Vjerojatno slučajno, kako su se uspjeli poklopiti protokoli važnih gostiju, konferencija posvećena ostavštini Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) nije se mogla bolje poklopiti nego na godišnjicu jednoga od težih ratnih zločina počinjenih u BiH. Onog uzdolskog - u kojemu je masakriran 41 Hrvat, pucano u leđa 10-godišnjeg Stjepana Zelića i njegove sestre Marije (13), koji su ubijeni s majkom na kućnom pragu. U tome masakru ubijena je i djevojčica Jadranka Zelenika (12). Ovaj je tjedan, inače, natiskan boli, tužnim sjećanjima i osjećajem nepravde u dolini Neretve. Prije samo pet dana obilježena je godišnjica masakra u Grabovici. U naručju majke ubijena je četverogodišnja Mladenka Zadro. Prema svjedočenjima, pripadnici Devete brigade Prvog korpusa Armije BiH u tome istom mjestu razapeli su na križ Jozu Brekala, a njegovu ženu Lucu živu spalili. Jednog civila ubili su pred njegovom suprugom, koju su potom silovali i odveli u logor. Nakon dugog zatočeništva, po dolasku u Mostar, supruga je izvršila samoubojstvo.

Ispravljanje nepravde
U Vitezu je od eksplozije ispaljenog minobacačkog projektila s položaja Armije BiH u lipnju 1993. ubijeno osmero hrvatske djece. Trusina, Križančevo Selo, Maline, Buhine Kuće, Bugojno, Dusina, Travnik, Bugojno..., ni za jedno od masovnih stratišta nad Hrvatima nije donesena presuda pred Haaškim sudom u Haagu. Pa čak se i najveći ratni zločin počinjen u jednome danu u selu Briševu u Prijedoru tek rubno spominje u jednoj od osuđujućih presuda. Takvu vrstu istine o ostavštini Haaškoga suda i osjećaja (ne)pravde ima većina Hrvata u BiH. Posebice stoga, o čemu svjedoče i brojne žrtve, što su haaški istražitelji nekoliko godina nakon rata obišli većinu stratišta Hrvata, razgovarali sa žrtvama, skupljali dokaze u dolini Neretve i središnjoj Bosni, no rezultat svega bilo je tek nekoliko vrlo površnih optužnica koje nisu rezultirale ni jednom osuđujućom presudom. Važno je primijetiti kako je, primjerice, zločin u Križančevu Selu objašnjen kao "legitimna vojna meta", dok pak aktualni proces pred Sudom BiH ukazuje da se radilo o ratnome zločinu protiv ratnih zarobljenika i strijeljanju najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se prethodno predali. Kao i ubojstva nekoliko civila. Vjerojatno je najbolnija činjenica da za niz masovnih zločina u dolini Neretve nitko nije odgovarao po zapovjednoj odgovornosti iako je bilo više nego jasno kako je operacija "Neretva '93." uključivala sve elemente zločinačkoga pothvata. Trideset godina poslije, s obzirom na to da zločinci i nalogodavci nisu kažnjeni, postavlja se pitanje je li to uopće bio zločin i što je bila misija Haaškoga suda u odnosu na hrvatske žrtve u BiH. Ili je taj sud slijedio logiku utvrđenih stereotipa o dobrim i lošim dečkima iz protekloga rata. Tek dio nepravde prema Hrvatima ispravili su domaći sudovi u BiH. Tako je, primjerice, a što nije nevažno u razračunavanjima i statistici zločina, što je očito i glavna toljaga u rukama političara i politika, do sada utvrđeno kako su za ratne zločine pred svim sudovima, uključivo haaški, osuđeni bivši pripadnici HVO-a najmanje na oko 1000 godina zatvora. Slijede pripadnici bošnjačke Armije BiH s oko 1400 godina zatvora, iako su u Haagu zajedno dobili nešto manje od 60 godina, dok su pak pripadnici srpske vojske i njihovi politički vođe zaradili 4000 godina zatvora, uz još sedam presuda doživotnoga zatvora. Zbog toga se haaška pravda ne može ni u kojem slučaju promatrati odvojeno od one kojoj su zajednički pridonijeli drugi sudovi. Da nije toga, Trusina, Uzdol, Grabovica mogli bi se smatrati "legitimnim metama". Posve je znakovito da se na ostavštinu Haaškoga suda u BiH uglavnom danas poziva bošnjačka strana u BiH. A takav je bio i dvodnevni skup u Sarajevu. Čak iako su na njemu nazočili Graciela Gati Santana, predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MICT), ili pak glavni tužitelj Serge Brammertz.

Politička zloporaba
Ne umanjujući uopće važnost Haaškoga suda, jer je jasno da se najtežim zločinima ne bi sudilo, najbolje je njegovu instrumentaliziranost iznio bošnjački član Predsjedništva BiH. Čak i unatoč tome što je taj sud sudio isključivo pojedincima, a ne kolektivima ili državama te nije imao za cilj proglašavati moralno superiorne strane, pobjednike ili pak poražene. A što političko Sarajevo nastoji poentirati. - Iz presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju političari iz susjednih država, ali i neki iz Bosne i Hercegovine moraju izvući pouke - poručio je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović na međunarodnoj konferenciji o temi "30 godina od osnivanja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. - Svojim radom Sud je, jednako kao i Mehanizam, dao mogućnost žrtvama da se i njihov glas čuje, čime je aktualizirano pitanje položaja žrtve u suvremenim kaznenopravnim postupcima - rekao je član Predsjedništva BiH. A što je opet tek djelomično točno i jako selektivno izvučeno iz konteksta. Jer Serafina Lauš i Anica Jurić, koje su još žive, vjerojatno nikada neće dočekati da budu osuđeni oni koji su im ubili po trojicu sinova u Travniku i Kaknju. Kao što to nije dočekala ni Kata Soldo iz jablaničkog sela Doljana, čiju su trojicu sinova nakon zarobljavanja pred njezinim očima ubili pripadnici ABiH.

Poslodavac traži radnika sa SSS i nudi 1700 eura plaće