Od smrti Mare Bareze prošle su već gotovo tri godine, a njezin duh kao da i dalje lebdi nad Koprivnicom. Javnost sa zanimanjem prati pravosudne procese u kojima se spominje Barezino ime. Legende se opet raspredaju, fikcija često zamjenjuju stvarnost. Kao i za njezina burnog života, uostalom.
Nekako u isto vrijeme dogodilo se da su nepravomoćno okončana dva sudska postupka, jedan parnični i drugi kazneni, u kojima bivša Belupova menadžerica i humanitarka ima glavnu ulogu. Postupci su vezani uz žive ljude, ali oni su ipak samo epizodisti. Jer Mara Bareza je neispričana priča. I zato, kao u svakoj nedovršenoj knjizi u kojoj je ostalo mnoštvo neispisanih stranica, tek čeka da do kraja bude ispričana.
Općinski sud u Koprivnici neki dan je nepravomoćno presudio da je Filip Glavaš, sin osječkog “warlorda” i saborskog zastupnika Branimira, jedini nasljednik njezine vrijedne imovine. Bareza je preminula 19. siječnja 2016. godine u 66. godini u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Merkur nakon kratke i teške bolesti, ciroze jetre i komplikacija koje su potom uslijedile.
Presuda je nepravomoćna i na nju se Barezini bratići, koji su pokrenuli spor jer nisu priznavali usmenu oporuku, mogu žaliti. Ipak, sudeći po svim izvedenim dokazima i čak dva sudsko-medicinska vještačenja, teško je očekivati da bi se presuda mogla izmijeniti.
Bareza nije imala vlastitu obitelj. Tijekom ostavinske rasprave pojavilo se šestoro zakonskih nasljednika Barezine imovine, uglavnom dalje rodbine. Četvero se odmah odreklo svih prava i priznalo njezinu posljednju želju. No dvoje se s time nije željelo pomiriti, bratić i sestrična iz Zagreba Viktor Flatz i Vesna Flatz-Stransky. Oni su pokrenuli građansku parnicu kojom su osporavali odluku suda da sve pripadne upravo Glavaševu sinu.
Otkako je Bareza umrla, u javnosti se priča o njezinu golemom bogatstvu koje je usmenom oporukom ostavila mladom Glavašu kojeg je voljela kao vlastitog sina kojeg nikad nije imala. Spominjali su se milijuni u novcu, nekretninama, nakitu, automobilima. Istina je ipak bila negdje u sredini. Filip je, tako, naslijedio vilu i dva stana u Koprivnici, apartman na moru, Barezin čuveni Mercedes S klase s registracijom KC 001-MB, kombi koji je kupljen za prijevoz lijekova i otprilike 100.000 eura na bankovnim računima. To se danas pouzdano zna.
Vilu u Špoljarskoj ulici pokraj koprivničkoga potoka, najvredniju Barezinu imovinu, Filip Glavaš želi prenamijeniti u dječji vrtić, i to prema želji pokojnice. Taj bi vrtić mogao biti u mjerodavnosti časnih sestara iz Družbe kćeri Božje ljubavi, reda koji već ima vrtić u Koprivnici. Bareza je, zapravo, tu kuću prvotno htjela ostaviti upravo časnim sestrama, potvrdilo nam je to više sugovornika koji su se družili s tom ženom. Često im je, kažu, pričala da će svu svoju imovinu ostaviti tom socijalno-karitativnom redu časnih sestara koji je osnovala bavarska humanitarka Franziska Lechner i koji su se brinuli o sirotoj djeci.
Bareza je odrastala u zamršenom kolopletu rastavljenih roditelja, nikad nije imala vlastitu djecu i muža, pa je nekako držala životnom misijom da svoju kuću prepusti djeci bez roditeljske ljubavi i onoj koja imaju teško djetinjstvo. A onda se dogodila istarska Dajla i papina odluka da samostan s vrijednim nekretninama na obali vrati talijanskim benediktincima, koji su 1945. pobjegli iz Istre.
Nakon toga nešto se u njoj prelomilo i čvrsto je odlučila da Crkvi neće dati ni kvadrat vrijednih nekretnina. Onima koji su Barezu dobro poznavali bilo je već tada jasno da će svu njezinu imovinu naslijediti Glavašev sin Filip. Mladić kojeg je smatrala vlastitim djetetom i kojeg je gledala kako raste, tetošeći ga i vodeći kroz život poput majke. Filip je često znao reći kako je sretan čovjek jer ima dvije mame: jednu u Osijeku, a drugu u Koprivnici.
Na samrtnoj postelji u Merkuru, tri dana prije smrti, Mara Bareza je svojim najvjernijim prijateljicama izdiktirala posljednju želju – da svu svoju imovinu ostavlja sinu Branimira Glavaša. Bliske prijatelje i najbližu rodbinu njezin testament uopće nije iznenadio.
“Sastavila sam pisanu oporuku, napisala sam je svojom rukom i stavila u škrinju s dokumentima u svojoj kući. U oporuci sam napisala da je moj jedini nasljednik Filip Glavaš iz Osijeka, kojeg zovem svojim sinom. Pitam se tko će poslije moje smrti hodati po mojoj kući pa, ako se ta moja oporuka ne nađe, ja vam sad kažem da je Filip moj jedini nasljednik. Ne želim da me naslijedi bilo tko od moje familije i oni će se jako iznenaditi kad se bude čitala moja oporuka”, rekla je Bareza prijateljicama koje su njezine riječi zapisale i kasnije ovjerile kod javnog bilježnika.
Te prijateljice bile su Darinka Mikačić iz Koprivnice i Mirna Jurković iz Osijeka. No pisana oporuka o kojoj je govorila prijateljicama nikad nije pronađena. Kako provale u kuću nije bilo, sumnjalo se da ju je uzeo netko tko je imao ključ Barezine vile. Policija se, međutim, time nikad nije bavila jer joj nitko nije službeno prijavio nestanak oporuke. A nije imao tko jer je Bareza živjela sama.
Iz vile je dvije godine prije Barezine smrti nestao i njezin iznimno vrijedan nakit, oko 300 unikatnih i dragocjenih komada čiju je vrijednost upravo ona na sudu procijenila na najmanje 800.000 kuna. Bareza je obožavala nositi taj nakit i ta ju je pljačka strašno pogodila. Dogodila se u ožujku 2014. godine, a krivca, kao ni nakita i dalje nema.
Za pljačku najprije je bio optužen i osuđen kriminalac s dosjeom Enrico (48) zvan Ringo iz okolice Križevaca kojeg se teretilo da je to učinio sa svojom malodobnom djecom i nećakom. No presuda je ukinuta, a u ponovljenom postupku Ringo je nedavno nepravomoćno oslobođen. Dogodilo se, tako, da je ovih dana Bareza opet u središtu pozornosti u svojoj rodnoj Koprivnici i da je njezin duh jednako živahan i tri godine nakon smrti. Zagonetna pljačka i nestanak blaga, pa odluka o nasljedniku onoga što je iza nje ostalo.
Rastava roditelja
Mara Bareza rođena je 25. rujna 1949. godine u Koprivnici, u braku sinjskog bankara Joze Bareze i supruge Josipe zvane Pepica. Jozo je poslije Drugoga svjetskog rata bio šef podružnice Narodne banke Jugoslavije u Koprivnici, koja je imala reprezentativno sjedište na glavnom gradskom trgu, a gospođa Pepica, rođena Flatz, dijete je iz bogate građanske obitelji.
– Mara bi danas imala 70 godina. Služena je misa za nju. Otišla je prebrzo, a još nema ni nadgrobnog spomenika. Žalosno – prisjetila se na dan njezina rođendana poznata koprivnička odvjetnica i Barezina prijateljica Katarina Vuljak.
Gospođa Vuljak posebno je pogođena činjenicom da Marini bratić i sestrična koji su osporavali odluku o nasljedniku nisu htjeli dati suglasnost da se uredi Barezina grobnica i postavi nadgrobni spomenik. Komunalna tvrtka to ne dopušta jer nema zakonskog nasljednika pa svi koji bi potencijalno mogli biti u toj skupini moraju pristati na takav zahvat na zajedničkoj imovini. U koju spada i grobnica.
Bareza je, dakle, bila kći jedinica imućne građanske obitelji koja ni u čemu nije oskudijevala. Dogodilo se, međutim, da brak njezinih roditelja nije dugo trajao. Otac se nakon rastave odselio u Zagreb, a Mara je kao djevojčica ostala živjeti s mamom u Koprivnici. To joj je teško padalo, otkrivaju njezina rodbina i prijatelji. Često je vlakom sama odlazila ocu, a kasnije je tamo pohađala i Prvu gimnaziju. Bivši direktor Podravske banke Julio Kuruc, Barezin veliki prijatelj, nakon njezine smrti otkrio nam je da je išla u razred s poznatim odvjetnikom Čedom Prodanovićem i fra Marijanom Opitzom, župnikom koprivničke župe svetog Antuna Padovanskog.
Po završetku gimnazije roditelji je šalju u Englesku na učenje jezika i u kozmetičku školu koju je tamo završila. Oni koji su je poznavali iz mlađih dana kažu da je bila neopisivo zgodna žena. Iz Londona se u Koprivnicu vratila sredinom 70-ih godina, s položenim tečajem za kozmetičarku, izvrsnim engleskim, ali i ljubavnom vezom o kojoj se i dandanas raspredaju legende. Da stvar bude mističnija i golicavija, ni njezini najbliži prijatelji o toj vezi danas ne znaju previše. Ili se samo prave da ne znaju, tko će ga znati.
Uglavnom, naša junakinja u britanskoj je prijestolnici upoznala bogatog arapskog mladića podrijetlom iz Egipta. Ahmeta. Zvala ga je šeikom, ali vjerojatno nije bio pravi šeik. No bio je bogat, u to nema nikakve sumnje. Kupovao joj je nakit, umjetnine i odjeću s potpisom. Priča kaže kako je od njega na dar dobila i raritetni prsten iznimne vrijednosti. Do danas nije jasno je li taj prsten nestao u zagonetnoj pljački u kojoj su lopovi pokupili sav nakit koji su našli u kući ili je možda negdje ostao sačuvan. Uglavnom, prstena više nema, kao što je u jednom času iz Marina života nestao i bogati Ahmet. Šeik, kako mu je tepala. Jedni pričaju da je iznenada umro, a drugi se kunu da su prekinuli nakon što mu Bareza nije htjela postati životna družica. Kao djevojka muškarce je vrtjela oko malog prsta, prisjećaju se suvremenici njezine burne mladosti. Njezin partner iz tog doba bio je i Zdenko Gradečki, nekadašnji direktor zagrebačkog Gortana, a tada u Koprivnici šef poslovne jedinice Tehnike koja je gradila Podravkine i Belupove tvornice u industrijskoj zoni Danica. Svjedoci pričaju kako joj je Gradečki pomogao oko gradnje vile pokraj potoka u kojoj je kasnije živjela.
Belupovci s kojima smo razgovarali napominju da se Mara Bareza u Belupu zaposlila 1975. godine, nakon povratka iz Londona. Bavila se prodajom Belupove kozmetike na hrvatskom tržištu. Vrlo brzo Koprivnicom se pronio glas da se okretna mlada žena “skompala” i s Podravkinim najvišim rukovoditeljima. Na koncu se doista dogodilo da je postala bliska kućna prijateljica s generalnim direktorom Podravke Stjepanom Kapustom, dotadašnjim šefom famozne republičke Službe državnog knjigovodstva koji je na Podravkinu čelu dočekao hrvatsku samostalnost.
Bareza je od početka bila uz HDZ, a poznato je da je 1990. lijepila stranačke plakate po zgradi Podravkine uprave u Starčevićevoj ulici. Tome se dio menadžera bio oštro usprotivio, ali generalni direktor Kapusta to joj je dopustio pa dalje nitko nije smio ništa ni pitati. Taj nacionalni naboj i želju za samostalnom Hrvatskom ona je, otkrivaju nam njezini kolege s posla, baštinila od dijela rodbine koja je poslije Drugoga svjetskog rata izbjegla u emigraciju u Argentinu i druge južnoameričke zemlje.
A onda se dogodio povijesni prvi predizborni skup HDZ-a u Podravini u travnju 1990. godine, u Novigradu Podravskom kod Koprivnice. Tamo je, na mjesnom igralištu, budući hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman održao jedan od svojih vatrenih govora, a navečer se s najbližim suradnicima našao u – Barezinoj vili. Istoj onoj u kojoj je kasnije ugostila i kardinala Franju Kuharića. Tuđmanovi najuži krugovi znali su da na Barezu mogu računati, a svoje zasluge u takvoj percepciji imao je i njezin veliki prijatelj dr. Ivan Đoni Mesić, HDZ-ov prvoborac u Podravini i prvi saborski zastupnik iz toga kraja.
Preseljenje u Osijek
Početak Domovinskog rata Barezu je zatekao u političkom aktivizmu kojem je podredila menadžersku karijeru koju je bila gradila u Belupu. Iz tog doba datira i njezina često ponavljana misao kako se Koprivnica brani u Slavoniji, a ne u Miklinovcu, istočnom koprivničkom kvartu. Kao osoba od akcije odmah je odlučila uzeti stvari u svoje ruke i zaputiti se tamo gdje se od žene to nikako ne bi očekivalo. Na prvu crtu. Bila je na čelu kolone teških šlepera koji su u više navrata dopremali oružje i humanitarnu pomoć u ratom pogođenu Slavoniju. O tome je snimljen i film za koji je scenarij napisao bivši čelnik Podravkine braniteljske udruge Mladen Pavković.
Bareza je organizirala konvoje s više od 200 kamiona krcatih oružjem, lijekovima, hranom, streljivom, odjećom. Sve je uglavnom završavalo u logističkim središtima u Osijeku i poslije raspoređivano po cijeloj Slavoniji. Tada je Mara Bareza upoznala slavonskog ratnog gubernatora, tadašnjeg gospodara života i smrti u Osijeku – Branimira Glavaša. Oni koji su se intenzivnije družili s njom kažu da je Mara naprosto bila opčinjena Glavašem. Imponirala joj je njegova stvarna moć u gradu izloženom ratnim djelovanjima u kojem je život tada malo vrijedio. Poznanstvo je brzo preraslo u veliko prijateljstvo i trajalo je sve do Barezine smrti u siječnju 2016. godine. Na njezinu sprovodu na Gradskom groblju u Koprivnici Branimir Glavaš plakao je kao malo dijete.
Iz velikog prijateljstva poslije je izrasla i Barezina golema, gotovo majčinska ljubav prema Glavaševu sinu Filipu, a kasnije i prema Filipovu sinu Borni. Prema njemu se pak ponašala kao prava baka i zvala ga svojim unukom. Jedine dvije fotografije koje je uvijek imala u novčaniku bile su Filipova i Bornina. Filip je od malih nogu odrastao uz Barezu. Već s tri i pol godine bio je s njom u vili u Koprivnici u kojoj se kasnije toliko udomaćio da ju je smatrao svojim drugim domom. I kad je u teškim životnim trenucima bio pobjegao od kuće, utočište i utjehu pronašao je kod Mare Bareze.
Nikoga ta žena nije voljela poput Filipa, kunu se svi koji su je dobro poznavali. Bila je osorna i otresita, nadmena i neugodna u ophođenju. No, kad je pričala o Filipu, pretvarala se u drugu osobu. Nježnu, punu empatije i razumijevanja. Kao da je tom osječkom dječaku htjela podariti ono što nikad nije sama imala. Mirno i ljubavlju optočeno djetinjstvo. Posebno je to došlo do izražaja kad su Glavaša uhitili zbog optužbi za ratne zločine u Osijeku. Filipu je upravo Mara, uz majku, tih godina bila najčvršći oslonac.
Nakon Domovinskog rata, Mara Bareza i fizički se bila preselila u Osijek. Tamo je, naime, otvoren Belupov ured kojim je gospodarila koprivnička menadžerica. Bio je luksuzno uređen. I danas se prepričava i opisuje čudo od jacuzzija koji si je Mara dala dopremiti i ugraditi u svoje carstvo. Sve do odlaska u mirovinu 2014. godine živjela je i radila u Osijeku kao Belupova direktorica za tržište Slavonije.
Nakon Barezina odlaska u mirovinu, Belupo je odmah zatvorio osječki ured. On, uostalom, nikad i nije imao nekog poslovnog smisla. No tko je 90-ih Mari Barezi u Podravki i Belupu uopće mogao objasniti da im baš i ne treba predstavništvo za tržište Slavonije. Nitko se to tada nije usudio prevaliti preko usana. Ta je žena, uostalom, 1996. godine povela revoluciju i protiv moćnog šefa Agrokora Ivice Todorića koji je bio bacio oko na Podravku pa u vrhu HDZ-a počeo lobirati za njezino preuzimanje. Bareza je s Podravkinim braniteljima i odabranim HDZ-ovim krugovima bila prva na zamišljenim barikadama, a ne bi nas čudilo da su te barikade ispred Podravkine upravne zgrade na koncu postale i stvarne.
