Borba protiv fenomena lažnih vijesti, poznatog i pod engleskim nazivom “fake news”, postala je više no ikad prije dio europske mainstream politike.
Njemačka je 1. siječnja 2018. počela provoditi zakon, usvojen krajem lipnja prošle godine, koji od društvenih mreža na internetu pod prijetnjom visokih novčanih kazni traži da promptno uklanjaju objave korisnika koje se mogu okarakterizirati kao govor mržnje, lažne vijesti ili naprosto imaju protuzakonit sadržaj. Francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je u novogodišnjem obraćanju novinarima da će promijeniti francuske zakone o medijima kako bi spriječio širenje lažnih vijesti, pogotovo tijekom predizbornih kampanja i pogotovo takvih lažnih vijesti koje se na društvenim mrežama pojavljuju kao promotivni sadržaj, ali s nedovoljno vidljivim oznakama da je riječ o promociji koju je platila nečija skrivena ruka. A u Europskoj komisiji u ponedjeljak ovoga tjedna održan je prvi sastanak radne skupine stručnjaka koje je Komisija zadužila da do svibnja predlože konkretne planove kojima bi se na razini EU spriječilo širenje lažnih vijesti i govora mržnje na internetu. – Nove tehnologije potpuno su promijenile način na koji građani pristupaju informacijama. Internet ima golem potencijal da poboljša pluralizam medija i slobodu izražavanja. No, ta velika nova prilika za razvoj naših društava istovremeno donosi i političke, društvene i sigurnosne izazove – rekla je Mariya Gabriel, europska povjerenica za digitalnu ekonomiju i društvo, u obraćanju novinarima nakon prvog sastanka ove radne skupine. – Lažne vijesti šire se zabrinjavajućom brzinom, predstavljaju prijetnju ugledu medija i zdravlju naših demokracija. I prijete podrivanjem naših demokratskih vrijednosti. Zato moramo osmisliti nov pristup kojim bismo kontrolirali i ograničiti lažne vijesti. Nitko ne predlaže da se građane tjera da vjeruju ili ne vjeruju nekim vijestima, nego da ojačamo transparentnost i podržavamo slobodu izražavanja, ali uz najbolje prijedloge kako se suprotstaviti problemu lažnih vijesti – dodala je povjerenica Gabriel. Po uzoru na Njemačku i Francusku, i na tragu onoga što na nadnacionalnoj europskoj razini pokušava učiniti i Komisija, i u Hrvatskoj su ovoga tjedna najavljene slične promjene zakona koje bi omogućile da se stane na kraj govoru mržnje i širenju lažnih vijesti. Premijer Andrej Plenković općenito ne skriva da želi da njegova Vlada u svemu što radi zapravo slijedi i jača politiku europskog mainstreama, pa otuda vjerojatno izvire i želja da Hrvatska slijedi zakonska rješenja koja se tiču fenomena “fake news” i govora mržnje na internetu. No, Plenković je i kao zastupnik u Europskom parlamentu vrlo rano postao senzibiliziran za tu temu: u ožujku 2014., zajedno s grčkim socijalistom Dimitrosom Droutsasom i organizacijom ELSA, kojoj je Plenković pripadao još kao mladi student prava u Zagrebu, suorganizirao je panel-diskusiju u EP-u na temu govora mržnje na internetu. Temeljna dvojba te rasprave, istaknuta i u pozivnici, bila je ovako sročena: “Razvojem interneta raste i govor mržnje, a zakonodavci su suočeni s poteškoćama u njegovu reguliranju. Je li anonimnost na internetu jedan od uzroka govora mržnje na mreži”?
Tumačenje ovisi o ideologiji
Rasprava koja je uslijedila bila je zanimljiva. Večernji list jedini je od hrvatskih medija imao izvjestitelja u dvorani. Bilo je to vrijeme kad je Plenković za hrvatsku javnost bio manje-više “običan” europarlamentarac kojeg nitko nije percipirao kao nekoga tko će, malo više od dvije godine poslije, postati novi predsjednik hrvatske Vlade. Sada s pozicije hrvatskog premijera koji je snažno europski orijentiran u svemu, pa i u osluškivanju i reproduciranju poteza njemačke kancelarke, francuskog predsjednika i europskih povjerenika u Komisiji, Plenković kani odgovoriti na ono što je na konferenciji 2014. definirao kao izazov za zakonodavce: kako regulirati govor mržnje na internetu?
Na toj davnoj konferenciji to, naravno, nije bilo izrečeno, ali svatko objektivan tko je ikad imao doticaj s načinom funkcioniranja političkih stranaka u Hrvatskoj mogao je i tada, pogotovo u vrijeme Karamarka u HDZ-u, zaključiti da u zemljama poput Hrvatske govor mržnje na internetu često potiču same stranke. Političke stranke, posebno uoči i tijekom kampanja za izbore, organiziraju svoje članove i simpatizere da komentiraju vijesti na novinskim portalima ili društvenim mrežama, i to često komentiraju u tako agresivnom tonu prema političkim neistomišljenicima da se to lako pretvori u širenje govora mržnje. Trend protiv kojeg se sada politika pokušava boriti zapravo je možda i začet u istim tim političkim strankama, ili je barem njegovo širenje poticano ponašanjem političkih stranaka u kampanjama. No, teško je očekivati, pogotovo u zemljama poput Hrvatske, da će političke stranke to sada same priznati. Lažne vijesti čine se kao nešto novo, što se rapidno širi i postaje opasno upravo danas, no na neki način lažne su vijesti stare koliko i vijesti kao takve. U studenom 1915. londonski Daily Telegraph objavio je, iz pera svog dopisnika u Kopenhagenu, da su Nobelovu nagradu za fiziku dobili Nikola Tesla i Thomas A. Edison, a vijest su kao gotovu stvar prenijeli i vodeći dnevni listovi u New Yorku, gdje je Tesla tada živio, pa je već bio prisiljen novinarima komentirati to što je i sam pročitao, ali što mu, kako je rekao, nije službeno javljeno iz Švedske. Pokazalo se da je vijest jednostavno bila lažna. No, sve dok se lažne vijesti događaju kao plod iskrene pogreške, a ne skrivene namjere, i sve dok mediji na svaku uočenu lažnu vijest reagiraju ispravkom i isprikom (a poželjno i jamstvom da će učiniti sve da se slične greške ne ponove), to je sasvim druga kategorija od lažnih vijesti koje podrazumijevamo pod današnjim fenomenom “fake news”. Fenomen je buknuo tijekom kampanje za američke predsjedničke izbore 2016., bio je prisutan i u referendumskoj kampanji koja je dovela do odluke Britanaca o izlasku iz Europske unije, francuski predsjednik Emmanuel Macron kaže da su on i njegov stožer bili žrtve lažnih vijesti u kampanji za izbore na kojima je Macron ipak pobijedio, fenomen je zabilježen i u Njemačkoj… Svuda. Ali sam fenomen nije lako definirati. I nije sigurno da različiti ljudi govore o istom, i misle na isto, kad spominju lažne vijesti. Madeleine de Cock Buning, nizozemska sveučilišna profesorica koja je na čelu radne skupine stručnjaka osnovane u Europskoj komisiji radi izrade prijedloga za borbu protiv tog problema, priznaje da je jedno od velikih pitanja na koje prvo moraju odgovoriti upravo ovo: kako definirati lažne vijesti i tko bi provodio nova pravila o njihovu suzbijanju? Istražitelji sa Sveučilišta Oxford, okupljeni u projekt koji se bavi računalnom propagandom (COMPROP), analizirali su oko 28 milijuna statusa objavljenih na društvenim mrežama i povezanih s političkim kampanjama u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj. Ti ljudi definiraju lažne vijesti kao vijesti čiji je sadržaj polarizirajući ili sklon teorijama zavjera koje nisu potkrijepljene činjenicama. Njihova je analiza pokazala da su takve lažne vijesti u nekim državama imale udio od 20 posto u svim objavljenim vijestima tijekom političke kampanje. No, kako pokazuje najnovije istraživanje koje su proveli Gallup i Knight Foundation, javnost u Americi je podijeljena oko same definicije lažnih vijesti: birači i simpatizeri Demokratske stranke definiraju taj fenomen u skladu sa shvaćanjem da su lažne vijesti naprosto one čiji je sadržaj izmišljen, činjenično nepotkrijepljen i s primarno polarizirajućom, zavaravajućom namjerom, dok su birači i simpatizeri Republikanske stranke skloniji definirati taj fenomen u skladu s tumačenjem Donalda Trumpa, koji etiketu “fake news” lijepi na svaku medijsku organizaciju, pa i one profesionalno najetabliranije, čije mu se kritičko izvještavanje osobno ne sviđa. – Sama ta fraza (“fake news”, op. a.) postala je opasna jer za mnoge ljude njezino značenje ovisi o tome na kojoj ste strani – komentirao je Sam Gill, potpredsjednik zaklade Knight, u izjavi za Politico. Slična polarizacija u samom shvaćanju pojma mogla bi se dogoditi i u Hrvatskoj, a naznake toga već se vide. Govor mržnje je pojam oko kojeg se može stvoriti podjednaka polarizacija u shvaćanju. Može se dogoditi tumačenje tog pojma ovisno o tome s koje političke i ideološke strane tko promatra. No, kako je to objasnila poznata hrvatska odvjetnica Vesna Alaburić u članku za portal Telegram, u pravnoj teoriji pojam “govor mržnje” ima razmjerno precizno značenje. – “Govor mržnje” ne definira samo (mrzilački) sadržaj poruke nego i ciljana “ranjiva” društvena grupa – napisala je Alaburić. U Europi svaka rasprava o fenomenu lažnih vijesti i poticanju govora mržnje na internetu uglavnom uključuje i svijest o tome da postoje ozbiljne indicije i dokazi da je Rusija proteklih godina uložila ozbiljne državne resurse u destabiliziranje pojedinih zapadnih država i institucija širenjem lažnih vijesti.
Ruska ofenziva
Francuski predsjednik Emmanuel Macron i britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson dvojica su političara koji su otvoreno, pred svojim ruskim kolegama, to javno rekli. Macron je, na zajedničkoj konferenciji za novinare s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom krajem svibnja u Parizu rekao da se dvije ruske medijske kuće, televizija RT i agencija Sputnik, ne ponašaju kao novinske organizacije, nego kao agenti utjecaja i propagande koji šire “ozbiljne neistine”. A Johnson je, na presici s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom u Moskvi krajem prosinca, na Lavrovljevu tvrdnju da mu je Johnson priznao da se Rusija nije miješala u britanske izbore, odgovorio: “Ne uspješno.” Jedna od prvih mjera kojima su institucije EU pokušale odgovoriti na ono što vide kao rusku ofenzivu lažnih vijesti koje podrivaju Europu bilo je osnivanje timova EU za strateško komuniciranje. Hrvatska je nedavno potpisala pismo u kojem je skupina zemalja tražila od EU da izdvoji više novca i poveća te timove, što je u hrvatskoj javnosti odmah protumačeno kao novo konfrontiranje Plenkovićeve Vlade s Rusijom. No, primarni interes hrvatske Vlade u stavljanju potpisa na to pismo nije bilo jačanje tima EU koji se bori protiv ruske propagande na istočnim granicama Unije, nego jačanje jednog drugog tima EU za strateško komuniciranje: onog koji se bavi jugoistočnom Europom. – Željeli smo potaknuti institucije EU da se više sredstava izdvoji za to komuniciranje. Nas najviše zanima tim za jugoistočnu Europu. Stalo nam je do toga da se regija razvija. Postoje razne dezinformacije koje se šire i treba na njih odgovoriti – objasnila je ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić.
