Livanjska umjetnica i aktivistica Tinka Anić prvi je put u Sajković kročila nekoliko godina nakon rata. Tada ju je pod ruku uzeo i u selo pod Dinarom, na samoj granici s Bosanskim Grahovom, odveo njezin dobar prijatelj. Od svega su joj, kaže, najviše u sjećanju ostale breze i jedna kućica skrivena među njima, prenosi Relax portal. Proći će nešto više od 15 godina prije no što će se Tinka vratiti u Sajković.
Otišla preko granice
U međuvremenu je završila školu u rodnom gradu, otvorila galeriju pa se, kao i njezini brojni zemljaci, otisnula preko granice u – Split. – Znate kako mi to odavde radimo: prvo su bila Kaštela, a onda Split. Provela sam tamo 10 nezaboravnih godina, gradila se kao čovjek i umjetnik, imala izložbe, ekipu… Došla sam s 20, a otišla iz Splita s 30 godina – kaže Tinka. Već tada je svojim povratkom u rodni grad iznenadila mnoge, najviše svojom novom misijom – spašavanjem gradskih pasa lutalica. – U prvim danima vidim od portala do kafića kako svi viču da su im napušteni psi najveći problem. I krenem ja pomagati tim jadnim bićima... Već tada imala sam i svog psa Roka, kojeg sam dovela iz Splita. Bila ga je udomila jedna moja prijateljica, ali je još kao beba pao s kuće. Imao je teške unutarnje ozljede, a kako ga prije više nije mogla držati na balkonu, ja sam ga uzela – govori Tinka. U Sajković će doći kada u Livnu postane neizdrživo i njoj i ljubimcima. Već ih je u bakinu kuću udomila sedam, osigurala sve, ali su se počeli žaliti susjedi, piše Slobodna Dalmacija. – Počeli su mi trovati pse. I kažem ja jedan dan mom ocu da vidi izdaje li tko kakvu kuću. Još me pitao gdje bih ja, a ja iz topa: Sajković. To je i njemu bilo previše, jer ti je ovo ovdje za Livnjake ‘kraj svijeta’. Kad evo njega za dva dana i kaže mi da je našao kuću u Sajkoviću. Sjednemo u auto, pa preko Livanjskog polja, dođemo u selo, vozimo i - pred onu moju kuću u brezama. Eto što ti je život – reći će Tinka.
Sve morala obnoviti
Kuću i imanje unajmila je od vlasnika koji su se za rata odselili u Banju Luku. Problem je bio što je kuću trebalo obnoviti. Počevši od vanjskih zidova i krova koje je raznijela granata, pa do podova ispod kojih su se nastanile zmije. Ali Tinka ne bi bila Tinka da nije sve tri tisuće maraka, koliko je imala pod madracem, potrošila na beštije. – Izgradila sam boksove, i to ne bilo kakve, već s 30 cm cerklaže ispod i iznad zemlje da vukovi ne bi iskopali put i poklali ih. Pomogli su mi roditelji i neki dobri ljudi, pogotovo moj odvjetnik. Kada je došao i vidio što radim, čovjek se sažalio i rekao da ima 10.000 KM potraživanja i da uzmem sve što mi treba. Uzela sam ubodnu pilu, sjekiru..., a sebi peć na drva i nešto namještaja – kaže Tinka, ali ime svog dobročinitelja ne želi javno objaviti jer je to njegova želja. Već ubrzo nakon preseljenja pod Dinaru, Tinka je skrbila za čak 40 pasa. Neri, Maku, Luni, Maji, Luciji, Olafu, Vesni… ne nedostaje ni ptičjeg mlijeka kod Tinke. No, nije sve bajkovito. Ima i problema. Najveći su - ljudi, a onda i divlje zvijeri. Ono što radi u Livnu i Sajkoviću Tinka zove svojom misijom.
