Poljoprivreda je jedna od ključnih djelatnosti u strukturi društvene proizvodnje u Hercegovini koja za mnoge predstavlja bitan izvor prihoda.
Domaći uzgoj
Ljudi se svakodnevno bore s problemom plasmana svojih izuzetno kvalitetnih proizvoda pa su mnogi odlučili iskušati sreću u izravnoj prodaji kupcima na štandovima postavljenim uz prometnice jer jedino tako svoje voće i povrće mogu prodati na malo jer se s velikim korporacijama nemoguće boriti, kvalitetom da, ali cijenom ne.
Kad krenete magistralnom cestom M-17 od Sarajeva k jugu naše zemlje, čim prođete naselje Salakovac, dvadesetak kilometra sjeverno od Mostara, s lijeve i desne strane magistralne ceste dočeka vas mnoštvo štandova s voćem i povrćem, piše Večernji list BiH. Tim povodom sjeverno od Mostara obišli smo nekolicinu štandova i razgovarali s uzgajivačima odnosno prodavačima koji skoro cijelu godinu od jutra do mraka na improviziranim štandovima prodaju sezonsko voće i povrće. Hercegovina, posebice okolica Mostara, uvijek je bila bogata trešnjom, omiljenom voćkom mnogih. To je prvo voće koje stigne na štandove, a ove godine, kao i prijašnjih, prve trešnje su stigle početkom svibnja mjeseca.
U blizini gradskog groblja Sutina zatekli smo Begicu Begića kojem je ovo druga godina da se bavi ovim poslom tj. uzgojem i prodajom sezonskog voća i povrća.
- Trešnja je ove godine sasvim dobro rodila, čak i više, pa su nešto sitniji plodovi nego prošle godine. Prva svibanjska berba je prošla, sada stiže rana hruštovka, potom alica, pa kasna hruštovka, tako da bi se trešnja na štandovima mogla zadržati još dvadesetak dana. Trenutačna cijena po kilogramu kreće se od 2,5 do 3 KM, ali ona će padati kako sezona trešanja odmiče - govori nam Begić. Osim trešanja, na štandu smo od voća zatekli još jagode i višnje, a od povrća prve krastavce i rajčicu, sve iz domaće radinosti ovog marljivog čovjeka. - Moja sezona prodaje kreće od početka travnja pa sve do Nove godine, a 80% proizvoda na mom štandu su domaći iz moga uzgoja. Jedino ono voće koje kod nas ne uspijeva ili vrlo teško, ono je iz uvoza, kao na primjer naranče i mandarine, turski nar koji malo kasnije dolazi nego naš i slični proizvodi.
Veliki trud, mala zarada
Što se tiče povrća, sve je domaći proizvod. Evo, primjerice, ovo je ovogodišnja prva rajčica i krastavci iz moga plasteničkog uzgoja i sada je njihova cijena 5 KM po kilogramu. U srpnju će već njihova cijena doći na 0,70 KM po kilogramu jer ga tada ima u velikim količinama na tržištu, to se događa sa svakim voćem i povrćem - kazuje nam Begić dok nam stavlja na vagu rane hruštovke koje smo kupili kod njega.
Govori nam da je ovo dosta rizičan posao jer su većinom takvi proizvodi da mogu stajati samo dan ili dva i veliki je rizik hoće li se prodati, a također hoće li proizvodnja te godine uspjeti, što mnogo ovisi o vremenskim prilikama. - U ovom poslu je uključena cijela moja obitelj, preko supruge do moje dvoje djece. Supruga mi radi i ima primanja manja od prosječne plaće u Federaciji, tako da nam ovo dosta pomogne za kućni proračun jer mi je jedno dijete na studiju, drugo u srednjoj školi pa su izdaci za školovanje veliki. Dnevno mogu zaraditi do trideset maraka, ali kada usporedite trud koji se uloži u sve ovo i rizik posla, ne možete biti baš zadovoljni, ali što je, tu je. Nekada se dogodi da bacim više trešanja taj dan u Neretvu, nego što ih prodam, jer mogu maksimalno stajati do dva dana od branja, a jagode samo jedan dan. Što se tiče početka sezone, u odnosu na prošlu ne mogu biti zadovoljan. Ove godine je drastično manja prodaja, ali i frekvencija ljudi. Primjerice, prošle godine u ovo doba, kada kupac parkira auto prekoputa magistrale, trebao je čekati i do tri minute kako bi prešao cestu kolika je frekvencija prometa bila, a, kako vidite, sada ne trebate čekati ni pola minute. Osim naših ljudi, pretežno iz Bosne, najviše trešnje kupuju Slovenci, Poljaci i Talijani, dok ih Arapi samo slikaju - govori nam Begić na kraju razgovora. Malo naniže sreli smo i Kadiju Avdić koja se dugi niz godina bavi prodajom voća i povrća uz magistralnu cestu M-17.
- Danas nisam izložila puno robe na štand jer je slaba prodaja, a roba brzo propada ako je ne prodate. Ja sam inače umirovljenica i imam minimalnu mirovinu od 326 KM, tako da, ako ne zaradim ovdje koju marku, ne znam kako bih preživjela. Ima mnogo onih koji ne bi ovaj posao radili jer ih je stid stajati pored ceste i prodavati, ali mene nije stid jer to je pošteno zarađen novac, a oni koji ga nepošteno zarade trebali bi se stidjeti - govori nam Kadija. U neformalnom razgovoru s još nekolicinom prodavača svi su se požalili da su travanj i svibanj, što se tiče prodaje, podbacili u odnosu na prošle godine, ali kako većina kaže, moramo se boriti kako bismo svojim obiteljima osigurali kruh, svaki dan je borba za preživljavanje, mišljenje je mnogih prodavača duž magistralne ceste M-17.
