Tradicionalnu isporuku prilagodili su modernom vremenu pa danas posluju isključivo preko interneta. Rade samo po narudžbi, samo ekskluzivne primjerke. Anto je radio razne predmete od vrbova pruća za poznate osobe iz javnoga života. Uz ostale, spominje da je njegov namještaj krasio dom Ive Gregurevića i Filipa Šovagovića, ali i brojnih poznatih osoba estrade, politike, sporta. - Mnoge javne osobe danas sjede u mojim foteljama, teško ih je pobrojiti. Ja bih ipak izdvojio dame, Terezu, Severinu i Brenu - kaže nam kroz smiješak uvijek vedro raspoloženi Anto, dok supruga Ružica uvijek s odobravanjem prati njegovu priču o košaraštvu, u kojoj i ona aktivno sudjeluje, piše Večernji list BiH.
- Osim ekskluzivnog namještaja, tvrtka "Dominković" radi puno za hotele. Baš smo nedavno isporučili namještaj za Njemačku i još neke zemlje. Problem nisu kupci jer njih ima, a marketingu doprinose i društvene mreže, ali problem je što nema radnika jer se mladi ne žele baviti ovim poslom, priznaje Anto. - Prije sam imao do desetak zaposlenih i mnoge kooperante po posavskim selima koji su radili kod kuće poznate posavske košare, ali danas je knjiga pala na dva slova, mene i suprugu, koja samo finalizira proizvod. Šibu nabavljam od lokalnih uzgajivača iz Matića - objašnjava Anto. Prisjeća se kako je nekad samo u Tolisi bilo stotinjak obitelji koje su plele šibu, a danas ih ima svega pet do šest. - Moj otac je upravo posljednje trenutke ovozemaljskog života proveo u ovoj radionici gdje ja sjedim i u pletenju košare. Ja ću očito istim putem jer ljubav prema ovome zanatu mene drži aktivnim. Pletenjem ću se baviti sve dok mi ruke budu mogle plesti ove divne motive i dok budem mogao oblikovati šibu. Uzorak tzv. uskrsne košare još i danas živi kroz moje radove, a uzorak za tu košaru napravio je moj djed. Kako onda napustiti ovaj zanat - onako za sebe kaže Anto, ostavljajući iza te rečenice veliki upitnik - tko će nastaviti tradiciju jer je njegova četiri sina životni put odveo u posve drugačijim poslovnim smjerovima.
