Prof. dr. Miroslav Tuđman napisao je još jednu knjigu o Bosni i Hercegovini - “Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, u intervjuu za Jutarnji list detaljnije govori o situaciji u BiH tijekom rata, ali i o aktualnoj situaciji.
- BiH je po socijalističkom Ustavu bila definirana kao država Muslimana, Srba i Hrvata. Ključno je ono što je Alija Izetbegović definirao u svojoj zreloj fazi, u “Islamskoj deklaraciji” da je nacija zamjena Zapada da bi se uništio islam. Njegova je teza, kao i Muhameda Filipovića i Silajdžića, da nacije postoje samo u Europi, da je Europa tribalna jer da su nacionalne države tribalna forma organizacije, što je u suprotnosti s islamom i demokratskim načelima, tvrdi Tuđman.
- Izetbegović smatra da je islam vrhunac demokracije i najdemokratičniji oblik društvenog uređenja. On je dosljedno bio na stajalištu da su nacionalni interesi nelegitimni i da se zbog toga BiH ne može konstitutivno urediti na nacionalnim principima. Posljedica toga je negiranje nacionalnih prava Hrvata i Srba. S druge strane, glorificira se Osmansko Carstvo kao najbolje rješenje za multikulturalnu i multikonfesionalnu “Bosnu”. A to je povijesni nesporazum. Za Bošnjake je Osmansko Carstvo ideal, a za Hrvate i Srbe ta je povijest ono što razdvaja, a ne ono što integrira narode u BiH, navodi Tuđman.
Komentinrajući to što je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman otvoreno rekao da BiH ne može opstati ako već nije mogla opstati Jugoslavija, objašnjava kako je Hrvatska politika bila konzistentna prema BiH jer je otvoreno govorila da Jugoslavija može preživjeti samo na konfederalnoj osnovi, a BiH kao “Jugoslavija u malom” samo na federalnim ili konfederalnim osnovama.
- U Europi postoje takva ili slična rješenja; višenacionalna Švicarska ustrojena je po kantonima; Belgija je podijeljena i organizirana prema jezičnim zajednicama. Problem nastaje s unitarističkim politikama kakva je bila velikosrpska, ali i Izetbegovićeva. Oni su smatrali da konfederacija nije država i da nužno vodi raspadu. A upravo je suprotno. Primjer je Europska unija. Hrvatska službena politika 1990-ih nije zagovarala raspad BiH, nego se dosljedno zalagala za (kon)federalno uređenje BiH. Takav razgovor Bošnjaci ni danas ne prihvaćaju, tvrdi Tuđman.
Na upit što s činjenicom da su i danas Bošnjaci uvjereni da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu dijelili Bosnu, i to njima iza leđa, Miroslav Tuđman kaže kako nema sumnje da su Bošnjaci u to uvjereni, iako je sada, iz svih dostupnih povijesnih izvora, jasno i dokazano da se u Karađorđevu nije razgovaralo o podijeli BiH, nego o političkom rješenju pobune Srba u Hrvatskoj.
- Sada je zaboravljeno da je Izetbegović prvi plasirao tezu da će se u Karađorđevu nešto za Muslimane nepovoljno dogovoriti. Dan prije sastanka Tuđman-Milošević on je poslao pismo predsjedniku Hrvatske u kojem poručuje da će mu Milošević tamo dati neprihvatljivu ponudu na račun muslimanskog naroda. Zašto je Muslimanima mit o podjeli BiH u Karađorđevu bio nužan? Kako nisu željeli prihvatiti federalno uređenje BiH, morali su izjednačiti Hrvate s agresorom. Na Predsjedništvu BiH oni o jednima govore kao o lijevom, a drugima kao desnom fašizmu, tvrdi Tuđman.
- Izetbegoviću Karađorđevo služi i kao argument i kao sredstvo za sotonizaciju, diskreditaciju i difamaciju hrvatske politike. Vrlo brzo su zaboravili da BiH bez Hrvatske ne bi mogla vojno opstati ni nekoliko mjeseci. Govorim o vojnoj pomoći, humanitarnoj, o nekoliko stotina tisuća izbjeglica, a nikada ih nije bilo manje od 195.000, koje je Hrvatska primala, među kojima su dvije trećine bili Bošnjaci. U Hrvatskoj su formirane vojne postrojbe Armije BiH, imali su četiri vojna logistička centra, održavali sjednice Vlade i Predsjedništva BiH, itd. Svega toga ne bi bilo da je Hrvatska željela “podjelu Bosne”. Ali ta je krivotvorina potrebna iz drugoga razloga. Dvije godine prije masakra u Srebrenici, u travnju 1993. Izetbegović šalje predsjedniku Tuđmanu i drugim državnicima apel. Traži i moli da se spasi Srebrenica jer da će se dogoditi najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata. To piše dvije godine prije nego što se ta tragedija u Srebrenici uistinu i dogodila. Kada Vijeće sigurnosti UN-a Srebrenicu proglašava sigurnosnom zonom, Izetbegović prebacuje 7500 boraca Armije BiH iz tog područja u napade na hrvatske enklave u Srednjoj Bosni, priča Tuđman.
– Srednja Bosna, u kojoj većinski žive Hrvati, za Sarajevo je presudna. Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj. To mu je odgovaralo višestruko: da smanji broj Hrvata u BiH i da poslije toga stvori unitarnu državu. Unitarna muslimanska država nije kompaktna bez teritorija Srednje Bosne. Mogao se odvojiti bilo koji dio BiH, samo ne Srednja Bosna. Presudno je ponoviti da je Hrvatska od prvog dana Izetbegoviću nudila vojni savez. On nikada na to nije pristajao. General Sefer Halilović je na Predsjedništvu BiH iznio stratešku procjenu da je savez s Hrvatskom za Muslimane najbolje rješenje. Alija Izetbegović je vojni savez s Hrvatskom godinama odbijao, a potpisao ga je tek sedam dana prije Oluje, a 14 dana nakon pada Srebrenice i masakra koji se tamo dogodio. Sada znamo kako se brzo nakon toga razriješio rat, tvrdi Tuđman.
- Posredstvom Zulfikarpašića i Filipovića, Hrvatska i Slovenija su 1991. nudile Izetbegoviću da proglasi neovisnost isti dan kada i mi. Alija na to nije pristao. Da je imao hrabrosti za to, odnos međunarodne zajednice prema raspadu i ratu u Jugoslaviji bio bi drugačiji. Ili, da je pristao na kantonalno uređenje BiH, na koje su pristali i Srbi. Naravno, i on je u jednom trenutku pristao, pa ga je poslije, po svom običaju, odbacio i rekao da nije, navodi Tuđman.
- Činjenica je da su od početka devedesetih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića i Mustafe Cerića, kaže Tuđman komentirajući za kakvo se islamsko društvo zalagao Alija Izetbegović.
- U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH. Ovo što se sada događa po Europi to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glava. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv “muslimanske” imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Alahu ekber, a bile su sastavljene od domaćih muslimana, ali aktivnih vjernika. Fikret Abdić tvrdi da je uvjet da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio. I neki zapovjednici Armije BiH nisu bili zadovoljni s mudžahedinima jer su oni napadali i muslimane koji nisu bili dovoljno radikalni, ali nisu se usudili ići protiv politike Alije Izetbegovića. Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovinski centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku, naglasio je za Jutarnji list Miroslav Tuđman.
Prema njegovim riječima, bilo bi dobro kada bi hrvatska politika bila preciznija i odlučnija u definiranju svojih stajališta.
- Hrvatska vanjska politika je načelnih stavova, ne šteti, ali nedovoljno je učinkovita po regionalnu stabilnost i budućnost Hrvata u BiH. Hrvatska, primjerice, podržava ulazak BiH u euroatlantske integracije, a jedino su Hrvati u BiH iskreno za Europu, tvrdi Tuđman.
